Gordan Firić našao se ratne 1993. godine pred ponudom koju bi malo ko mogao odbiti.

Zagrebačka Cibona ponudila mu je četverogodišnji ugovor, podebljan stotinama hiljada maraka, stan za njega i porodicu, školovanje sestri… i to sve u situaciji u kojoj je porodica Firić bila, praktično, u izbjeglištvu u Hrvatskoj iz rodnog Jajca, a sam Gordan nije znao hoće li uopće dobiti neki drugi angažman.

Nije se kajao 

No, prihvatiti ponudu tada bi značilo odreći se dresa reprezentacije Bosne i Hercegovine, s kojom je Gordan izborio Evropsko prvenstvo 1993. i koja se tog ljeta pripremala u Hrvatskoj…

I Firić, kakav jeste, zahvalio se Ciboni na ponudi i vratio reprezentativnim kolegama, s kojima je poslije osvojio senzacionalno osmo mjesto na EP-u u Njemačkoj, što je ostao naš najbolji rezultat u historiji.

– Cibona mi je nudila veliki novac, stan mojoj porodici, tati posao, sestri školovanje… No, nisam prihvatio niti sam se poslije pokajao.

Rođen sam u Bosni, tamo su rođeni i moji roditelji, tamo sam živio 23 godine i bilo mi je prirodno da sa svojim prijateljima igram za reprezentaciju BiH – prisjetio se Firić (48) za naš list malo poznatih detalja od prije 25 godina, kad se stvarala bh. reprezentativna košarka.

– Mi smo tada bili djeca izašla iz rata i imali smo veliki motiv da pokažemo da možemo da igramo košarku, da nismo za odbaciti. U Njemačku smo došli u veoma dobroj formi. Imali smo tri-četiri vrhunska igrača.

Sabahudin Bilalović i Mario Primorac bili su sjajni strijelci, Emir Mutapčić imao je rutinu i iskustvo, Samir Avdić znao je igrati i vani i leđima… Mi mlađi smo pomagali. Bili smo baš zeznuta ekipa – kaže Firić.

Dodaje da nismo loše igrali ni na Eurobasketu 1999. godine, kad smo bili nadomak pobjede nad moćnom Italijom, koju je vodio naš stručnjak Bogdan Tanjević.

– Minutu i nešto do kraja smo vodili. Da smo izdržali, mi bismo išli dalje, a Italija bi, s Bošom, ispala. Na kraju, mi smo se vratli kući, a Boša je otišao do kraja i postao prvak Evrope – kaže Firić.

Počeo u Jajcu

I Firić je igrao za prvaka Evrope, sarajevsku Bosnu, koja je u godinama kad je on stasavao kao igrač, bila košarkaška institucija.

– Iz Jajca, u kojem se tada košarka igrala na betonu, ja sam neke 1985. ili 1986. godine prešao u Bosnu, koja je bila ravna Realu iz Madrida. A po mene su u Jajce došli Mirza Delibašić, Mirsad Milavić i Zijah Kadić.

Delibašiću je za mene javio zenički trener Enver Jahić nakon što me je gledao na jednom turniru u Jajcu. To je bilo kao ostvarenje sna, takvi događaji se nikad ne zaboravljaju – ističe Gordan.

Firić je važio za sjajnog univerzalca koji je mogao pokrivati sve tri vanjske pozicije na terenu. Nakon Bosne, za koju je igrao do 1992., ali i završio karijeru 2007. godine, imao je i zapaženu inozemnu karijeru, tokom koje je najduže igrao u Italiji.

U ovoj državi je i zasnovao porodicu (ima dvije kćerke), a već godinama je trener u Riminiju, gdje radi sa mlađim kategorijama.

– Radim samo s djecom. Ne želim da imam posla sa seniorima, znam kako je to iz vremena dok sam ja igrao, znam kakva je svlačionica. Ja sam zadovoljan, gledam kako djeca napreduju i rastu – rekao je Firić.

U domovini je, kaže, posljednji put bio još 2013. godine.

– Bio sam tada u Sarajevu na revijalnoj utakmici naše reprezentacije u Skenderiji. Kasnije sam imao nekih privatnih problema pa nisam dolazio. I najbliža porodica mi je vani. Kćerke su tu, u Italiji, roditelji u Puli… – rekao je Firić.

Gest patriotizma

Svjedok Firićevih pregovora sa Cibonom bio je tadašnji predsjednik Stručnog savjeta Košarkaškog saveza BiH, istovremeno i organizator priprema u Zagrebu, Sulejman Begović.

– Možete li zamisliti kako izgleda kad jednoj izbjegličkoj familiji, jer su Gordanovi roditelji bili u kolektivnom smještaju u Puli, neko kaže da će dobiti stan u Zagrebu i izdašan ugovor na četiri godine kojim bi riješili egzistenciju? Sve je to direktor Cibone Bože Miličević nudio Gordanu. Tadašnji propisi su, međutim, bili takvi da bi Firić istovremeno morao uzeti i košarkaško državljanstvo Hrvatske, a odreći se našeg. I kad je naš Gordan sve to saslušao zahvalio se Miličeviću i rekao mu da ne može prihvatiti ponudu, jer ne želi ostaviti svoje prijatelje i ne bi mogao da ne igra za svoju državu.

Bila je tu i Gordanova majka, svi smo se frapirali da u momentu kad si ni na nebu ni na zemlju odbiješ nešto tako. To je bio gest patriotizma. Gordan je samozatajan, nikada o tome nije pričao, ali je svojim postupcima dokazivao da je pravi Bosanac i Hercegovac – rekao je Begović, dodavši da je i Samir Avdić napravio sličan potez odbivši ponudu tada veoma jakog KK Zagreb.

– Ti su momci stvarali i Savez i reprezentaciju i sve što su učinili nikada ne smijemo zaboraviti – rekao je Begović.

Početak i kraj u dresu ’Studenata’ 

Nakon što je još od 1993. igrao u inozemstvu, Firić se na zalasku karijere vratio u Sarajevo, u dres Bosne, na inicijativu svog dugogodišnjeg saigrača Nenada Markovića, koji je te 2007. godine vodio “Studente” kao trener.

– Igrao sam posljednja tri mjeseca za Bosnu, ali sam sezonu ranije operisao Ahilovu tetivu, imao sam već 36 godina i znao sam da ću tada u junu završiti karijeru – rekao je Firić, koji je u avgustu 2006. bio i u reprezentaciji BiH nakon nekoliko godina pauze.

Susret protiv Izraela, odigran 31. avgusta 2006. godine, bio je Gordanov posljednji u dresu BiH.

Karijera 

  • 1989/1992. Bosna
  • 1993/1994. Napulj (Italija)
  • 1994/1995. Torino (Italija)
  • 1995. Modena (Italija)
  • 1997. Trst (Italija)
  • 1998/2000. Džesi (Italija)
  • 2000/2001. Aris (Grčka)
  • 2001. ASVEL (Francuska)
  • 2001/2004. Braunšvajg (Njemačka)
  • 2004. Džesi (Italija)
  • 2004/2006. Braunšvajg (Njemačka)
  • 2006. Sion (Švicarska)
  • 2007. Vevej (Švicarska)
  • 2007. Bosna
  • 4 završnice evropskih prvenstava igrao je Firić  u dresu BiH (1993, 1997, 1999, 2001)

 

 

(avaz)