Baka, ima jedan mali u Bayernu, odličan je, a i njegovi su iz Gradiške. Razgovarao sam s njim, želi igrati za nas”, govorio je Hasan Salihamidžić u prošlosti Blažu Sliškoviću, bivšem selektoru naše zemlje. “Daj, pošalji ga odmah”, uzvratio je Mostarac i upitao: “Kako se zove?” A zvao se Zvjezdan Misimović.

Sve ostalo je, što se kaže, historija. Misimović je svoje ime upisao zlatnim slovima u historiju bh. nogometa. Bio je igrač koji je pričao s loptom. S brojem deset na leđima, s licem intelektualca i dostojanstvom pravog kapitena izgledao je kao novi Safet Sušić, samo još ubojiti, posebno ako se sjetimo one sezone u Wolfsburgu kada je imao nevjerovatnih 20 asistencija (i sedam golova).

Realizovati intervju ‘jedan na jedan’ s Misimovićem nije bilo lako, ali se isplatilo. Čim je sletio u Sarajevo održao je svoju riječ i onako jezgrovito, iskreno, ne bježeći od delikatnih tema, odgovarao na brojna pitanja koja se tiču njegove karijere, života…

“Nogomet mi danas i ne fali puno. Predugo sam igrao, posvetio sam skoro cijeli život tome i nekako je red da se sada i konačno odmorim. Nisam više mogao da se selim, putujem i budem bez supruge i djece, tako da danas nadoknađujem ono izgubljeno vrijeme. Ali, i dalje sam vezan uz nogomet. Kad god imam priliku igram rekreativno s prijateljima”, kazao je Zvjezdan Misimović na početku razgovora za SportSport.ba, u svom stilu, skromno i iskreno.

Kada premotate film na početak karijere i kada se sjetite teških trenutaka, jeste li očekivali da ćete osvajati Bundesligu, igrati na Svjetskom prvenstvu, biti legenda u BiH…?

“Bio sam ambiciozan u mladosti, i dan-danas sa 30 i kusur godina ambiciozno gledam prema svemu. Mada, svaki dječak koji počinje igrati nogomet mašta o tome da jednog dana osvaja trofeje, igra u velikim ligama… Meni se san taj pretvorio u stvarnost i zadovoljan sam kako mi se razvijala karijera. Možda je moglo i malo bolje, ali da bi se poklopile neke veće stvari treba imati i sreće. No, ponavljam, zadovoljan sam. Ostvario sam dosta stvari, stekao mnoštvo prijatelja i u suštini to je ono najbitnije.”

Profesionalnu karijeru ste započeli u Bayernu. Malo je poznato da ste prvu titulu u Bundesligi osvojili upravo s minhenskim klubom.

“Bayern je među najboljih pet klubova u Evropu, tu sam ponikao, naučio igrati nogomet i naravno da taj klub ima posebno mjesto u mom srcu. Nažalost, nisam se mnogo zadržao, ali čast je i kada odigrate nekoliko utakmica sa svim tim zvijezdama koje su u tom periodu igrale za Bayern. Teško se tada bilo izboriti za neku većinu minutažu kod Hitzfelda, jer su na mojoj poziciji bili Ballack, Scholl, pa Deisler, ali odigrao sam puno utakmica za drugi tim koji se takmičio u trećoj ligi. Bila je to dobra generacija. Recimo, tu sam igrao sa Lahmom, Schweinsteigerom…”

Je li ikada postojala opcija da se kasnije vratite u Bayern?

“Bilo je priča kada sam osvojio titulu s Wolfsburgom, ali u mom tadašnjem klubu su razmišljali malo drugačije. Prvi čovjek kluba Martin Winterkorn je inače bio i u izvršnom odboru Bayerna, procijenio je kako prodaja ne bi bila dobra za Wolfsburg obzirom da smo igrali i Ligu prvaka, tako da je na kraju i ostalo na pričama. Hoeness i ostali iz Bayerna nisu htjeli ulaziti s njim u svađu zbog mene, što je i normalno, posluju jako dugo. Uglavnom, bilo je interesa. Kasnije su vratili Kroosa s posudbe i pokazalo se da nisu pogriješili.”

Magatha su se plašili neki igrači

Put Vas je preko Bochuma i Nurnberga doveo do Wolfsburga s kojim se osvojili naslov. Bilo je to pravo malo sportsko čudo.

“Svlačionica je bila puna nogometaša iz različitih zemalja, ali bili smo klapa, funkcionisali smo kao tim. Bili smo homogeni, svako je vjerovao u svakoga, a uz to imali smo i jednog Felixa Magatha koji nijedan dan nije popusio na milimetar. Na kraju se i isplatilo. Na startu sezone nismo zamišljali da ćemo biti prvaci, jer su ambicije bile da se kvalifikujemo u Evropsku ligu, ali, eto… U prvom dijelu sezone smo imali problema, nijednu utakmicu u gostima nismo dobili, vrtili smo se na sredini tabele, da bismo kasnije u drugom dijelu sezone uvezali deset pobjeda i krenulo je. Sreća, pa konkurenti nisu bili stabilni i iskoristili smo to.”

Kakav je zapravo Felix Magath? Mnogo se govori o toj njegovoj disciplini.

“Strog je, to stoji, on određuje sve. Ako imaš problema i ne možeš da treniraš, prvo odeš kod njega, pa tek onda kod doktora. Hoće sve da ima pod svojom kontrolom. Jesu li ga se bojali igrači? Ja nisam, ali neki jesu. U to doba je to funkcionisali odlično, ali mislim da u sadašnje vrijeme takav sistem rada ne bi lako funkcionisao.”

Kako je izgledao Vaš život kada ste s Wolfsburgom bili prvak Njemačke?

“Danas kada se sjetim toga tek onda sam svjestan šta to znači i koliko to vrijedi, dok u tom periodu baš i nisam to shvatao na pravi način. Wolfsburg je inače jedan manji grad, nije baš euforija kao kada osvojite titulu, recimo, sa Bayernom, ali svakako da su me prepoznavali na ulicama, željeli fotografiju, autogram… Mada, nije to sad bilo u tolikoj mjeri da me je zamaralo ili nerviralo. To je u Njemačkoj u granicama normale. Pretežno svi žive svoj život.”

Pisalo se tada da ste i na radaru Juventusa, pa Fiorentine…

“Pisalo se svašta, spominjali su se još mnogi klubovi, ali, kao što sam i rekao, treba se dosta stvari poklopiti da bi došlo do jednog takvog transfera. Uvijek je nešto malo nedostajalo da se realizuje. I ja sam bio zainteresovan da promijenim nešto, da se okušam u nekoj drugoj sredini, međutim ne odlučujete samo vi. Nešto se pita i klub. Nije se dalo, jednostavno. Žalim li? Ah, nemam koristi od toga. Nije bilo u mojim rukama da sad mogu žaliti.”

Zeleno svjetlo za transfer dobili ste tek kada je Diego došao. Imali ste i dogovoren transfer, kupili ste avionsku kartu, ali…

“Moja želja je bila da to ljeto promijenim sredinu, ali menadžer Fali Ramadani mi je kazao da Dieter Hoeness jako kasno završava transfere, što se i ispostavilo kao tačno. U zadnja dva-tri dana prijelazna roka mi je dao jasno do znanja da mogu otići samo kada nađu adekvatnu zamjenu, odnosno kada dođe Diego. U međuvremenu sam sve dogovorio sa Schalkeom kojeg je vodio Magath, kupio sam i avionsku kartu za Dusseldorf odakle bih trebao ići za Gelsenkirchen i kada sam taman trebao potpisati stigao je poziv ljudi iz Wolfsburga koji su se usprotivili transferu. Nisu željeli da pojačavam konkurenta. To je dokaz kako se u nogometu sve promijeni preko noći. Govorio sam porodici da idem tu, planirali smo štošta i onda u sat vremena – ništa od toga. Na kraju sam prihvatio ponudu Galatasaraya, bio je zadnji dan prijelaznog roka, nisi baš mogao birati.”

Salihamidžić najzaslužniji što je igrao za BiH

Imali ste priliku igrati i u Kini. Kako danas gledate na taj period?

“Na početku mi je bilo jako teško naviknuti se na mentalitet tamošnjih ljudi, zatim kulturološke razlike, a uz to bio sam i odvojen od porodice. Vidjeli smo se samo za vrijeme praznika ili kada bih bio pozvan u reprezentaciju BiH. I danas mi naumpadne, recimo, njihova hrana. U trening kampu se servirala supa od – krokodila, sjevernije su postojali restorani u kojima se kuha pseće mjeso. Ali, moram istaći da sam kroz taj period u Kini upoznao toliko odličnih ljudi da danas mogu reći kako je ta avantura bila mnogo lijepa.”

Šta je još posebno bilo u Kini?

“U svlačionici svaki igrač je imao svoju ‘pljuvaonicu’, tu su pljuvali, izbacivali sline. To je kod njih normalno. Bilo mi je neobično u početku, ali naviknuo sam se (smijeh).”

Za reprezentativne uspjehe koje ste ostvarili možda je i najzaslužniji Hasan Salihamidžić.

“Može se reći da je on, da tako kažemo, glavni krivac. Procijenio je da imam taj neki kvalitet i kada smo imali zajednički trening u jednoj teretani prišao mi je i pitao me da li imam želju da igram za BiH, pošto je već znao da su inače moji korijeni iz Gradiške. Nisam uopšte razmišljao, odmah sam mu rekao da bih volio igrati za BiH i vrlo brzo došao je i poziv Blaža Sliškovića.”

Igrali ste prethodno za Jugoslaviju, od kadeta do mlade reprezentacije. Nije Vas mnogo cijenio Vladimir Petrović Pižon koji je u to vrijeme bio selektor.

“Bilo je to nakon utakmice protiv Francuske u kojoj smo, koliko se sjećam, izgubili s visokih 3:0. Pižon mi je priliku dao negdje pred sami kraj i nakon utakmice je procijenio kako ne vrijedim, da sam spor, debeo… Bilo mi je teško zbog toga, ali nikada nisam ni pomislio da odustanem, jer mi nije prvi put da sam došao u takvu situaciju. I kada sam imao sedam-osam godina imao sam ponudu da pređem u Bayernu, otac se tome protivio, da bi onda s 12 otišao na probu u 1860 Munchen i – nisam prošao. A onda dvije godine kasnije Bayern se ponovo javi i dovede me. Dakle, to je normalno. Usponi i padovi su dio života.”

Prosinečki? Sačekajmo kvalifikacije

Jedno vrijeme aktuelna je bila priča i da biste mogli doći u FK Sarajevo. Koliko je to ozbiljno bilo?

“Imao sam razgovor sa tadašnjim rukovodstvom Sarajeva, došli su u Minhen i otvoreno smo razgovarali. Predstavili su mi svoj plan koji mi se svidio, to moram priznati, ali do saradnje nije došlo. Razmišljao sam o tome, pomislio sam da možda ne bi bilo loše da dođem i vratim nešto narodu, međutim znate i sami da bi očekivanja bila prevelika, a pitanje je da li bi ja u godinama u kojima sam bio mogao opravdati sve to. Na kraju i nije bilo velike dileme.”

Kako Premijer liga BiH izgleda u očima igrača koji je igrao u Wolfsburgu, Bayernu, Galatasarayju…?

“Svaka je liga za sebe specifična, nije baš lako davati sud nekakav. U BiH je najveći problem infrastruktura, igračima bi dosta bilo lakše da su uslovi na nekom većem nivou, ali kvaliteta sigurno da ima. Pratim Premijer ligu BiH, dolazio sam ranije i na neke utakmice.”

Bili ste u timu ljudi koji je birao novog selektora reprezentacije BiH. Čini se kako je Robert Prosinečki pun pogodak.

“Za sada imamo odlične rezultate pod vodstvom Prosinečkog. U Ligi nacija smo ostvarili ono što smo zacrtali, mada po meni to ništa ne mora da znači, jer tek s kvalifikacijama kreće jedna ozbiljna priča. No, o onome što Prosinečki radi kao selektor mogu govoriti samo u superlativima. Stvorio je dobar tim, dobru atmosferu, uveo je red i disciplinu, što je jako bitno za reprezentaciju. Uz to je jako inteligentan, zna kako treba s igračima, odnosno da ne bude prestrog i da ne bude opušten.”

U prethodnim sedmicama mnogo se pričalo o “igraču s brojem 6” i njegovoj tetovaži vojvode Momčila Đujića.

“O toj škakljivoj temi smo pričali svi u Savezu, ali znate i sami da nešto konkretnije nismo mogli da uradimo zbog zdravstvenog stanja u kojem se nalazio selektor. Mislim da imam isti stav kao i on. Kakav? Eh, ne bih sad u javnosti iznosio to, treba najprije popričati i sa Vranješom, a javnost će uskoro saznati i naše razmišljanje. Strpite se.”

Rođeni ste u Minhenu, tamo ste i odrasli, ali kada govorite o BiH kažete “naš narod”. Koji mentalitet Vam je bliži?

“Da se mogu ponovo roditi, volio bih da to bude u Minhenu. Tamo sam rođen, odrastao, to je moj grad, ali isto tako ne zaboravljam ni odakle potičem. Nijemci kao narod su poznati po svojoj disciplini, što se za mene i ne može baš reći, tako da sam mješavina. Nešto sam povukao iz BiH, nešto iz rodne Njemačke. Tako je najbolje.”

Kakav je Zvjezdan privatno, u svoja četiri zida?

“Normalan kao i 90 odsto ostalih ljudi, vjerujte mi. Porodičan sam tip, uživam sa suprugom i trojicom sinova. Baš sam nedavno rekao Stefaniji kako ću na automobil staviti taxi oznaku, jer valja djecu voziti u školu, u obdanište, pa na trening… Imam dosta obaveza.”

Spomenuli ste sinove. Gledaju li na internetu kada očeve majstorije?

“Sva trojica sinova vole nogomet, ali ne želim ih opterećivati time, neka rade u životu ono što ih čine sretnim. Moju podršku će svakako imati. Sigurno da nekada traže tatu na internetu. Srećom, ima dosta tih golova i asistencija (smijeh).”

Pratite li politička dešavanja u BiH?

“Politiku i ne pratim baš mnogo, pogotovo u BiH. Znamo i sami da situacija nije sjajna, mladi odlaze u inozemstvo, traže priliku da se negdje drugo dokažu… Iskreno, ja bih narodu u dijaspori uopšte zabranio pravo glasa na izborima u BiH. Kako mi koji smo u Njemačkoj možemo odlučivati o sudbini ljudi u BiH? Besmisleno.”

Za kraj, čujete li se kada s Hasanom Salihamidžićem i pratite li naše igrače u Bundesligi?

“S Brazzom se rijetko čujem. Obično kada se vidimo, pozravimo se, popričamo i to je to. I on ima svojih obaveza, pogotovo sad, kao i ja… A što se tiče naših igrača u Bundesligi, naravno da pratim, posebno Bičakčića koji je ove sezone u životnoj formi. Igra odlično, gledao sam ga u nekoliko navrata. I Ibiševića ide dobro također. Drago mi zbog njih”, podvukao je Misimović na kraju razgovora za SportSport.ba.