Ništa novog i ničeg boljeg u Bosanskoj posavini, u kojoj smo bili prije tri godine, osim činjenice da je stanje u povratničkim naseljima sve teže, a ljudi sve manje.

Onih mizernih dva posto, koliko se, kako statistika kaže, ljudi odlučilo vratiti na svoja ognjišta, u svoje župe, nažalost, i dalje se smanjuje, jer stari umiru, a mladi, razasuti diljem svijeta, ne vraćaju se.

Zaključane kuće

Danas, 26 godina od rušilačkog pohoda ratne 92. godine, dok se vozimo magistralnim putem od Johovca, Ritešića, Komarice, Brezika, Gradine, Modrana, Plehana, Zelenike, Šušnjara, Bosanskih Lužana, Koraće, Koliba kao aveti iz visokog rastinja izranjaju ostaci nekadašnjih velikih kuća Hrvata i Bošnjaka. Ko bi rekao da je baš u tim ruševinama nekada bilo života i to kakvog. Stječe se utisak da ove ruševine nikad neće ni doći na red za obnovu.

Doduše, kako ističe Pejo Guberac, predsjednik Udruge za povratak Hrvata u Bosansku posavinu “Fenix”, mnoge kuće oko svojih župa su obnovljene. Obnovili su ih povratnici, dijaspora, okupili ljude kao matica pčele. Ali, kuće, koje su danas u 90 posto slučajeva zaključane, ne čine život.

– Život čine ljudi, a ljudi u ovim selima nema. Otišli su za poslom, jer ovdje posla nema. Najteže je kada neko od ovih starih ljudi što su se vratili umre, ta kuća se zaključava. Ljudi je sve manje, stanje sve teže. Pošteno da kažem, i mi koji godinama radimo na povratku smo se dobrano umorili jer država BiH, RS i lokalne zajednice su krive za ovakvo stanje povratnika u ovoj nekad bogatoj ravnici – kaže Guberac, pred čijom smo kućom u Donjem Višnjiku kod Dervente o povratku divanili uz kazan u kome se pekla bosanska rakija šljivovica.

Rijetki mještani kažu da je sve gotovo, da je priča o povratku završena.

– Čim se u selu ne čuje dječija graja, čim u školi nema nijednog đaka, čim je sve spalo na stare i bolesne, jasno je gdje smo mi danas. A sjećam se te 1998. godine, kada smo nošeni iskonskom željom da bar posjetimo naša popaljena ognjišta, uništene crkve, masovno iz Hrvatske i drugih zemalja dolazili u svoja sela, u svoju Posavinu da nas bar želja mine za rodnim krajem. Ni kamenovanja naših autobusa nisu nas mogla zaustaviti – pričaju povratnice Ana Marić i Ivka Gavran iz Donjeg Višnjika kod Dervente, čija su djeca otišla u bijeli svijet.

Povratnik u Žeravac kod Dervente Ivica Oroz (60) upravo je sa zetom Ivom Grgićem iz Odžaka utovarao posljednje tone jabuka za bh. tržište. Sa suprugom živi u nedovršenoj kući. Pun je gorčine na sve nivoe vlasti u BiH. Ove godine na njegovom voćnjaku od 50 dunuma pet vrsta jabuka rodilo k’o nikad. Ali, nevolja je kad godina izda, nevolja kad rodi, nema ko raditi.

Nemamo s kim riječ prozboriti

– Od hiljadu prijeratnih stanovnika Žeravca ostalo je osamdesetak bogalja. Nema radnika, nemamo s kim riječ prozboriti. Ove godine sam sa zetom proizveo 200 tona jabuka, teško ide plasman, nema pomoći niodakle, niko ne mari za povratnika – kaže Oroz.

I tako, nažalost, umire Bosanska posavina. Ko ne vjeruje, neka posjeti bilo koje koje od ovih naselja u ovome kraja. Ovdje je prirodna demografska obnova totalno stala. Još malo se ove jeseni okreće točak kazana za rakiju, da ne zagori kom.

Kako sada stvari stoje, Pejo Guberac najviše vjeruje svojoj dvojici tornjaka.

Stari obolijevaju, omladine nema

I Ivan Brico, 80-godišnji vitalni starac, bivši dugogodišnji prvi čovjek za povratak u ovaj kraj, davno je izgubio nadu.

U penziji je, djeca se razišla. Dobitnik je Plakete Unije za održivi povratak u BiH i priznanja “Srce derventsko”.

– Tuga je u ovim selima, stari obolijevaju, omladine nema, na igralištu pustoš, nema ko ni fudbal da zaigra – veli Brico.

 

 

(avaz)