Tanja Šljivar kaže da dramski tekstovi koje piše, ne odgovaraju dominantnom javnom diskursu u Republici Srpskoj, u Banjaluci, na Akademiji. Tanja, iako se jedina prijavila na konkurs za nastavnika, nije poželjna na Akademiji umjetnosti u Banjaluci.

Tanja Šljivar rođena je u Banjaluci, SFRJ, 1988. godine. 2011. godine diplomirala je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti kao studentkinja generacije. Ima i dvije master diplome – iz dramaturgije na FDU u Beogradu (2013) i iz Primijenjenih pozorišnih  studija u Gisenu, Njemačka (2017). Odmah nakon diplomiranja dobila je nagradu „Borislav Mihajlović Mihiz“, za dotadašnje ukupno dramsko stvaralaštvo, čime je postala najmlađa dobitnica ove nagrade. Njena prva drama “Pošto je pašteta?“ uspješno je igrana tokom nekoliko sezona u beogradskom Ateljeu 212. Sa drugom dramom „Grebanje ili Kako se ubila moja baka“ u izvođenju BNP-a iz Zenice, osvojila je brojne nagrade: „Slobodan Selenić“ za najbolju diplomsku dramu na FDU, „Petar Kočić“ za najbolju dramu na banjalučkom Teatar Festu, nagradu „Miodrag Žalica“ na Festivalu BiH drame u Zenici. Ovaj tekst postavljen je još nekoliko puta u omladinskim pozorištima (Kragujevac, Mrkonjić Grad), i scenski čitan na nekoliko jezika (albanski, njemački, srpskohrvatski, poljski) na različitim internacionalnim festivalima i scenama. Za njenu treću dramu „Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali“, takođe u izvođenju Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice, 2016. godine dobila je najznačajniju nagradu za dramsko pisanje u Srbiji – „Sterijinu nagradu“ na festivalu Sterijino pozorje, kao i nagradu „Miodrag Žalica“. Predstava je gostovala na preko 10 internacionalnih festivala (između ostalog i u pozorištu Schlachthaus u Bernu). Isti tekst je 2017. godine pozvan na prestižnu Stückemarkt sekciju festivala Theatertreffen u Berlinu, te je nedavno  postavljen u pozorištu Schauspiel Stuttgart na njemačkom jeziku.

Drama „Ali grad me je štitio“ scenski je čitana na katalonskom jeziku, na festivalu Dramaturgija krize, u Barseloni, a na jesen će imati praizvedbu u Narodnom pozorištu u Užicu. Sa dramom „Kao i sve slobodne djevojke“ Šljivar je bila nominovana za jednu od najznačajnijih  nagrada za razvoj novog dramskog teksta na njemačkom govornom području – Retzhofer Dramapreis. Drama je praizvedena u Deutsches Theatru u Berlinu, u aprilu 2018. godine, na njemačkom jeziku, a takođe je nagrađena na festivalu MESS u Sarajevu, prvi put dodijeljenom MESS market nagradom za koprodukciju, te čeka domaću prvu izvedbu. Režim ljubavi, posljednja je cjelovečernja drama, koju je Tanji Šljivar naručio Atelje 212, i koja je u istom pozorištu  praizvedena u aprilu 2018.

U ovom trenutku na repertoarima njemačkih i domaćih pozorišta su četiri predstave po njenim dramama ( Kao i sve slobodne djevojke u Berlinu, Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali u Zenici i u Štutgartu, i Režim ljubavi u Beogradu), a u idućoj sezoni očekuje je još nekoliko premijera. Osim za pozorište, Šljivar piše i objavljuje i radio drame, teatrološke tekstove, kratke priče, kratke izvedbene tekstove i scenarija za filmove, te radi kao dramaturginja. Drame su joj prevedene na više od deset jezika, i objavljene u preko dvadeset različitih pozorišnih i književnih časopisa, publikacija, samostalnih knjiga, i antologija. Bila je gošća književnih rezidencija Museums Quartier u Beču, IHAG u Gracu i Prishtina has no river u Prištini. Učesnica je brojnih radionica, književnih večeri, pozorišnih i književnih festivala, i njen rad je kroz scenska čitanja, gostovanja, autorske večeri i izvedbe, predstavljen u brojnim evropskim zemljama, kao i u Sjedinjenim Američkim Državama. Trenutno živi i radi kao slobodna umjetnica u Beogradu.

Sve ovo nije bilo dovoljno da Tanja bude izabrana za nastavnika na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, na smjeru Dramaturgija,  iako je bila JEDINI kanditat na konkursu. Konkurs se odugovlačio i na kraju je, poštujući proceduru, ali ne i logiku, poništen. Izgleda da Tanjini uspjesi nisu dovoljni za banjalučku Akademiju ili je možda ipak u pitanju nešto drugo, jer Tanja je autorka koja proziva, ukazuje na probleme, ne pristaje na kompromise kada je teatar u pitanju.

O ovom čudnom konkusu, neregularnostima koje je sama uočila, stavu nadležnih razgovaramo sa našom priznatom dramskom spisateljicom Tanjom Šljivar.

Tanja prijavila si se na konkurs za nastavnika na smjeru Dramaturgija na Akademiji umjetnosti Banjaluka, ali taj konkurs je poništen iako si ti bila jedini kandidat. Uočila si mnoge neregularnosti, ukazivala si nadležnim na njih, ali svaki razuman odgovor je izostao. Šta se sve dešavalo, možeš li nas ukratko uvesti u priču?

Na konkurs za mjesto docentice na predmetu dramaturgija, sam se prijavila dva puta, prvi put u martu 2017. godine i drugi put u oktobru iste godine, kada je prvi konkurs, takođe zbog nepravilnosti u samoj provedbi,  poništen na Senatu Univerziteta.  Na martovskom konkursu je većina članova komisije za pisanje izvještaja o pristupnom predavanju (Luka Kecman, Mario Ćulum i Nataša Glišić), napisala i potpisala negativan izvještaj. Član komisije Predrag Solomun je napisao izdvojeno mišljenje, odnosno izjasnio se protiv negativnog izvještaja. Komisija koja je pisala izvještaj o izboru u zvanje je bila u drugačijem sastavu, što je takođe dijelom neregularno, jer je o mom konačnom izboru u zvanje docentice odlučivalo i dvoje ljudi,  koji uopšte nisu prisustvovali mom pristupnom predavanju. Članica te komisije, Marina Mađarev je, takođe,  napisala izdvojeno i pozitivno mišljenje, a druga dva člana (Mario Ćulum i Zoran Đerić) su se o mom izboru u zvanje izjasnili negativno. Uprkos velikom broju bodova,   na osnovu svih referenci iz mog cv-ja, a s obzirom na to da nemam prethodno predavačko iskustvo na visokoškolskoj instituciji, negativan izvještaj većine članova komisije je imao odlučujuću ulogu u tome da prvi put ne budem izabrana u zvanje. Profesorke i profesori sa Akademije, prvo na ,,malom Vijeću“ (vijeću  studijskog programa Dramske umjetnosti), pa onda i na Nastavno-umjetničkom vijeću Akademije umjetnosti su zapravo glasali protiv takvog negativnog izvještaja, i time me podržali. Nakon svega navedenog,  prvi konkurs je na Senatu Univerziteta ipak proglašen neuspjelim. Drugi put se sa konkursnom procedurom odugovlačilo, uprkos mojim zvaničnim (na adresu Akademije) i nezvaničnim (na mejl adrese profesora) prigovorima i  upitima. Komisije za novo pristupno predavanje i za pisanje izvještaja,  veoma dugo i suprotno propisima,  nisu bila formirane. Komunikacija u vezi sa temom i datumom novog pristupnog predavanja je do posljednjeg trena u potpunosti izostala, da bi se na kraju i sa pisanjem, ovaj put pozitivnog izvještaja, namjerno odugovlačilo do trenutka kada je zakonski rok od šest mjeseci već istekao. Na kraju je Senat donio odluku da ne budem primljena u zvanje docentice na predmetu dramaturgija, odnosno i drugi konkurs je proglašen neuspjelim, zbog isteka zakonski predviđenog roka za izbor. Tako sam se našla u situaciji da, zbog nečega što nije moja odgovornost, niti greška – formalnog isticanja roka, za koje je odgovorna jedino i isključivo Akademija umjetnosti – budem uskraćena za radno mjesto, odnosno i za samo pravo na rad. S obzirom na to da je u sličnim slučajevima isteka roka, a postojanja pozitivnog izvještaja, Senat često donosio i po kandidate pozitivne odluke, te ih birao u zvanja, bila sam očigledno diskriminisana selektivnim tumačenjem propisa. Indikativno je i to da je Akademija umjetnosti do sada u poslednjih godinu i više dana za sve konkurse uspijevala da konkursnu proceduru završi u propisanom roku (npr. 6 poslednjih izbora u različita zvanja, što se vidi na internet stranici Univerziteta), te da je u mom slučaju,  bez ikakvog objektivnog razloga,  dopušteno da taj rok istekne.

Što je najčudnije nisi imala protivkandidata na konkursi, jedina si predala dokumente, ali ipak ispada da nisi poželjna kao predavač na Akademiji. Koliko si upoznata sa svim, šta se sve dešavalo iza kulisa?

Prvi put formalna zamjerka je bila upućena na metodologiju pristupnog predavanja, održanog pred komisijom i studentima nekoliko godina studijskog programa dramaturgije, koje je bilo interaktivno, a ne ex cathedra. Prije svega, predmet dramaturgija za koji sam birana u zvanje je umjetnički predmet, i teorijska predavanja na tom glavnom predmetu, tokom mojih šestogodišnjih osnovnih i master studija na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu su činila manje od 10% od ukupnog broja časova. Kao drugo, hijerarhizacija uloga između profesora i studenata, na kojoj je ustrojena konzervativna institucija Akademije, ali i većine fakulteta na banjalučkom Univerzitetu, na najmanju liberalizaciju predavačkih metoda, očigledno reaguje takvim restrkitivnim mjerama, kao u mom slučaju. Na Institutu za primijenjene pozorišne studije u Gisenu (Njemačka), gdje sam takođe završila master studije, prevashodno smo se bavili teorijom izvođačkih umjetnosti, savremenom filozofijom i kritičkom teorijom, ali  profesorke i profesori nikad nisu držali predavanja ex cathedra, već je njihova uloga bila u moderiranju rasprave o pročitanim tekstovima između studenata, i u razjašnjavanju konteksta i kompleksnijih pojmova iz tekstova. Najvažnije, tamo su nas profesori i profesorke naučili da samostalno mislimo. Na prvom pristupnom predavanju mi je takođe zamjereno što sam pustila video klip na engleskom jeziku. Iako to vidim kao izgovor, svejedno je paradigmatičan primjer. Apsurd takvog argumenta prevazilazi čak i njegovu retrogradnost. Dodatnoj zabavi, i šoku takve metodološke zamjerke doprinosi to što se radilo o kratkom video uvodu u jedan od najuticajnijih tekstova iz postkolonijalnih studija – Da li podređeni može da govori?  Gajatri Čakravorti Spivak. Da li ta zamjerka znači da niti jednom drugom jeziku osim onom koji profesori na Akademiji nazivaju srpskim, pa čak ni imperijalističkom lingua franca engleskom, nije mjesto tu? Da li to znači da postkolonijalnim studijama takođe nije mjesto tu? Da li znači da profesori koji su tu zamjerku uputili ne govore strane jezike i ne čitaju savremenu kritičku teoriju? Ili sve to pomalo zajedno? Te da li to, na poslijetku znači, da veza između onoga ko govori na sceni (čime se mladi dramski pisci i spisateljice neminovno bave), i onoga kome nije dozvoljeno da govori (figura podređenog) nije važna, iz perspektive sadašnjih profesora na Akademiji?

Drugi put je strategija diskriminacije i isključivanja promijenjena. Pošto je prvi konkurs nakon što je proglašen neuspjelim, protiv istinske volje zaposlenih na Katedri za dramaturgiju, od strane Senata automatski ponovo raspisan, ja sam se na njega, i ovaj put kao jedina kandidatkinja prijavila. Konkurs se odvijao u, za mene ponižavajućim uslovima, u kojima sam svega četiri dana pred novo pristupno predavanje saznala za termin kad je ono zakazano, te dobila tri moguće teme, uz napomenu da će mi odabrana tema predavanja biti saopštena tek pet minuta prije njegovog početka. Ovdje se radi o najizravnijoj uzurpaciji moći radi onemogućavanja fer uslova konkursa meni kao kandidatkinji. Pristupno predavanje ne služi provjeri znanja,  ono nije ispit, nego služi provjeri metodologije nastave. Dokaz o mojim znanjima su moje diplome. Ovaj put sam, vjerovatno na njihovo zaprepaštenje, za četiri dana spremila tri ex cathedra predavanja, i jedno od njih uspješno, uz svjedoke i održala studentima i novooformljenoj komisiji (Luka Kecman, Zoran Đerić, Mario Ćulum). Oni su ovaj put, uz namjerno odlaganje, napisali pozitivan izvještaj. Ipak, s obzirom da ni od koga sa Akademije skoro pet mjeseci trajanja konkursa nisam dobijala nikakve informacije o samom konkursu, kao i na to da sam bila jedina kandidatkinja, te da umjesto mene niko drugi nije na istom mjestu zaposlen, jasna je bila njihova namjera da baš mene i drugi put, ni u kom slučaju ne zaposle na mjestu docentkinje,  na predmetu dramaturgija.

Ti si neko ko je iz Banjaluke, školovala si se u inostranstvu, i sad želiš da svoja znanja prenosiš mladim ljudima, međutim, nailaziš na prepreke. Zbog čega je, prema tvom mišljenju, tvoje ime nepoželjno na Akademiji umjetnosti u Banjaluci?

Kao što sam već pokušala prethodno da obrazložim – bilo kakvo razumno objašnjenje u ova oba slučaja izostaje.

Kao i u slučaju svake druge diskriminacije, pravi razlozi su ideološki, a onda i ekonomski. Sigurno znam da dramski tekstovi koje pišem, ne odgovaraju dominantnom javnom diskursu u Republici Srpskoj, u Banjaluci, na Akademiji.  Sigurno znam da intervjui koje dajem, problemi na koje ukazujem i način na koji zauzimam javni prostor nailaze na otpor u gradu u kom sam rođena. Jasno da je iz interesne perspektive čovjeka poput Luke Kecmana, sadašnjeg prorektora za ljudske i materijalne resurse Univerziteta u Banjaluci, a nekadašnjeg dekana Akademije umjetnosti, čija je akademska karijera obilježena brojnim skandalima, a trajno obezbijeđena višestrukim stranačkim djelovanjem, ja na Akademiji na kojoj on predaje, i koju kao svoju prćiju i/ili privatnu svojinu tretira, nemam šta da radim. Druga tendencija ljudi koji drže bilo koje pozicije moći u našim društvima je sistemsko isključivanje mladih, ali i svih drugih ranjivih i marginalizovanih grupa, radi zadržavanja ekonomskih privilegija isključivo za sebe, te i to vidim kao očigledan razlog da me ne zaposle.

Jesi li imala priliku da razgovaraš sa nadležnim, koje su njihove reakcije?

Na većinu mojih prigovora i upozorenja, Akademija umjetnosti nije pravovremeno ili uopšte, kao institucija reagovala. Dekanica Sanda Dodik se takođe oglušila o moje pismene prigovore, a u većini slučajeva i rektor Univerziteta.  S tim u vezi sam i oklijevala da se obratim Prosvjetnoj inspekciji, jer loš ili nikakav odjek koji su moji uporni prigovori tokom trajanja oba konkursa na svim instancama Akademije i Univerziteta nailazili, ukazivali su na to da vjerovatno i proces žalbe preko  inspekcije, u mom slučaju, ne bi donio rezultate.

Ti si neko ko je angažovan, ukazuje na probleme, oštro i jasno. U našem društvu to nije dobro, odnosno, osobe koje to rade nastoje se skloniti na marginu. Kako se osjećaš zbog svega toga?

Dok nisam probala da pišem novinski tekst o tome, nisam ni shvatala koliko se zapravo povrijeđeno i poniženo osjećam. Jer to je oružje i sposobnost onih koji drže pozicije moći – da u svakom trenutku mogu – socijalno, verbalno, ekonomski, da povrijede one, koji su im u toj konstelaciji moći podređeni. Ja radim u prekarnim uslovima, kao slobodna umjetnica, koja svoju radnu snagu svakodnevno prodaje na tržištu rada, dakle u uslovima u kojima bi većina onih koji su mi zapošljavanje i stalnu platu namjerno onemogućili, vjerovatno skapali od gladi. Moja privilegija je moja odvratnost, kako kaže Hajner Miler, i ja, s obzirom na to da dolazim iz porodice, u kojoj su oboje mojih roditelja stalno zaposleni u javnom sektoru, nikada neću moći biti marginalizovana do te mjere, da mi je egzistencija realno ugrožena. Za razliku od brojnih drugih mojih kolega i koleginica, mladih i starih ljudi, radnika i radnica, koji bahatim, nečovječnim i nezakonitim ponašanjem vlastodržaca, vlasnika kapitala, onih koji zauzimaju i zloupotrebljavaju pozicije moći, svakodnevno živi na stvarnoj ekonomskoj i društvenoj margini u našem društvu.  Postoji i osjećanje gorčine, kao u nekoj Nušićevoj komediji. Jer, baš taj autor na koga se, kao na nacionalno blago, profesor Kecman neprestano poziva, najbolje je opisivao ovakve karaktere, situacije i provincijalne borbe i nabjeđivanja.

Šta dalje planiraš da radiš, nadam se da nećeš odustati od borbe?

Ukoliko Senat Univerziteta na sljedećem zasjedanju ne poništi prvobitnu odluku, po kojoj je moj izbor u zvanje docentice onemogućen formalnim isticanjem roka, za šta  ja ne snosim odgovornost, pokrenuću upravni spor protiv Univerziteta  u Banjaluci. Takođe ću se žaliti i instituciji Ombudsmana za ljudska prava BiH. I ovaj intervju vidim kao oblik borbe u javnom prostoru. Meni je ova prostor dat, imam tu privilegiju da govorim i da se moj glas u određenoj javnoj sferi čuje, ali konstantno moramo misliti i podsjećati se na sve druge slične borbe za izgubljena i uskraćena radna mjesta,  svih drugih na tržištu rada, koji o svojim gubicima ne mogu, u ovakvim uslovima organizacije medija i distribucije kapitala i moći,  javno da govore.

Kada je pozorište u pitanju, na čemu trenutno radiš? Da li je sve ovo možda dobar materijal za neku predstavu?

Pišem jedan kratak monolog o odnosu Evrope i islama, za jedan pozorišni omnibus u pozorištu u Dortmundu. I pomažem prijateljima, filmskim rediteljima, na radu na njihovim scenarijima za filmove. Što se tiče slučaja mog zapošljavanja, ja lično nisam pretjerano zainteresovana da napravim od toga tekst i/ili predstavu. Jer već  dugo vremena se pitam da li je (pozorišni) tekst moj jedini način borbe? On svakako jeste onaj u kome imam najviše samopouzdanja i iskustva, ali efekti i dometi takvog djelovanja su ograničeni.  U vezi sa drugim slučajevima diskriminacije prilikom zapošljavanja na Univerzitetu, koji su slični mome, mogao bi biti zanimljiv umjetnički pokušaj,  da se od pojedinačnog napravi opšte. Kako u umjetnosti, tako i u javnoj sferi uopšte, morali bismo da pokušamo da uvidimo na koje su sve načine razne grupe na tržištu rada dugotrajno i sistemski  diskriminisane: kao na primjer naši nekadašnji sugrađani Hrvati i Bošnjaci,  otjerani sa radnih mjesta početkom devedesetih samo zbog imena i prezimena, kao žene sa nejednakim platama na istim pozicijama, i uskraćivanjem prava na trudničko bolovanje i porodiljsko odsustvo, kao radnice i radnici nekadašnjih industrijskih giganata danas suočeni sa ejdžizmom u pokušaju da rade najsurovije i najteže fizičke poslove, kao Romi koji su već tokom školovanja diskriminisani, koji nemaju jednake šanse, još mnogo prije izlaska na tržište rada, kao moje prijateljice i prijatelji koji su završili fakultete, a rade fizičke poslove u Sjedinjenim Američkim Državama i državama zapadne Evrope, dok se partijski poslušnici i djeca funkcionera bez problema zapošljavaju. Predstava koja bi problematizovala sve navedene (i mnoge druge) fenomene savremenog kapitalizma u vezi sa tržištem rada i problemima zapošljavanja i proizvoljnog otpuštanja raznih grupa ljudi, bi svakako bila zanimljiva pojava na repertoarima nekog od banjalučkih pozorišta.

 

 

(buka)