Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (ARHIV)

Općinski sud u Jajcu donio je odluku da odobri pokretanje hipoteke koju je Elektrobosna-N založila u banci u Mostaru. Ovaj korak mogao bi u roku od mjesec dana dovesti pred zatvaranje ovo preduzeće koje je, tokom svoje 109 godina duge istorije, bilo toliko važno da su njegovi dimnjaci ukrašavali grb Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.

I pored porasta potražnje za njenim proizvodima, firma poslije rata biva rascjepkana, zapada u dugove i propada. Pod pritiskom razljućenih radnika, vlasti pokreću istragu za istragom i sakupljaju dokumentaciju koja upućuje na korupciju i nesavjesno poslovanje od direktora koji su se nadmetali za upravljanje preduzećem. Samo finansijska policija je izvšila sedam istraga.

Ali, ništa nije urađeno po tom pitanju.

Odluka koju je prošle srijede donio sudac Jozo Karadža otvara put za prodaju imovine Elektrobosne vrijedne devet miliona KM. Na aukciji koja je zakazana za april tekuće godine, početna cijena te imovine biće 4.5 miliona KM (sve od fabričkog ulja pa do industrijskih peći), što je dovoljno novca da bi se pokrio neotplaćeni kredit Hypo-Alpe-Adria banke iz Mostara.

Ako se ne pojavi kupac na prvoj dražbi cijena će biti spuštena na 3 miliona KM, a ako se ni tada ne proda, firma se nudi za nominalnu cijenu od 1 KM. Predstavnici italijanske kompanije Metallege koja je zainteresovana za kupovinu Elektrobosne, izjavili su Centru za istraživačko novinarstvo u Sarajevu (CIN) da im je banka ponudila firmu za 4 miliona KM, koliko iznosi kredit koji je Elektrobosna podigla.

Ovo je jadno stanje stvari za preduzeće koje je imalo sve predispozicije da bude perjanica bosanske poslijeratne industrije: velike zalihe prirodnih sirovina, niske troškove proizvodnje, bogato iskustvo i blizinu evropskom tržištu.

‘Želio sam prosperitet građanima Jajca’, kazao je bivši direktor Zlatan Ištvanić, jedan od nekolicine djelatnika koji se već deceniju međusobno bore za kontrolu nad preduzećem. On je bio taj koji je došao na ideju da bi se mogao privući svjež kapital nakon reorganizacije stare Elektrobosne i njene podjele na tri ‘kompanije kćerke’, od kojih bi svaka imala stranog partnera.

Iako je, kako danas i sam priznaje, njegov životni san propao, mnogi su izgubili puno više od sna. Elektrobosna iz Jajca je prije rata osiguravala 3000 radnih mjesta, a svaki sedmi dolar od izvoza tadašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine zaradilo je ovo preduzeće.

Da je neko primjenio presudu Vrhovnog suda FBiH donesenu u maju 2004. godine, možda kompanija danas ne bi završila na dobošu.

Sud je došao do zaključka da javna kompanija koju je Ištvanić osnovao pod imenom Elektrobosna nije imala zakonske osnove da bude pravni nasljednik predratne Elektrobosne. Ištvanić je, uz odobrenje rukovodstva tadašnje Hrvatske Zajednice Herceg Bosne (HZ HB), prilikom osnivanja napravio takav aranžman da je nova kompanija preuzela imovinu, ali ne i dugove stare kompanije.

Kompanija sa sjajnom prošlošću

Za prosperitet Elektrobosne bila je zaslužna činjenica da je obližnjem zapadnoevropskom tržištu mogla jefinto ponuditi ferosilicijum. Ova sirovina se koristi za ojačanje i poboljšanje kvalitete proizvoda od željeza i čelika.

 Elektrobosna je osnovana 1897. godine. Ova fotografija je iz 1904. godine. (Foto CIN)

Istorija kompanije započinje sa austrijskonjemačkom firmom Bosnische Elektrizitas A.G, koja je osnovana 1897. godine. Do sedamdesetih godina prošlog vijeka, Elektrobosna je izrasla u jednog od industrijskih giganata u socijalističkoj BiH.

Radnici 1991. godine kupuju dionice i privatiziraju Elektrobosnu koja postaje dioničarsko društvo.

U tom periodu Ištvanić biva postavljen za generalnog direktora po preporuci tadašnjeg direktora koji se ubrzo penzionisao. Izgleda da je glavna kvalifikacija ovog inženjera, koji je ranije bio šef radionice u zatvoru u Staroj Gradišci, bilo to što dolazi iz mješovitog braka, što ga je činilo prihvatljivim kako za domaće Hrvate tako i za Bošnjake.

Teško je reći šta se dešavalo sa imovinom Elektrobosne tokom rata u vremenu kada je Ištvanić bio direktor.

Na primjer, u martu 1992. godine, u luku Ploče stiže 4.500 tona industrijske soli iz Tunisa. Roba je prvobitno zadržana u luci, a kasnije joj se gubi svaki trag. Njena tadašnja vrijednost iznosila je više od milion njemačkih maraka. Zvaničnici kompanije tvrde da se isto dešava i sa drugim sirovinama koje su transportovane preko luka u Pločama, Splitu i Trogiru.

Kada su snage bosanskih Srba zauzele Jajce u oktobru 1992. godine, Ištvanić se uz pomoć svog prijatelja Zvonke Matijaša seli u Split. Elektrobosna je nastavila sa radom u srpskim rukama.

Sa nastupanjem mira u oktobru 1995. godine i odlaskom bosanskih Srba iz Jajca, zbor radnika osniva DP Elektrobosnu d.o.o. Namjera je bila da se na taj način preuzme imovina i vlasništvo predratne Elektrobosne d.d. Zvaničnici i sudovi tadašnje HR HB povrdili su ovu odluku.

U vlasništvo nove kompanije biva unesena prijašnja imovina, kao što su hoteli, kampovi, stadioni, hale i pogoni. Istražioci su kasnije otkrili da je nešto od ovoga uništeno tokom rata, ali da je veći dio završio u rukama gradskih zvaničnika i uprave kompanije.

Vlada HZ HB je 1995. imenovala Ištvanića za generalnog direktora Elektrobosne.

Ištvanić je 1997. godine pozvao prijatelja Matijaša, te Milorada Škrbića da mu se pridruže na proslavi stogodišnjice Elektrobosne. Tada su počeli da zajednički traže način da dođu do dodatnog kapitala potrebnog za pokretanje proizvodnje.

 Dioničar Zvonko Matijaš je, zajedno sa direktorom Elektrobosne Zlatanom Ištvanićem, insistirao da Elektrobosna svoju imovinu uloži u novu firmu – Elektrobosnu N. Ova imovina će biti prodata na aukciji kako bi se pokrio dug prema banci.  (Foto CIN)

Nakon što je Upravni odbor 1997. godine raspisao međunarodni tender za ulaganje stiglo je nekoliko ponuda. Upravni odbor prihvatio je ponudu londonske kompanije New East Co Limited. Predstavnik kompanije bio je Matijaš.

Predsjednik odbora Ivo Šimunović rekao je članovima odbora da se za New East odlučio zbog dugogodišnje i pozitivne saradnje.

Međutim, dokumenti kompanije iz Velike Britanije otkrivaju da je New East osnovan svega šest dana prije zasjedanja odbora.

Upravni odbor Elektrobosne u saradnji sa New Eastom kao tobožnjim investitorom, osniva novu firmu Elektrobosna-N (EBN). Elektrobosna ulaže u nju svoju opremu i proizvodne pogone, drugim riječima sve što je vrijedilo, i time stiče vlasnički udio od 70 odsto. New East je dobio preostalih 30 posto u zamjenu za obećani kapital.

Na osnovu izvršenih istraga finansijska policija sa sigurnošću samo može tvrditi da je ulaganje New Easta daleko manje od obećanih 21 miliona KM. Zapravo, ta brojka se najvjerovatnij kreće oko 4 miliona KM, postoji verzija da je taj novac ustvari došao od prodaje ferosilicija, a ne sa bankovnih računa New Easta.

Uz sve to, 2000. godine ministar trgovine u Vladi FBiH Branko Ivković, donosi odluku kojom se New East-u dodijeljuje 60 odsto vlasničkog udjela u kompaniji, na osnovu njihovog ulaganja od 21 miliona KM.

Pored EBN-a, osnovane su još dvije ‘kćerke kompanije’: Elbo Komerc i Elektrobosna Zaks. Jedna od njih je bilo mješovito preduzeće slično EBN-u, što je rezultat saradnje sa stranim partnerom kompanijom Pre-Pen koja u to vrijeme nije ni postojala. Naime, prema nalazima finansijske policije, Pre-Pen je registrovan u Hrvatskoj pet dana nakon što je potpisan ugovor u Jajcu.

Iako je Elektrobosna do 2000. godine bila profitabilna kompanija, prema Matijaševim tvrdnjama i poslovnoj dokumentaciji, napredak se nije primjećivao. Nikola Grubešić, tadašnji direktor Agencije za privatizaciju, rekao je za CIN da je ono što je dovelo do problema bila ‘činjenica da se od 10 miliona KM zarađenih na prodaji ferosilicija, najviše osam miliona vraćalo u EBN. Razliku nikada ne bi mogli pronaći.’

Grubešić kaže da je EBN svoje proizvode prodavala preko posrednika, koji su se ugrađivali u poslove uz značajan procenat. U svakoj transakciji, dio novca bi bio izgubljen.

Jedna od tih kompanija zove se EB Resources. U izvještajima finansijske policije ona se pominje kao firma koja je od 1999. godine imala dogovor da bude glavni, ako ne i ekskluzivni kupac i dobavljač za EBN.

Iako EB Resources ima londonsku adresu, kompanija nije registrovana u Velikoj Britaniji. Pored EB Resources, postoji još 777 kompanija koje se nalaze na istoj adresi u Regent Street-u u Londonu. EB Resources je zapravo registrovana u američkoj državi Wyoming na istoj adresi na kojoj se nalazi i jedna kompanija koja se bavi registracijom firmi.

Međutim, dokumenti finansijske policije pokazuju da su EB Resources povezani sa Matijašem, a Matijaš je bio taj koji je unajmio Škrbića kao predstavnika kompanije. U isto vrijeme, Matijaš zastupa New East u mješovitoj kompaniji EBN. Ovakva situacija mu je zapravo omogućavala da ono što EBN proizvede proda samome sebi.

EBN je u jednom trenutku odlučila da nabavi laboratorijsku opremu od EB Resources, navodi se u izvještajima finansijske policije. EB Resources tu opremu naručuje od kompanije Benson Holdings, koja je takođe bila Matijaševom vlasništvu i registrovana u Splitu. Da je EBN direktno izvršila nabavku ove opreme, tvrdi policija, moglo se uštedjeti 100.000 eura.

Škrbić, jedan od najvećih dioničara Elektrobosne i vlasnik njenog udjela u EBN, i sam priznaje da je prodaja ferosilicija išla preko njegove kompanije iz Celja u Sloveniji.

On je rekao da je EBN prodavala poluproizvode njegovoj kompaniji koja ih je potom prodavala kompaniji EB Resources. Škrbić kaže da su posrednici uobičajeni u ovom poslu, ali nije mogao dati objašnjenje zbog čega je potreban toliki broj posrednika.

 Milorad Škrbić, jedan od tri većinska dioničara Elektrobosne, kaže da u ovom trenutku, zajedno sa Muhamedom Mačkom, još jednim dioničarom kompanije, pokušava pronaći način da spasi nekada profitabilnu kompaniju. Financijska policija ga smatra jednim od odgovornih za propast kompanije. (Foto CIN)

‘Prodaja ide preko moje kompanije. Ja ne uzimam postotak od ovog posla’, kaže Škrbić. ‘EB Resources plaća mjesečni paušal mojoj firmi. Poslovna je tajna koliko plaćaju.’

Škrbić je za Matijaša sređivao potrebnu dokumentaciju kako bi ferosilicij mogao doći do krajnjeg odredišta u Split.

‘Papir je završio u Splitu i ja ne mogu reći koliki je dio Matijaš dobio ili tražio. Znam da to ne može biti mnogo novca. Uobičajeno je 10 Eura po toni’, kaže Škrbić.

Matijaš nije zarađivao samo od prodaje ferosilicijuma. Njegova kompanija Benson Holding je za potrebe EBN kupovala koks.

‘Svu svoju imovinu sam stavio pod hipoteku da bih mogao kupiti koks za EBN. Danas mi EBN duguje 400.000 eura’, izjavio je Matijaš za CIN.

Edvard Sklenar, bivši predsjednik Unije sindikata Opštine Jajce i osoba koja je najzaslužnija zato što je policija obratila pažnju na probleme u Elektrobosni, danas živi u Njemačkoj. Ogorčen je zbog slabih reakcija na njegove pritužbe i kaže da se on u Jajcu više ne osjeća sigurno.

Za propast kompanije Sklenar odgovornim smatra Ištvanića, Škrbića i Matijaša.

‘Ne mogu se sjetiti koliko puta i koliko žalbi sam predao protiv njih trojice i protiv direktora Elektrobosne koje su oni postavili. Vlasti su ostale nijeme na moje optužbe’, izjavio je Sklenar prošle godine za CIN. Za njega je sva priča o Elektrobosni završena.

Finansijska policija je napravila sedam izvještaja o Elektrobosni koji su pokazivali neregularnosti, sa detaljnom hronologijom događaja u kompaniji i okrivljujući 13 ljudi. Među njima su Ištvanić, Škrbić i Matijaš.

 

(Foto CIN)

Poreska uprava FBiH se takođe uključila u istrage, koncentrišući se na poreska pitanja i reviziju poslovanja. Službenici poreske uprave su provjeravali hiljade finansijskih dokumenata koji su iznijeli iz Elektrobosne i njenih podružnica. Kompletna dokumentacija nalazi se u uredu Kantonalnog tužilaštva u Travniku.

Dragan Popović, zamjenik tužioca u Srednjebosanskom kantonu sa sjedištem u Vitezu, za CIN je izjavio da nije mogao pronaći osnovu za krivično gonjenje dvojice sudija sa liste 13 osumnjičenih.

Za ostalih 11 samo je rekao: ‘Postoje osnove za optužnice, ali ne treba žuriti. Želim izaći sa jakim optužnicama pred sud’, kaže Popović.

U međuvremenu, objava aukcije imovine Elektrobosne osvanula je na oglasnoj tabli Općinskog suda u Jajcu.

 

 

(CIN/Aarhiv)