Predstavom “Nana Fata Orlović ili Neka se čuju i vaši glasovi”, kojom je na scenu postavila priču o stradanjima u Srebrenici i tegobama proteklog rata, bh. glumica i rediteljica Hasija Borić je sredinom ovog mjeseca proslavila 40 godina umjetničkog rada.

Ovaj jubilej u isto vrijeme je i njeno povlačenje sa scene.Priča nam kako je prije nekoliko godina na Baščaršijskim noćima, u bašti Doma oružanih snaga BiH, gledala monodramu o Srebrenici koju je napisala i izvela jedna talijanska glumica.

“Ja, bosanska glumica, sjedila sam u prvom redu i bilo me je stid. Možda je to bio neposredni poticaj, a potreba da se napravi jedno umjetničko djelo je svakako nešto što dolazi iz naše najdublje nutrine, pa ako hoćete, kad je Srebrenica u pitanju, iz najdublje traume. Cilj svakog umjetničkog djela je komunikacija, potreba da s nekim nešto podijelite. Naravno, krajnji cilj u teatru je katarza, ako uspijete da je svojim djelom probudite”, rekla je.

Stojećim ovacijama i višeminutnim aplauzom je publika Franjevačkog međunarodnog centra u Sarajevu ispratila Hasiju i ekipu koja je učestvovala u realizaciji ove predstave.

“Ono čega sam duboko svjesna je da je bilo smijeha u momentima šeretluka nane Fate, da je bilo zaleđenosti i suza i da je publika počela aplaudirati i prije tišine koja je, zapravo, kraj predstave. Sjećam se i toga da je jedna sjajna glumica Selma Alispahić sjedila baš u prvom redu, kao i ja na predstavi talijanske glumice”, ispričala je.

Mnogim svojim predstavama Hasija je pokazala koliko voli angažovanu umjetnost.

Hasija Borić u predstavi “Nana Fata Orlović ili Neka se čuju i vaši glasovi” (Foto: K. S./Klix.ba)

“Ja sam osjetila ljubav i poštovanje, a to je feedback onoga što radite. Sutradan, nakon premijere, imala sam desetine telefonskih poziva i riječi zahvalnosti. Pretpostavljam da ima i onih kojima se predstava nije dopala, ali to je normalno, priroda umjetničkog čina je takva. Za sada imamo pozive za gostovanja, u zemlji i inostranstvu”, rekla je.

Priznaje nam da nije bilo lako realizirati ovaj projekt na kojem je radila četiri godine, jer je radila rediteljski, glumački, produkcijski i organizacijski dio posla.

“Moj dragi prijatelj Predrag Lucić, teško mi je da uz njegovo ime stavim riječ pokojni, mi je na prvoj predstavi Feral Cabareta u Splitu, kada sam bila smorena različitim organizacijskim stvarima i nisam odigrala to prvo izvođenje kako sam odigrala svih stotinjak drugih, rekao da se moram odlučiti da li sam glumica ili producentica. To su upravo te teškoće. Teatar je organizacijski vrlo složena stvar, a ja sam često prinuđena da osim što igram vrlo složene i zahtjevne uloge, sama skidam s tavana reflektore, stalke, dimere, vozim stotine kilometara i radim ono što u jednom teatru obavljaju desetine ljudi. To je uvijek na štetu umjetnosti”, rekla je.

Putujući teatar i duhovna obnova BiH

Gimnaziju, muzičku školu i studij glume Hasija je završila u Sarajevu, a glumačke studije nastavila u Londonu i Wroclawu. Početkom devedesetih bila je u egzilu u Beču, a priča nam kako je u želji da ne bude izbjeglica odlučila pružiti otpor tako što će naučiti njemački i nastaviti biti glumica.

“Prijavila sam se na jednu audiciju u bečkom Volkstheateru gdje sam osvojila i nagradu velikog glumca Karla Skraupa. Članovi žirija austrijskih medija koji su mi ovu nagradu dodijelili 1997. rekli su mi da je bilo razloga da mi je i prije dodijele za moje uloge, ali nisu htjeli jer su se mnoge nagrade davale u znak saosjećanja, htjeli su da mi je daju za isključivo umjetnički kvalitet onoga što sam na sceni bečkog Narodnog pozorišta ostvarila”, ispričala je.

Ubrzo je uslijedila odluka o povratku u rodnu zemlju. Kada ju je jedan veliki njemački reditelj pitao zbog čega se vrača u jednu razrušenu i opustošenu zemlju iako je glumica Volkstheatera čiji muž predaje na Bečkom univerzitetu, Hasija je rekla:

“Pa znate, to je pitanje jezika, identiteta. ‘U redu. Ja sam porijeklom ruski Jevrej, razumijem to što govorite, ali vas konkretno pitam šta ćete raditi kad se vratite u Bosnu?’. Tada sam rekla da ću osnovati svoj teatar i baviti se duhovnom obnovom svoje zemlje”.

Foto: H. M./Klix.ba

Foto: H. M./Klix.ba

Godine 2002. osnovala je Putujući teatar u sklopu kojeg je predstavu “Feral Tribune Cabaret” u režiji Tanje Miletić Oručević dva puta izvela u Haškom tribunalu.

“Zadaća teatra je postaviti ogledalo u kojem će se ogledati ljudi. Ja sam u tom ogledalu, prvenstveno onih koji su stvarali ne samo najznačajnije satirične tekstove na prostoru bivše Jugoslavije, već i u najznačajnijoj satiri svjetskih razmjera ,ogledalu Feral Tribuna, a i u mom malom i skromnom ogledalu, htjela pokazati lice zločincima koji su izvršili agresiju na moju domovinu, njihovo nakazno lice”, rekla je.

Humana misija

Osim toga, Hasija je u cilju školovanja glumaca na principu inkluzije osnovala i Malu pozorišnu akademiju. Predstave koje nastaju u sklopu ovog projekta premijerno se izvode u Narodnom pozorištu Sarajevo, a dalje ih humanitarno igraju za djecu oboljelu od raka, domove za stara i iznemogla lica, na Šehidskom mezarju Kovači ili Franjevačkom teološkom fakultetu.

“Prije 40 godina na Bitefu sam gledala velike predstave Boba Wilsona koje su radili glumci populacije koju obično nazivamo ‘osobe oštećenog sluha’ ili ‘osobe s invaliditetom’. Željela sam i sama da moj grad dobije takav teatar. Sa Bobom Wilsonom sam se srela. Prije više od 30 godina u Domu mladih na Skedneriji sam napravila predstavu ‘Djeca nižeg Boga’ Marka Medofa. Nije tada bilo ni NGO, ni stimulacija za bavljenje temama osoba sa invaliditetom. Bh. i ex-jugoslovenska kritika je tu predstavu proglasila kulturnim događajem sezone”, rekla je.

Iako nema institucionalnu podršku, kaže nam da će se pokušati izboriti da predstava “Nana Fata Orlović ili Neka se čuju i vaši glasovi” ide dalje. Osim toga, ustrajat će na radu sa djecom u Maloj akademiji – projekt inkluzije. Ipak, odlučno kaže da je teatarskim ulogama došao kraj.

“Ja uskoro odlazim u penziju, a ako me za 40 godina rada, od čega sam 28 provela u BiH, nijedan bh. teatar nikada nije pozvao na saradnju, unatoč svim velikim ulogama i nagradama u zemlji i inostranstvu, uključujući i nagradu za životno djelo – Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, onda to sigurno ima vrlo jasnu poruku. Moj prognanički kofer, koji nosim već 40 godina, pretežak je za mojih 40 godina rada, red je da se pregleda, posloži i odloži na tavan”, rekla je Hasija na kraju razgovora za Klix.ba.

 

 

(Klix.ba)