Sibirska tajga je jedno od najizolovanijih mjesta na svijetu, a osim toga i vrlo je nezgodan teren za putovanje kroz nju kao i gotovo nemoguće mjesto za život.

Kratka ljeta i duge hladne zime gotovo sasvim onemogućuju nastanjivanje ljudi tamo, zbog čega je tajga u Sibiru jedno od najvećih nenaseljenih područja svijeta.

Područje od 8,1 milion kvadratnih kilometara prekriva čak 10 odsto Zemljine kopnene površine, a njeni stanovnici su većinom medvjedi i lisice tokom dana, dok noću njome love vukovi.

Prosječna temperatura iznosi minus 5 Celzijusa, a rekordna izmjerena temperatura je 67,7 ispod nule.

Vjerovatno ste čuli priče o japanskim vojnicima koji su se povremeno znali pojaviti iz džungle nesvjesni da je rat završio, ali ovo je još nevjerovatnija priča – o porodicama i koja nije ni znala da je došlo do Drugog svjetskog rata.

Nevjerovatna sudbina u neznanju je držala rusku porodicu koja je provela preko 40 godina u pustopoljini Sibirske tajge, a na njih su 1987. naletjeli geolozi istraživači.

Saznali su da porodica Lykov živi u potpunoj izolaciji decenijama. Oni su spadali u “Stare ritualiste”, ogranak ruske Pravoslavne crkve koja se od matice razdvojila sredinom 17. vijeka zbog osude reformi.

Prije 1936. porodica je živjela u naseljenom dijelu Rusije, no nakon što je jednog od braće ubila sovjetska patrola, otac Lykov okupio je svoju porodicu  te su pobjegli u dubinu Sibirske tajge, a nakon tog dana nikad više nisu viđeni.

Više od 40 godina tako je Karp Lykov živio u drvenoj kolibi koju je sam izgradio sa svojom suprugom i djecom, svega nekoliko kilometara daleko od granice s Mongolijom. Kad su se odlučili otići u tajgu bilo ih je četvero – Karp i žena Akulina, sin Savin i kćerka Natalia.

U divljini je rođeno još dvoje djece, Dmitry 1940. i Agafia 1943. Imali su knjige za molitvu i staru Bibliju, iz koje su djeca naučila čitati i pisati.

Jeli su bobice, uzgajali vlastito povrće te šili odjeću od tkanine koju su sami izradili.

Naučili su kako loviti bez puški, ali i bez strijele.

Kad je Dmitry odrastao, postao je pravi stručnjak za lov, toliko dobar da je bosonog lovio po zimi. U kasnim 1950-ima uslijed izuzetno teške zime porodica se suočila s gladi, a Akulina je oboljela te umrla, ostavivši supruga samog s djecom.

Kad su ih geolozi pronašli 1978. nisu mogli vjerovati kako je neko preživio u tim uslovima, koji su doslovno izgledali poput onih iz Srednjeg vijeka.

Uprkos godinama izolacije, Karp ih je ljubazno dočekao te je odbio sve što su mu geolozi nudili, osim soli – koju nisu okusili duže od 40 godina. Naučnici su ih i informisali – oni nisu imali pojma da je izbio Drugi svjetski rat, da su ljudi sletjeli na Mjesec, a krstili su se na “moderna čuda” koja su geolozi imali sa sobom.

Karp je bio naročito fasciniran, zurio je u providnz foliju koju su donijeli istraživači.

“Gospode, šta je to, staklo je, ali se gužva”, čudio se.

Na jesen 1981., troje od četvero djece – Dmitry, Natalia i Savin, umrli su u nekoliko dana razmaka jedan od drugog, demonstrirajući i time veliku povezanost.

Dvoje je pokosilo zatajenje bubrega, dok je Savin umrla od upale pluća.

Geolozi su u nekoliko navrata dolazili u tajgu te nagovarali Karpa te njegovu kćekur Agaifu da se usele s rođacima koji su živjeli oko 240 kilometara dalje, no odbijali su. Karp je umro u februaru 1988., a jedina preživjela kćerka Agaifa ostala je sama u drvenoj kolibi, prisiljena snalaziti se u divljini.

(NN/express.hr)