piše. Gojko Berić

Tanovićeva “Ničija zemlja” bila je izvanredna filmska metafora ratne Bosne i Hercegovine. Činilo se da je Mirovnim ugovorom označen kraj te filmske priče, nagrađene Oscarom, i da će u Daytonu preoblikovana država, uz značajniji povratak izbjeglica, u punom kapacitetu biti država svih njenih stanovnika.

Takva očekivanja imala su opečaćenu garanciju međunarodne zajednice, predvođene Sjedinjenim Državama, ali se ona nikada nisu ispunila do kraja. Projektovani povratak izbjeglica doživio je fijasko, jer su se sve tri do juče zaraćene strane duboko protivile tom procesu, koristeći za to razne metode, od napada na nezaštićene povratnike, do perfidnijih oblika opstrukcije.

Ratom nedovršene etničke podjele dovršavane su u miru, uz nastavak etničkog čišćenja, otvorenu diskriminaciju etničkih manjina i segregaciju u školama. Vremenom su oblikovane i zacementirane tri totalitarne etničke tvorevine, u kojima se otvoreno manifestuju šovinizam i fašizam, pri čemu se međunarodna zajednica pokazala kao razjedinjena, blijeda i neodlučna.

Držeći jalove lekcije zavađenim domaćim liderima, ljudima koji kao da su došli iz Andrićevih kasaba, u kojima se glože tri vjere, ona im je pomagala da opstanu na vlasti, uvjerena da je jedino s njima moguć kakav-takav mir. Sve su to, naravno, dobro poznate činjenice, ali se na njih treba podsjetiti kako bi se bolje razumjelo stanje duha u ovoj haotičnoj, neciviliziranoj i propaloj zemlji.

Godine su prošle, evo već i decenije, a Tanovićeva metafora, umjesto da je iščezla iz stvarnosti i ostala samo na filmskoj traci, permanentno produžuje svoj život. Uostalom, ima li iko ko će uvjerljivo i precizno odgovoriti na pitanje: Čija je današnja Bosna i Hercegovina? Mnogi će reći kako je zemlja iz Tanovićevog filma postala svačija. A ako je svačija, onda je ničija. Srbi su brutalnom silom prisvojili gotovo polovinu njene teritorije, Hrvati kontrolišu znatno veća područja u odnosu na predratna, dok Bošnjaci žive na daleko manjim prostorima u poređenju sa onima koje su nastanjivali do početka rata.

Priča o konstitutivnosti i jednih, i drugih, i trećih na cijeloj teritoriji države obična je floskula, jer se svaki narod smjestio u svoj tor i ne vidi sebe u onim drugim torovima. Pozivanje na ozakonjenu teoriju konstitutivnosti velika je obmana i samoobmana, koja je svoje pravo lice pokazala u praksi. Idemo dalje. Srbija, zajedno s Rusijom, otvoreno demonstrira političko pokroviteljstvo nad Republikom Srpskom, a država Hrvatska nad Tuđmanovom neprežaljenom Herceg-Bosnom. U međuvremenu je u igru ušao novi veliki igrač, Erdoganova Turska.

Od ranije je poznata priča o tome da je Alija Izetbegović u Sarajevu, neposredno pred smrt, rekao Erdoganu da mu Bosnu i Hercegovinu ostavlja u amanet. Ozbiljan državnik nikada ne bi učinio nešto slično. Osim toga, bilo je to u potpunoj suprotnosti sa Alijinom borbom za državu koja će biti cjelovita i jedinstvena. Očito je da su bolesnog i ostarjelog bošnjačkog lidera savladale emocije, što je jedino objašnjenje za ovaj njegov gest.

S druge pak strane, nije bilo korektno da Erdogan posve ličnu oporuku umirućeg čovjeka, lišenu svake realnosti, iznosi na balkansku političku pijacu i time razbuktava opasne, lako zapaljive nacionalističke strasti. Još samo da Dodik objavi: Republiku Srpsku ostavljamo u amanet Vladimiru Putinu i majčici Rusiji!

Gdje je mnogo baba, kilavo je dijete. A “babe” okupljene oko Bosne i Hercegovine čine ovoj zemlji medvjeđu uslugu. Dajte, odmaknite se malo! U Ankari, gdje je u nedjelju održana premijerna projekcija serije “Alija”, u produkciji turske državne televizije, predsjednik Erdogan i član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović još jednom su demonstrirali lično prijateljstvo i bliskost političkih pogleda na Bosnu i Hercegovinu.

Erdogan je u pravu kad je rekao da je “Evropa umrla u Bosni”, ali koliko god to bilo tačno, Bosna i njeni narodi nemaju boljeg ni sigurnijeg puta od onog koji ih vodi u evropsku porodicu. Međutim, Izetbegovićevo prigodno obraćanje uzbudilo je duhove u regionu. Nije problem u tome što je ulogu svog oca u dešavanjima devedesetih godina veličao mimo svake mjere, kao da je riječ o političkom geniju, već što je to činio sa izričito ideoloških pozicija.

Njegov istup u Ankari, tipičan za podanički mentalitet Malog brata, naišao je na žestoke reakcije u Sarajevu, jedinom mjestu gdje su one od relevantnog značaja. Lideru SDA stavlja se na teret da Erdoganu daje bjanko tapiju na dijelove Bosne i Hercegovine i dovodi u pitanje njen opstanak, nudeći Bošnjacima u zamjenu feudalnu fildžan državicu. “Izetbegović i SDA postaju problem”, izjavio je tim povodom Miro Lazović, obično oprezan kad je riječ o kritici bošnjačkog nacionalizma.

Teško je objasniti šta najmoćnijeg čovjeka među Bošnjacima pokreće na takve promašaje. Reći kako je riječ o već započetoj predizbornoj kampanji ne zvuči naročito uvjerljivo. Sada je čitave slapove vode naveo na mlin svog iskrenog političkog neprijatelja i rušitelja ove države Milorada Dodika. Nemoguće je da Izetbegović nije toga svjestan. A opet, on još nikada nije rekao da nema iluzija o zajedničkoj državi. “Iako smo s njima ratovali prije dvadeset i nešto godina, nama na Balkanu valja živjeti sa Srbima i Hrvatima”, izjavio je u Ankari. Zbunjujuće, zar ne?

Međutim, ključna adresa u cijeloj toj priči je Stranka demokratske akcije. Prosto je nevjerovatno da iz nje ne dolaze, niti su ikada dolazile, reakcije na ovu intrigantnu epizodu iz života njenog osnivača i lidera, koju njegov sin i gospodin Erdogan danas oduševljeno eksploatišu. Utisak je da u toj stranci vlada monolitnost koja je odlikovala Komunističku partiju i koja je u poznom Savezu komunista iščezla.

Šta je ovdje u pitanju? Strah, oportunizam ili uvjerenje da politika koju vodi ova stranka, iako opterećena nizom neprijatnih hipoteka, ima veliki broj pristalica u bošnjačkom biračkom korpusu. Narod je takav kakav je. Ipak, svemu dođe kraj, jer ničija nije do zore gorjela.

A kad će zora svanuti, ne znaju ni optimisti ni pesimisti!

 

 

 

(oslobodjenje.ba)