piše: Sara Velaga

Kad biste se zapitali čemu su ljudi najodaniji u svom životu, vjerovatno biste prvo pomislili: „Porodici, partnerima, sebi, uvjerenjima. Nekome“, ali suština bi vas mogla iznenaditi, jer najviše smo odani svojim navikama.

Tim sitnim svakodnevnim glupostima rutine koji vremenom postanu dobro razgaženi par cipela i udobna odjeća. A iz zone komfora se teško izlazi, zar ne? I tek poneki nalet drugačijeg, velikog i nedostižnog navede čovjeka da izađe iz iste i stisne se u neke tijesne cipele kako bi konačno otišao na tu igranku. Ali po povratku sa iste rado se vrati u ono što ga kući dočeka.

Velike ljubavi su nalik na fatamorganu. Priviđenje vode u pustinji, koje traje tek toliko dok si žedan i dok ne potrošiš svu svoju energiju da bi došao do ruba i shvatio da ti se učinilo. Da vode nema i da si zalutao u pustinju. Zato više cjeniš vodu kada te vrate u tvoj stan sa česmom. I reklo bi se da su svi ostarili i živeli srećno do kraja života sa svojim najvećim ljubavima, ali realnost to vrlo uspješno demantuje. Tek poneki iluzionisti, sa umijećem slaganja varke na varku uživaju u luksuzu zvanom život udvoje sa onim koga si volio najviše na svijetu. Sve ostalo je navika.

Ali kad nema velike ljubavi, dovoljna je i ona, jer liči. A umoran od potrage za vodom čovek pije bilo kakvu tekućinu. Ko bi još žedan odbio piti? A ko usamljen voljeti? Upravo zato dobra većina obuje udobne papuče i provodi svoju nedelju sa onim ko je dovoljno ugodan da se ona sa njim podijeli. Možda se čak i vole, ali jače se voli žedna srca.

Čovjeku koji se napije, zasiti i udobno smjesti u jednu vezu malo šta više predstavlja izazov. Malo šta on više traži, jer realno gledajući dobio je sve. Borba za opstanak tjera te dalje. Vuče te više i ispituje granice, jer treba biti dovoljno lud da voliš bez rezerve. Da go i bos trčiš prema priviđenju i uprkos brojnim kilometrima beznađa očiju punih nade tražiš utehu. Treba smjeti voljeti, a ko još to danas smije?

Ljubav je na tržištu dostigla izuzetnu vrijednost, jer je u tragovima ima. A tada mudar čovjek bira mozgom, a ne srcem, jer ko je još dočekao spas, ako su mu šanse da preživi tek 3%? Onaj koji je silno vjerovao u to. Ipak, vjerovati u ljubav danas postaje smiješno, izlizano i staromodno. A u konačnici nepotrebno, jer kada rezimiraš svaki svoj potrošeni dan shvatiš da ono za šta se najviše držiš u njemu predstavlja šablonski ponovljene stvari.

A to su navike. Dobre ili loše. Bitno da su tu, kao čaša vode koju ne piješ, jer nisi žedan, ali je za svaki slučaj držiš nadohvat ruke na noćnom ormariću.

 

 

(zenski.ba)