piše: Fra Ivan Šarčević

Usprkos zastrašujuće zloupotrijebljenoj sentenci na ulazu u koncentracijski logor smrti da “rad oslobađa” (Arbeit macht frei), istina je da čovjek radno biće; radom humanizira, kultivira prirodu i oplemenjuje samoga sebe; radom opravdava svoj boravak na zemlji i svoju društvenu korisnost

Iznimno je vrijedno ako čovjek radi posao za koji ima talent, za koji se osposobio i koji voli. Pogubno je baviti se poslom za koji smo neobdareni, za koji smo nestručni ili koji preziremo. Prvo je rijetkost, drugo je česta pojava.

I među duhovnim ljudima, među ljudima koji obnašaju poglavarske pozicije u vjerskim ili narodnima zajednicama znaju se naći ljudi kojima nedostaje jedno od spomenutih svojstava: ili nisu talentirani ili se nisu osposobili ili ne vole svoju službu.

Naravno, ni u jednom poslu nema savršenih, ali je krajnje neodgovorno i štetno za zajednicu i društvo neodgovoran odnos prema svome poslu i službi.

Rijetko nam se posreći da posve sami upravljamo svojim životom te da baš radimo ono što želimo i volimo. Čovjek je društveno biće, član neke zajednice, pa je redovito podložan upravljanju drugih, raspodjeli poslova koju bi on zacijelo drukčije napravio.

Čak i oni koji su se domogli posla koji su željeli, nerijetko su “natmureni” jer im ne uspijeva učiniti druge u radnom kolektivu da se ponašaju prema njihovoj zamisli. A uvijek ima neke nepriznate nesreće i odgurnute grižnje savjesti ispod vanjski namještenih lica onih koji su laktašenjima, smicalicama i opakošću uzurpirali posao koji im ne pripada.

I umjesto da to priznaju i pokušaju popraviti, takvi redovito ustrajavaju u svojoj laži i umišljenosti te nanose još veću nesreću drugima i zajedničkom dobru.

Ima poslova za koje su nas drugi zadužili ili nam ih darovali, omogućili, a mi za njih nismo ili ih ne volimo, pa radimo nevoljko, tražimo da nekako proguramo radno vrijeme a da se posebno ne naprežemo. Neki među nama obavljat će radije razne druge poslove, trčati od nemila do nedraga, samo da ne rade ono što su dužni raditi.

Razumljivo je također da sve što radimo treba donijeti neki rezultat, uroditi nekim plodom. Učinili smo moralno dobar posao, izvršili smo Božju volju, ako i drugi imaju koristi od našega rada a ne samo mi.

Upravo o radu i urodu govori nam danas Isus u svojoj usporedbi o vinogradu i upraviteljima vinograda. I ove nedjelje Isus se obraća glavarima svećeničkim i starješinama narodnim. Vinograd je slika za ovaj svijet, za religijsku zajednicu i narod, društvo, čovječanstvo u cjelini. Domaćin, gospodar vinograda je Bog.

On je iznajmio, povjerio vinograd na upravljanje glavarima svećeničkim i starješinama narodnim.
Međutim, upravitelji, glavari i starješine, ponašaju se neodgovorno.

Oni nisu službenici nego goropadni gospodari. Domaćin traži “urod” vinograda, šalje sluge, šalje svoje ljude, i to neumorno, šalje više njih, ali upravitelji ustaju na sluge, progone ih, ubijaju. Štoviše, upravitelji su se u svojoj opakosti toliko osilili da ubijaju i domaćinova sina, baštinika. Upravitelji ne žele domaćinu položiti račun poslovanja. Oni su se domogli vinograda, urod drže sa sebe i u konačnici hoće zaposjesti i baštinu.

Ova nas usporedba nagoni ponajprije da promijenimo sliku o Isusu. Ne bi se smjelo dogoditi ublažavanje Isusovih riječi, nikakvo skrivanje – kako se to redovito u nas čini – iza one lažne brige kako ne treba toliko “gledati crno” pa kritizirati i upozoravati glavare svećeničke i starješine naroda jer se tobože tako se razbija crkveno i narodno jedinstvo.

Ustvari, Isus je jasan, tako se samo omogućuje da i dalje opaki upravljaju Božjim vinogradom. Isus je potrošio gotovo sav svoj život da ukaže da je najgore kad se “prvi” prozliju te da ti prvi nažalost nisu samim tim i najbolji kao i da su ti prvi najskloniji izopačenju.

Opaki upravitelji, glavari svećenički i starješine naroda, zaboravili su da su samo upravitelji a ne gospodari vinograda. Povijest svih religijskih i narodnih zajednica, i ne samo židovska, pokazuje da su upravitelji često koristili svoju službu za progone, ubijanja Božjih slugu i samoga baštinika.

I danas se mnogi ponašaju bezočno, uklonili su zaglavni kamen – Isusa i njegovo evanđelje, a vlastito blagostanje, nezajažljivi ugodni život i novac postavili su kao glavni interes upravljanja. Koliko svećenika i narodnih prvaka sebično zarađuju na Isusu, na njegovoj patnji i križu? Koliki se skrivaju iza svoje uzvišene funkcije i službe, a neodgovorno rade svoj posao? Koliki su glavari svećenički i starješine naroda uklonili Božjih slugu?

Ne primjećuju da su iznevjerili svoje poslanje, da im je vinograd sve pustiji, da ih ljudi napuštaju, odlaze, a da većina onih koji su ostali – ostatak ostataka – ne radi, ne voli posao, da su njive i kuće zapuštene, da ne donosi plodove dostojne Isusovih riječi, Božjega kraljevstva i svoga kršćanskog poziva nego rađa vinjagom nezadovoljstva i nerada, varanja i lake zarade.

Bog od svakoga od nas zahtijeva da radimo, pošteno, strpljivo i ustrajno, te da donosimo urod od povjerena posla. Nije riječ o urodu koji će ljudi hvaliti, nego koji će izdržati povjereno poslanje pred Bogom. Uspjeh, uspjeh ljudski, nije dobar saveznik nikomu i ni u kojem poslu, pogotovo ne u duhovnom poslu vođenja naroda, svećenicima i poglavarima, nego je uspjeh i urod darovani smisao odgovornosti za upravljanje, za posao koji nam je darovan, ona uvijek iznova probuđena svijest da nam je Bog dao odgovornost za druge, da uvijek bolje i korisnije možemo obavljati svoj posao te da se čuvamo da ne bismo progonili Božje sluge koji nas pozivaju na odgovornost, na samokritičnost, da ne bismo bili odgovorni za stvarno ili duhovno ubojstvo, društvenu smrt Božjih ljudi, da ne bismo “ubijali” Božjega baštinika, Isusa Krista a sve se skrivajući iza njega.

Jer, naša je tragičnost u tome ako s Božjim i Isusovim imenom na usnama uništavamo vinograd, svoje bližnje; ako zavodimo i orobljavamo povjerenu braću i sestre, vjernike i narod; ako radimo i živimo samo za svoju korist; ako smo posvojili vinograd, Božju baštinu; ako zato što smo “prvi”, mislimo da smo i najbolji i ako se nas kritizira, da se kritizira samoga Boga.

Naša je tragičnost u tome ako oni “prvi” među nama ublažuju i izopačuju Isusovu riječ za svoj sebični interes”.