Pisati poeziju sa željom da bude oružje u političkoj borbi uzaludan je i besmislen posao, kaže pjesnik, kolumnist i publicist Marko Tomaš, svjestan kako je poezija mjesto gdje se iznose svjetonazorske istine i ideološka predubijeđenja. Ali, isto tako, jasno mu je da je političnost neodvojiva od književnosti i da dobro osmišljena poezija može u sebi sadržavati elemente politički provokativnog, makar doseg forme i nije tako velik kakav je doseg novinarskog pisanja.

Marko Tomaš rođen je u Ljubljani, živio je u Splitu i Beogradu, sada živi u Mostaru. Životne okolnosti pokazale su mu da politički i državni koncepti, koje nacionalističke elite tako zdušno mrze, i nisu toliko loše, pa za sebe kaže da je po životnom opredjeljenju Jugosloven, što nije nimalo nevažno za razumijevanje njegovog bogatog i raznovrsnog spisateljskog djela.

Dnevničke zapise, eseje, političke i sportske komentare pisao je za mnogobrojne regionalne portale, a novinske tekstove, pored ostalog, objavljivao je u Feral TribuneuBH Danima i Glasu Istre. Autor je nekoliko pjesničkih knjiga, a jednom, Regata papirnih brodova, predstavio se sarajevskoj kulturnoj javnosti u organizaciji Udruženja za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono.

  • Poznato je da ste politički angažirani u svome pismu, i to se reflekrtiralo i u Vašoj poeziji. Koliko je poezija, kao književna forma, pogodna za iznošenje političkih stavova?

– Slabo, jer nije baš najpristojnija stvar koristiti poeziju kao formu za dnevnopolitičko iznošenje stavova, ali može se koristiti za iznošenje političkih svjetonazora. Smatram da ono što pišem jeste odraz onoga što živimo, a živimo u duboko politiziranom vremenu i vremenu u kojem je politika ispražnjena od svog osnovnog sadržaja, jer nema svog ideološkog sadržaja. Politiku u ovom vremenu treba promišljati na različite načine i različite književne i novinarske forme. Promišljati neke političke ideje koje možda i nedostaju kako bi nas politika ostavila na miru.

  • Urednik ste tri knjige u ediciji izdavačke kuće Vrijeme iz Zenice koje su politične, a i dobrim djelom se sve tri, posebice Darka Cvijetića, referiraju na ratne događaje. Koliko će rat, zločini i njegove posljedice biti dio naše literarne prakse?

– Mislim da je sam kontekst rata, pogotovu za prozu, možda i najzahvalniji. Za pokušaj iznošenja nekakvih ideja. Rat, kao najveći spektakl, vjerovatno, ukoliko ga netko proživi i preživi, to je vjerovatno najveći događaj u svačijem životu, bez obzira na sve, i to čovjeka ne pušta pogotovu, jer mi živimo u nekoj vrsti primirja – mi ne živimo u miru ovdje, u Bosni i Hercegovini. Nama je [Dejtonski] mirovni sporazum Ustav države. To nam dovoljno govori o političkom kontekstu u kojem živimo. Još dugo se mi nećemo osloboditi rata kao polazišne točke u književnosti i bilo čemu drugom. Darko [Cvijetić], opet, kao čovjek koji je prošao kroz rat, vjerovatno pokušava još uvijek neke intimne traume da proživi kroz poeziju koju piše o ratu i da iznese nekakav vlastiti ljudski stav spram svega toga. Njegova poezija je duboko antiratna. Neke najkrvavije knjige u povijesti književnosti su najantiratnije. Recimo Isak Babelj i njegova Crvena konjica.

  • Politika ispražnjena od ideološkog sadržaja, rekli ste. Međutim, imate zbirku koja se zove Zbogom fašisti, koja je možda trebala biti političko-ideološki testament, a danas djeluje kao antiproročanski glas?

– Koristio sam jednu političku parolu, kovanicu zapravo, za obračun s nekakvim intimnim stvarima. U toj knjizi se najmanje govori o politici i ta je knjiga zbirka ljubavnih pjesama, gdje sam promišljao fašizam ne samo kao politički fenomen, nego sam ga sagledavao i sa ljudske strane. I pokušavao sam da shvatim kako mi u intimnim odnosima jedni naspram drugih znamo biti zadrti i ponašati se diktatorski i manifestirati forme koje bi, kada bi se u manifestirale u politici, odmah bile proglašene fašističkim. Tu sam kovanicu koristio za obračun s ličnim demonima.

  • Živite u Mostaru, koji je grad čudne političko-administrativne konstrukcije. Kako objašnjavate da je grad koji je bio primjer organizirane urbane cjeline i kozmopolitizma srozan na tako nizak nivo?

– Mostar je kao kloaka u svakom smislu. Mostar zrcali situaciju cijele Bosne i Hercegovine. On se i dalje unutar sebe bori da sačuva dio identiteta kakav je imao, iako taj grad još samo nosi ime po gradu koji je nekada tu bio. To je moje osobno mišljenje, ali mislim da je to slučaj i sa Sarajevom i Banja Lukom, s tim da u Mostar svi gledaju. Njegova sreća u nesreći jeste da, unatoč tome što se događa tamo, na općem nivou vlada letargija, on se nastoji održati, jer postoji unutarnja borba da se sve to razriješi. Grad se kao organska cjelina nije pomirio sa situacijom kakva jeste.

Što se tiče izbora, gledajte – mi smo živjeli u sustavu u kojem izbori 50 godina nisu ništa značili, a sada 10, 12 godina bez izbora ljudima ne znači ništa. S druge strane, zanimljivo je i paradoskalno vidjeti da stvari i dalje funkcioniraju i prije nego su izbori bili svake četiri godine. Život mora ići dalje i stvari funkcioniraju. Čak se u toj sivoj zoni nekog gradskog bezvlašća rade neki infrastrukturalni projekti. Masa je tu paradoksalnih stvari, ali to je dokaz da se može funkiocnirati ako se krene raditi nešto pametno.

  • Mostar je mjesto gdje se napadaju i skrnave spomenici antifašizma i Narodnooslobodilačke borbe. Kako objašnjavate činjenicu da se fašistički pokreti iz Drugog svjetskog rata i fašističke ideje glorificiraju i nastoje se izjednačiti ustaše i partizani, ili četnici i partizani?

– To je nekakav čudan politički projekat. To se događa u Sarajevu, Mostaru, ali eto Mostar je bio prethodnica svemu ostalom. Meni je čudno da sada svi narodi na ovim prostorima žele biti gubitnici Drugog svjetskog rata. Ne znam zbog čega to rade. Ispada odjedanput da, zapravo, partizana tu nije ni bilo, svi su bili ustaše, četnici, Handžar divizija… Pa ko je onda 1945. godine oslobodio Jugoslaviju ukoliko niko nije bio partizan? To govori o ljudskom licemjerju i ono što je najbolnije licemjerju svakog pojedinca. Većina ljudi će potpasti pod utjecaj javnosti i svakoj svinjariji koja se uspostavi. Samo mali broj ljudi će se boriti i pokušati da promijeni stvari koje smatra pogrešnim.

Naš odnos spram Drugog svjetskog rata i onda ta luburićevska pomirba između ustaša i partizana, koja hoće da se grade groblja mira. To se neće nikada pomiriti i mora se imati jasan odnos spram toga i znati šta se tu događalo, i ko su bili dobri, a ko loši momci u ratu, pa onda šta se dešavalo od 1945. o tome se može raspravljati. Ali, ne možemo dovoditi u pitanje neke neupitne vrijednosti.

  • Kako u simboličkom smislu objašnjavate činjenicu da je u Zagrebu trg izgubio Titovo ime, a znamo da je Zagreb bio centar antifašističkih tendecija prije onog rata? Zagrebački dio komunističke partije bio je jezgro NOB-a.

– Isplivao je ljudski šljam na površinu, i to je najednostavnije za reći – politički šljam. Zamislite da smo živjeli u kanti i da se kanta prevrnula u moru, i dno je izbilo na površinu. Recimo, Zlatko Hasanbegović i njemu slične veoma zloćudne političke pojave, koje se još i prelivaju iz Zagreba u Bosnu i Hercegovinu kroz neke medije. To je, jednostavno, nekakav radikalan vid politike i bit će kratkog daha. Šta se događa? Svim ovim potezima, koje oni rade, donose jednu stvar naročito među mladim, jer ponovo partizane i antifašizam čine cool među ekipom, jer je to nešto što je sad postalo underground i alternativno. Ovo će biti kratkog daha, ali je problem što će šteta koja će se napraviti u ovom kratkom vremenu popravljati jako dugo vremena.

  • Najočitiji simptom refašizacije javnog prostora jeste da se u moru komentara slavi smrt Slavka Goldsteina. Kako objasniti mržnju prema ljudima koji su se cijeli život borili za istinu?

– Ljudi su imbecili. A mi živimo u vremenu gdje nedostaje i osnovnog kućnog odgoja, i to je odraz neimanja kućnog odgoja u kombinaciji s ljudskom glupošću, koja je puštena sa lanca. Ustvari, sve to što se događa može se objasniti na taj način – ljudska glupost u kombinaciji s nedostatkom kućnog odgoja i akutnom nevaspitanošću.

  • Rođeni ste u Ljubljani, živite u Mostaru, živijeli ste u Splitu i Beogradu. Po prostoru djelovanja ste Jugosloven. Koliko je ideja Jugoslavije, kao zajedničke države ili jedinstvenog kulturno- životnog prostora, ostvariva i moguća u nekoj bližoj budućnosti?

– Gledaj, ja sam Jugosloven, i tako sam se izjašnjavao dok se to moglo, a sada sam ostali i nepriznat ukoliko se tako izjašnjavam. Zemlje više nema i suludo je o njoj pričati, ali ona je ipak zahvatila neke ideje i stvorila je određani broj Jugoslovena koji su živi i koji promišljaju svijet i ovaj region iz te perspektive, znači iz perspektive Jugoslavije. Meni to ne smeta, da se nazovem tako, i ako me se pita, ja ću se  tako i izjasniti, ali to ne mora biti nužno vezano isključivo uz komunizam. S obzirom gdje sam sve živio, svi su ti prostori moji i ne znam kako bih se drugačije deklarirao. Na ovom sam se popisu izjasnio kao Hercegovac, i opet te pišu kao ostali. Najveći problem sa izjašnjavanjem kao Bosanac jeste što previše liči na ideju jugoslovenstva i zbog toga su nacionalističke političke elite, sva tri naroda, bile protiv toga da se to prizna kao legitimno izjašnjavanje na popisu, nego su htjeli da spadaju među ostalo. Previše to podsjeća na jugoslovenstvo, a to nikome od njih ne odgovara. Zato toliko insistiranju na bošnjaštvu, hrvatstvu i srpstvu. Sjetite se samo onih bizarnih reklama koje su pozivale da se ljudi izjašnjavaju kao Bošnjaci.

  • Svi negiraju činjenicu nekadašnjeg postojanja Jugoslavije, a u svim prostorima nastalim raspadom države političke i kulturne prakse su istovjetne i afirmira se taj folklorno-banalni koncept kulture. Postoji li prostor za afirmaciju istinskih umjetničkih vrijednosti?

– Postoji, naravno da postoji. Ja se pozivan na kontinuitet, a kod nas su na djelu politike diskontinuiteta. Danas svi žele da izbrišu sve što se događalo od 1945 do 1991. godine, i kao da nemamo nikakav kontinuitet na koji se naslanjamo. Kao da krećemo sve iz početka. Koča Popović je govorio 1992. godine za Srbe, ali vrijedi to za sve narode, da su “svi navrli da se vrate u opanke”. Mi u kulturnom smislu živimo na prelazu iz 20. u 19. stoljeće. Ali, međutim, paralelno s tom zvaničnom kulturnom i svakom drugom politikom, postoji i kulturni kontinuitet, koji funkcionira na nekakav svoj osoben način i ima neku svoju javnost koja ga prati i ima svoje tržište.

  • Anacionalnost afirmirate kao vrijednost važniju, u svakom smislu – metafizičkom, epistemološkom i, naravno, identitetskom – nego ovaj skučeni partikularni etnički identitet. Je li primjedba tačna?

– Tačna je, jer želim da se većem broju ljudi otvore oči. Iza svih politika se odvija nešto drugo, iza svakog zida vodi se nešto u tajnosti i pozadini. Na ekonomskom planu se događa prvobitna akomulacija kapitala, što je bezočna pljačka društvenih i javnih dobara i prisvajanje dobara od strane elita. Kada skinemo masku nacionalizma i pogledamo iza te prašine koja nam se baca u oči, vidimo šta je ključno što se dešava, a što će nam u budućnosti doći na naplatu dok mi budemo kukali zbog obespravljenosti naših naroda.

 

 

( Al Jazeera)