Teško je otići, ali plač gladne djece je jači!

Jutro, 8.30 sati u Sarajevu. Desetine radno sposobnih muškaraca i žena stoje u redu. Umjesto da čekaju ulaz u fabrike u svojim gradovima, oni satima ispred Slovenske ambasade u Sarajevu čekaju vizu za bolje sutra. Svi oni odlaze u Sloveniju. Trbuhom za kruhom. Sve ih, uglavnom, veže ista priča.

 Ovo je robovlasništvo

– Ovdje više nemamo šta tražiti. Od 300 KM mjesečno ne mogu se režije plaćati, a kamoli odgajati djeca i živjeti. Teško je, srce puca, ali plač gladne djece je teži i glasniji – govori Samir Zejnilović (42) iz Zavidovića.

S njim su i Armin Smajlović (40) iz Banovića i Sulejman Hodžić (56) iz Doboj–Istoka.

– Mogu se ja snaći. Živim na selu, mogu nešto posijat, i moglo bi se životarit. Ali, šta ću kad iškolujem svoju djecu, a imam ih dvoje, šta ću im reći? Da čekaju, da budu pošteni i strpljivi? Koliko godina da čekaju, dok se sva druga djeca naših brojnih političara pozapošljavaju? Reći ću im da se hvataju inostranstva. Radiš od jutra do sutra za 400 KM i opet kad dođe prvi u mjesecu, nema plaće. Ovo je robovlasništvo – kaže Hodžić.

Pridružuje im se i Munir Skejić, također iz Banovića, mladić od 25 godina. Osmijeh od uha do uha. Sretan je.

– Idem u Ljubljanu, vozit ću kamione. Dobio sam radnu vizu na godinu. Kada to istekne, onda ću tražiti bolji posao. Ovdje nema budućnosti – kaže Skejić.

Pedesetak kilometara od Slovenske ambasade u Sarajevu, kod Kaknja je smješteno selo Mramor. Vahid Husika, lokalni dobročinitelj, sve radno sposobne muškarce iz ovog sela odveo je u Sloveniju, u firmu u kojoj je on zaradio penziju.

– Novinar, napiši da i ja tražim ponovo da idem, ne mogu da gledam ovdje ovu bijedu, ovu nepravdu! Nama je rudnik pred nosom, godinama nas truje i guši, a naša djeca u Mariboru, Ljubljani i ostalim gradovima Slovenije. Sramota, brate – kaže Vahid Husika.

Dok s njim razgovaramo, u goste mu dolazi Senad Husika. Došao da se pozdravi s rođakom, i da pakuje kofere. Kreće upravo na teren u Sloveniju, gdje radi 12 godina.

– Kad god krenem, zaglavi mi jabuka u grlu i ne mogu da je progutam do Zagreba. I tako je 12 godina – govori Senad Husika.

 Sin šalje novac

Na početku sela, radna akcija. Postavlja se krov na kuću Asmira Husike (31). Njegov otac Faruk organizirao je radnu akciju od novca koji je Asmir poslao iz Slovenije, da mu se pokrije kuća, da njegova porodica ima gdje da se smjesti.

– Pola Slovenije su Bosanci. Njima valjamo, njima smo dobri majstori, vrijedni ljudi, radnici za primjer. Ne znam što ovim našim ovdje ne valjamo – govori Faruk Husika.

I Mevludinov sin Edvin na terenu je u Sloveniji. Kaže nam da neće doći prije Nove godine i da ga je mnogo poželio.

Alarmantni podaci  

Više od 35.000 građana napustilo je prošle godine Bosnu i Hercegovinu. To je više nego dvostruko u odnosu na 2016., kada je našu zemlju napustilo 16.000 stanovnika. Od početka 2013. do prošle godine, iz zemlje je otišlo više od 151.000 ljudi.

Zabrinjavajući su to podaci Unije za održivi povratak i integracije u BiH, skupljeni na terenu, a rađeni na osnovu podataka entitetskih zavoda. Prema podacima Unije, Federaciju su lani napustile 18.564 osobe, Republiku Srpsku 13.313, a Distrikt Brčko 3.500. Ukupno, našu je zemlju 2017. napustilo 35.377 osoba!

 

 

(avaz)