Bilo je teško i bolno, ali spasili smo tri života

Kako god i gdje god da se okrenemo, skoro u bilo koju oblast samo površno da pogledamo, Bosna i Hercegovina je na začelju. Po siromaštvu, putevima, koji su ogledalo države, željeznicama, nesređenom školstvu, neuređenoj poljoprivredi.

Među prvima smo i po korupciji, lopovlucima, primanjima političara, odlasku mladih iz zemlje. Da nije entuzijasta, ljekara željnih znanja i dokazivanja na UKC u Tuzli, pa i Zenici, zasigurno bismo bili na začelju u svijetu i po jednoj veoma važnoj oblasti u zdravstvu – transplantaciji i donorstvu.

Dirljiv susret

Ni blizina susjedne Hrvatske ni rezultati ove zemlje, prve u svijetu po donorskoj mreži i rezultatima transplantacije, ne pomažu nam da idemo brže.

Univerzitetski klinički centar Tuzla je i u ovome svijetao primjer. Do sada je u toj ustanovi transplantirano 200 bubrega, 20 ljudi dobilo je novu priliku za život transplantacijom jetre, ušteđena su velika sredstva, spašeni ljudi. U ovoj ustanovi je 2006. godine obavljena prva kadaverična transplantacija i to je bio historijski poduhvat ljekara.

Donori su bili Ismet i Enisa Halilović iz lukavačkog naselja Modrac. Oni su 21. juna te godine, nakon što im je sin Emir nastradao u saobraćajnoj nesreći u Doboj-Istoku, prvi u BiH donijeli tešku, ali ispravnu odluku da organe svoga klinički mrtvog sina doniraju trojici ljudi kojima je život na dijalizi visio o koncu.

Njih je prvog dana ove sedmice posjetila Eldina Softić, tuzlanska novinarka, članica Udruženja dijaliziranih i transplantiranih osoba TK, koja je prije tri i po godine, također, morala na transplantaciju jetre. Susret je bio dirljiv, pun emocija.

Hrabri Halilovići

– Eh, kako živimo supruga Enisa i ja. Kao biljke. Dvanaest godina našeg Emira nema, supruga i ja smo tog 21. juna u razgovoru sa ljekarima u Tuzli odlučili da njegove organe, bubrege i jetru, doniramo trojici ljudi. Da im spasimo život. Jedan od njih, naš komšija Ismet Dugonjić, radnik „Koksare“, trebao je na dijalizu, pa smo ciljano rekli njemu ide jedan bubreg, drugi je transplantiran Hajrudinu Kovaču u Tuzli, a jetra mladiću u Brki kod Brčkog. Tako je godinama naš sin živio u trojici drugih ljudi.

Kovač je, nažalost, umro prije dvije godine usljed zatajenja mozga, a Dugonjić je umro prije dva mjeseca, nakon retransplantacije, dok je Jasmin živ i zdrav. Supruga i ja se borimo. Ona je doživjela moždani udar, a meni je 2014. godine ustanovljen hepatitis C, koji vučem kao RVI iz rata. Tri godine čekam lijek, ali ga još nisam dobio.

Ne kajemo se što smo se odlučili na donorstvo. Jeste to bilo teško, čekaš da se sin probudi iz kome, a onda te ljekari zovu i kažu da je klinički mrtav i mole da se njegovi organi presade drugim bolesnicima. Pozivamo ljude da se uključe u Donorsku mrežu, jer je dokazano za svakog čovjeka da će prije biti primalac nego donor i nikad se ne zna kada će kome bolest zakucati na vrata – kaže Ismet Halilović.

Najveće priznanje

Tuzlanska novinarka Eldina Softić (42) prije tri godine, tačnije 16. februara 2015. godine, morala je na transplantaciju jetre. Zahvalna je ljekarima UKC, porodici svoje donorke iz Zenice. Kao članica Udruženja dijaliziranih i svih transplantiranih osoba u Tuzlanskom kantonu pomaže na svoj način, prije svega kroz donošenje zakona.

Kaže da su izmjene i dopune Zakona o transplantaciji, odnosno o doniranju organa i tkiva, usvojene prošle godine nakon duge i teške borbe, protesta i skidanja bolesnika po dva sata sa aparata za dijalizu, uvele pretpostavljeni pristanak o doniranju organa. Naravno, uz pristanak porodice.

– Ismeta i Enisu Halilović proglasila bih narodnih herojima. Kao majka i transplantirana osoba znam kako im je bilo, a bili su prvi u državi kada su donijeli tešku odluku, za koju im je trebalo odati najveće priznanje. Kod nas sve ovo ide teško. Država, odnosno Federacija BiH, nije stala uz svoj Zakon o transplantaciji i Donorskoj mreži, država nema transplantacijskog programa, nismo članovi “Eurotransplanta”, a ljudi, uzdajući se u državu i zakon, umiru – kaže Softić.

Sadmira Dugonjić: Nisam mogla gledati supruga kako se pati

Ismet Dugonjić, komšija porodice Halilović i njihov radni kolega iz „Koksare“, koji je 12 godina živio s Emirovim bubregom, zbog iznenadnih komplikacija umro je 13. avgusta ove godine.

Bubreg mu je darovala supruga Sadmira, ali retransplantacija obavljena 14. februara jednostavno nije uspjela.

– Šta sam mogla, gledati supruga kako se pati. Donijela sam odluku dati mu bubreg, ljudski je to, ali, eto, nije se dalo – kaže nam Sadmira.

Da je živ, Ismet Dugonjić bi za mjesec proslavio 60. rođendan.

600 ljudi čeka na transplantaciju

Uvaženi stručnjak, prof. dr. Senaid Trnavčević, koji predaje na Medicinskom fakultetu u Tuzli, dugo je u ovoj oblasti i veliki je borac. Na prvoj kadaveričnoj transplantaciji 2006. godine u Tuzli bio je koordinator, rukovodilac nefrolog. Ljuti ga što država ne stane na čelo ove oblasti, što nema krovnu instituciju koja se bavi transplantacijom i Donorskom mrežom.

– Nedostaje podrška države, 600 ljudi čeka na transplantaciju. Čekajući mnogi umru, umiru i potencijalni donori, a zdravi organi odoše pod zemlju. Mi u Tuzli imamo znanje, opremu i volju da se u ovoj oblasti bar približimo zemljama koje imaju dobre rezultate. Dvije stotine transplantacija bubrega i više od 20 transplantacija jetre na UKC-u u Tuzli jesu rezultati koji nas stavljaju na poziciju lidera u BiH, ali sve bi to moglo biti puno bolje i uspješnije da je više organizacije – kaže profesor Trnavčević.

U Gimnaziji “Dr. Mustafa Kamarić” obilježen Evropski dan darivanja organa

Oko stotinu maturanata gimnazije “Dr. Mustafa Kamarić”, zajedno s direktoricom Minkom Kurtović i pedagogom škole Vedadom Đulić u srijedu su obilježili 13. oktobar – Evropski dan darivanja organa.

Obilježavanje ovog značajnog datuma organiziralo je Udruženje bubrežnih i dijaliziranih bolesnika na čelu s predsjednikom Hasibom Ibrahimovićem, koji je na dijalizi 11 godina. O značaju darivanja organa, transplantaciji i Donorskoj mreži učenicima je govorio šef Regionalnog dijaliznog centra Opće bolnice u Gračanici, dr. Samer Malić.

– Prije 10 godina u Dijaliznom centru u Gračanici, u koji na dijalizu dolaze bolesnici iz Gradačca, Srebrenika, Doboj-Istoka i Gračanice, bilo je više od 80 pacijenata, danas ih je ostalo 51. Ljudi umiru jer ne dočekaju transplantaciju, nema donora. Uglavnom se rade srodničke transplantacije – kazao je Ibrahimović.

– Mi u školi obrazujemo i odgajamo učenike, ali nam je zadaća da od njih stvaramo i dobre i humane ljude. Humano je da budu donori, kazala je direktorica Kurtović, na što je učenica Dženana Gazibegović poručila da će već od danas potpisati donorsku karticu.

 

 

(avaz)