Sjećanje na profesora Dubravka

Piše: Hatidža Dedović

Nekada se prosvjeta cijenila, nekada davno, kada je bilo sve drugačije… Kada je bilo više ljubavi i poštovanja. Učitelj se volio i kada je s razlogom djecu korio. Jer, razumni su tada znali da taj poziv i nije lak, jer za njega treba strpljenje i takt.

Njegov položaj bio je drugačije tretiran, jer je imao društvenu važnost, koju je i zasluživao. Danas su, nekako nehajni prema onima koji podučavaju, jer znaju da su su im plate male. Ali, i ako živimo u vremenu osuđivanja i omalovažavanja određenih profesija, trebali bismo imati više razumjevanja prema prosvjetnim radnicima, ama baš svaki dan, a ne simbolično.

Učiteljstvo, nastavništvo se uči čitav radni vijek, to je poziv koji je na probi, izložen je riziku i osudama. Zaslužuje veće poštovanje.

Historijska šetnja

Na Dan učitelja, treba se odati poštovanje i onim profesorima koji više nisu među živima.

Neki učitelji, nastavnici, profesori/ce će uvijek da se pamte. Tako ja ni danas ne mogu zaboraviti profesora Dubravka Lovrenovića.

Svi koji su ga poznavali, složit će se u jednom, on je nesumnjivo ostavljao utisak. Predavanja su mu bila poput strijele čarobne, koja ti i srce i um pogode i zarobe. Nekako, udarala su u glavu i kad se završe, jer su omađijavala, opijala i trijeznila. Nalikovala su analogno na proživljenu i povezanu historijsku šetnju kroz različite epohe, države, kulture, civilizacije.

Nisu izazivala drijemež, opuštala su, to je moje mišljenje. Drugi njegovi studenti i studentkinje možda imaju i drugačije viđenje, nekima je bio i nerazumljiv, ali složit će se u jednom izazivao je strahopoštovanje. Iskreno, profesor se nije uvijek pridržavao metodičkog redoslijeda nastavne jedinice.

Razumjela sam ga i tad, razumijem ga i sad. Jer, nametnuti planovi i programi, znaju da sputavaju. Mene, bi dojmile njegove vješto odabrane estetske riječi da se neka ličnost ili događaj i opiše i pojasni. Neki njegovi citati jesu i bit će vječne historijsko-komparativne istine, bez primjese bilo kakve ideologije.

Dubravko je bio mudar, analogno bi tokom predavanja povezao sve, tražio je razumska objašnjenja, dovoljno jake i dobro probrane argumente. Sjećam se naprimjer njegovih predavanja o križarskim ratovima, za koje je govorio da su ostavili ožiljak na temu Istok i Zapad. Jer, sa njima se mijenjao i rezon rata i uvijek bi naglasio da je IV križarski rat paradigma. I jeste, znaju to dobro historičari.

A, ko se odluči baviti naukom, ne smije biti nikada duhovno slijep. Ono što smo naučili od njega, ostalo je mapirano. Historografija se više ne može koristiti tradicionalnom metodom-kronologijom, vremena se mijenjaju, istinski naučnik se ne prodaje ni u vremenu turbulentne eksploatacije.

Ljudi se ne zaboravljaju

Analogije su, često intuitivne i vizionarske. Danas sam nekako sigurna da je duh konjanika sa mramorja ljubomorno vrebao život i rad Dubravka Lovrenovića. Onda je slično, apokaliptičnom jahaču, nagovjestio smrt, jer pišući o stećcima, nekropolama, posmrtnim kolima, profesor je i sam ukazao na svoju ljudsku potrebu za besmrtnošću.

Dok je bio živ, ni slutio nije da je pisanjem nesvjesno postao živi medij sa dušama umrlih srednjovjekovnih predaka. Pisanjem se igrao, plešući Dance mecabre, prkosio je i šalama u inat podmukloj bolesti. Njegova simpatija prema Franjevcima analogno i asocira na temu ogledala-predodžbu čovjeka koji sebe unaprijed vidi onakvog kakav će biti u trenutku smrti.

Do kraja svoj i postojan. Kao i svaki stećak, tako će i profesorov grob budućim generacijama pripovjedati živuću priču postojanja bosanskohercegovačke historije. Sigurno bi i srednjovjekovni kovač osigurao trajnu uspomenu na pokojnikovo postojanje sa epitafom: Ase leži dobar čoek i mediavista, na svojoj zemlji bosanskoj.

I danas, usnuli kameni spavač reproducira besmrtnost slike postojanja svog štićenika, prkoseći vremenu i prostoru, u znak podsjećanja svih budućih generacija na postojanje čovjeka i profesora poput Dubravka Lovrenovića.

 

 

(Al Jazeera/Foto: Tvrtko Zrile)