Obrazovanje i demokracija: Paulo Freire u Jajcu

Piše: Igor Stipć, Prometej

Freirea sam prvi put upoznao ljeta 2010. godine, kada sam se kao mladi student te zaljubljenik nekonvencionalnog razmišljanja zaputio na seminar u planinske predjele tada već europske Rumunije.

Iako predavanja nisam upamtio baš najbolje, Rumunjsko putovanje nije bilo uzaludno. Naime, dok smo jedne noći na obali jezera uživali u jeftinom rumunjskom vinu, te razmjenjivali priče o stvarima koje su nam zaokupljale maštu, Bjelorus Kosta me je upoznao sa likom i dijelom Paula Freirea. Kako mi je Kosta tada objasnio, Freire je bio subverzivac koji je 1960-ih uzimao pare od brazilske vlade da bi provodio program obrazovanja Indijanaca u udaljenim dijelovima ove federativne republike. Glavna poruka i osnovna genijalnost cijele predstave o Freireu bila je ta da je ovaj profesor pedagogije koristio državni novac u svrhu učenja potlačenih domorodaca kako da se pobune protiv sistema koji ih drži u toj poziciji. Ukratko, Kostinu priču, koja mi je poslužila kao ključ za otvaranje vrata neke nove percepcije, sam ponio kao najdražu uspomenu sa seminara, dovoljno sočnu da hrani moja razmišljanja dugo vremena.

Nakon toga ljeta Kostu više nisam sreo, ali Freireu sam se vraćao nekoliko puta. Tako sam ga pet godina kasnije primijetio u blizini čileanskih sveučilišta gdje su njegove knjige dobro kotirale među studentima koji su se bunili protiv neoliberalnog sistema školovanja. Nakon Čilea, Freire mi se neočekivano ukazao, u svom punom intelektualnom opusu, ni manje ni više nego baš u Jajcu gdje sam ga možda po prvi puta spoznao u praksi. Vidio sam ga kako šeta u blizini modre Plive i brzog Vrbasa, kako u kasne noćne sate gleda zadivljujući vodopad, kako luta nedaleko od zaboravljenog groba posljednjeg bosanskog kralja Stjepana, te kako pozorno sluša profesora Kazaza na obilježavanju obljetnice smrti jajačkog historičara Lovrenovića. Ali, ono što je najbitnije za ovu priču, Paula sam vidio u društvu hrabrih srednjoškolaca iz Jajca, kako s njima raspravlja o bitnim pitanjima koja se tiču našeg društva.

Pitanje koje nam ostaje da riješimo je sljedeće: odakle Freire u Jajcu i šta on ustvari radi u ovom lijepom bosanskom gradu? Paulo Freire (1921-1997) je brazilski pedagog i filozof. Svoj život, velikim dijelom obilježen ekonomskom krizom 30-ih godina, usmjerio je ka promišljanju promjene pozicije potlačenih i obespravljenih slojeva društva. Freireova akademska aktivnost u Brazilu naglo je prekinuta državnim udarom 1964. kada biva optužen i zatvoren kao državni izdajnik. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u zatvoru, Freire bježi kratkoročno u Boliviju te se seli u Čile. U ovoj zemlji djeluje na implementaciji agrarne reforme tijekom političkih previranja koja završavaju državnim udarom te smrću socijalističkog predsjednika Salvadora Allendea. U to vrijeme Freire objavljuje svoju najpoznatiju knjigu “Pedagogija obespravljenih” koja postaje uticajno djelo i doprinosi novom načinu promišljanja obrazovanja. Nakon dolaska Pinocheta na vlast, te boravka u Mozambiku gdje radi na obrazovnoj reformi revolucionarne vlade, Paulo se vraća u Brazil 1979. godine. U post-autoritativnom Brazilu Freire se pridružuje novonastaloj Radničkoj partiji (PT) koja će poslije izroditi prvog predsjednika u povijesti Brazila koji dolazi iz radničke obitelji. [1]

Sada, uzimajući u obzir bosanskohercegovačko obrazovanje kao bitan element ove priče, moramo naglasiti sljedeće karakteristike istog. Kao najmoćniji mehanizam kulturne standardizacije (Gellner), te centralni faktor ideoloških državnih aparata (Althusser), bosanskohercegovačko podijeljeno obrazovanje predstavlja organizirani sustav ustaljene i produžene inicijacije u etno-nacionalnu kulturu (Gellner). Tako da, bh. obrazovne institucije, vođene logikom ‘teritorijalnog upravljanja’ (Merry) i ‘kulturnog fundamentalizma’ (Povinelli), nastoje da praksom simboličkog nasilja (Bourdieu) potaknu kulturnu promjenu, proizvodeći iz jednog društveno-povijesnog pluraliteta singularitet etno-nacionalizma. Između ostalog, možemo reći da ovakvo obrazovanje nastoji da u učenicima i prosvjetnim radnicima ubije svaki smisao za maštu (Giroux) te najviše podsjeća na neku vrstu propovijedi. Imajući navedeno u vidu, ne čudi nas da sarajevski studenti ne prosvjeduju protiv gubitka autonomije univerziteta, ili kada njihove kolege iz Banja Luke ili Mostara, inače tiha i pasivna populacija, ispoljava svoje društveno djelovanje jedino prikazivanjem filmova o Ratku Mladiću ili stupajući u obranu politike Slobodana Praljka.

Uzimajući u obzir dijametralni kontrast između općeprihvaćene bh. studentske pasivnosti i jajačke srednjoškolske aktivnosti, Freireova pedagogija oslobođenja dolazi do izražaja. Kako Paulo tvrdi, umjesto dostavljanja prefabricirane istine, te prakse koja pridonosi zaključku da je sve znanje skidanje (downloading) ili da je sve znanje pasivno, obrazovanje treba naglašavati problematiziranje znanja i lično uključivanje učenika u sam proces obrazovanja. Također, pošto jedino dijalog istinski komunicira (dok bh. anti-dijalog izdaje priopćenja), osobina uspješnog pedagoga nije vještina uvjeravanja (koja predstavlja suptilnu propagandu), nego sposobnost omogućivanja učenicama/ima da čitaju, pišu i uče iz pozicije agenta. Tako da, pedagogija mora da bude smislena ako želi da bude kritička i transformativna. Ona mora da prijeđe sa druge strane naizgled prirodnog ili neminovnog stanja stvari te da tako propituje i osporava pretpostavke koje se predstavljaju kao ‘opći smisao’. Drugim riječima, umjesto da služi kao ideološko-administrativni aparat koji ubija maštu učitelja i učenika/ca (Giroux), obrazovne institucije bi trebale da služe svrsi stvarnog obrazovanja koje podrazumijeva da je znanje rođeno iz pitanja postavljenog u vrtlogu kaosa a ne iz odgovora izvedenog iz već etabliranog poretka (Dion).

Štoviše, jako je važno spojiti pojam obrazovanja sa sveukupnom političkom i demokratskom dinamikom, kako cjelokupnog svijeta tako i naše zemlje. U ovom smislu, i kako Freire pronicljivo primjećuje, demokratija ne bi mogla funkcionirati bez formativne kulture koja je omogućuje. Ako na trenutak uzmemo u obzir suvremenu BiH u kojoj obrazovanje promiče političku nepismenost ne možemo ignorirati činjenicu da je sama sudbina naše demokracije neminovno povezana sa dubokom krizom našeg suvremenog (ne)znanja (vidi Giroux). Možemo također pratiti Hanu Arendt i primijetiti kako je naš (ili njihov) obrazovni sistem stvoren da proizvodi ono što bi se moglo nazvati prilično autentična nemogućnost razmišljanja, neka vrsta fabricirane neobzirnosti i pasivnosti koja predstavlja osnovu naše demokratije te na isti način i najveću prepreku za propitivanje osnovnih temelje na kojima ona počiva.

U ovom smislu, važno je naglasiti da pobuna u Jajcu ne bi bila moguća bez kritičkog propitivanja cjelokupnog bh. etno-nacionalnog obrazovanog poretka zacementiranog u sistemu ‘dvije škole pod jednim krovom’. Također, ne smije se zaboraviti ni uloga profesorica, uglavnom iz Gornje škole (Srednja Strukovna Škola), koje su svojim pristupom obrazovanju omogućile školarcima prostor za razmišljanje. U ovo sam se i sam uvjerio tokom boravka u Jajcu u januaru prošle godine kada su mi učenici uvijek naglašavali kako bez učešća određenih (uglavnom) profesorica i nekoliko profesora pobuna nikad ne bi bila izvodiva. Tako da, nije ni slučajno da se pokret razvio u Gornjoj a ne u Donjoj školi (Nikola Šop), jer se u potonjoj direktor, postavljen iz redova HDZ-a, oštro usprotivio dječjem promišljanju te slobodnu misao zabranio izbacivanjem iz škole. Iako je jako žalosno da su predstavnici jedne prosvjetiteljske institucije najčešće pobornici ideala srednjeg vijeka, važno je napomenuti da su učenici prepoznali da škola koja se željela formirati ne bi čak ni bila bošnjačka nego ustvari SDA-ovska škola, gdje bi se zapošljavali budući glasački kadrovi ove stranke.

U ovom smislu, uspjeh jajačkih srednjoškolaca je ogroman jer je zaustavio proces koji bi natjerao Jajčane, baš kao što je to slučaj sa stanovnicima Mostara ili Gornjeg Vakufa/Uskoplja, da žive paralelnim životima. Kao što je to primijetila profesorica bosanskog jezika, jako je bitno stvarati (obrazovne) prostore koji omogućavaju kontakt između različitosti, naročito u zemlji koja je sve samo ne homogena. Ako ništa drugo, učenici koji se školuju u ovakvom okviru barem imaju priliku da upoznaju drugu perspektivu, da kritikuju i budu kritikovani, da zajedno piju kafu te da “se bore protiv onih koji žive u prošlosti i ne dopuštaju im da stvaraju budućnost koju sami žele” (manifesto srednjoškolaca). Stoga, smješteni unutar etno-nacionalnih struktura dejtonske BiH, jajački učenici predstavljaju koliko neželjeni toliko i neobični eksperiment poslijeratne reintegracije kakvu nijedan međunarodni projekt, raspolažući sa puno više financijskih sredstava, nije uspio ostvariti.

U ovom smislu, mladi Jajčani simbolički predstavljaju veliku pukotinu ili ‘ničiju zemlju’ koja unutar dejtonske mape prostora nudi viziju Bosne i Hercegovine opuštenu od glasova etnopolitike. Drugim riječima, Jajce generalno i sami učenički pokret osnovan oko Gornje škole osobito, izranjaju kao metafora ili vizija ne-institucionaliziranog pripadanja ovoj zemlji. Istovremeno, mladi Jajčani nas pozivaju da prisvojimo BiH specifičnu pluralnost stvarajući jedinstvo koje prihvata razliku kao neizbježni i obogaćujući dio naše svakodnevice. Također, formirajući kritičke građanke i građane koji toliko fale našem društvu, te predstavljajući Freireovu kritičku pedagogiju u praksi, jajački učenici su nam pokazali da nauka mora neizbježno biti povezana sa mogućnošću društvene promjene i predstavljati aktivnost usmjerenu prema svijetu kakav želimo stvoriti. Takva praksa omogućava bh. objektima da se izdignu iz svoje potlačene historijske uloge, te da napokon postanu subjekti vlastite povijesti proširujući horizonte budućnosti.

Budući da su nam izbori za koji dan, ustvari na isti datum kada i oni u zemlji iz koje dolazi profesor Freire, čini se važno naglasiti kako demokratija, umjesto da predstavlja završni produkt je ustvari poziv na jedan poduhvat (John F. Kennedy). U tom smislu, možda nam Jajce može poslužiti da shvatimo da demokracija niti počinje niti završava izborima ove nedjelje. Ali, također se nadam da nam ova priča može pomoći da shvatimo da su stvari u našim rukama i da, ukoliko želimo promjenu, moramo izroniti iz kulture pasivnosti i nekritičnosti koja održava sadašnji koruptivni sistem.

U ovom smislu, moramo shvatiti kako je obrazovanje, a tako i sama demokratija, povezano sa mogućnošću zamišljanja budućnosti koja ne bi (neizbježno) predstavljala reprodukciju sadašnjosti (Giroux). Drugim riječima, obrazovanje mora da bude jedna trajna revolucija, uvijek aktuelna djelatnost i neprestana razmjena koja nam, budeći nove energije iz amorfnog narodnog bloka, dopušta da shvatimo kako istorija nije matematički račun nego slobodan razvoj (Gramsci).

Parafrazirajući Gramscija, zaključujem da ravnodušnost, veliki problem bh. društva, predstavlja mrtav teret istorije, nepokretnu materiju u koju potonu najsjajniji entuzijazmi, močvaru što okružuje stari grad i brani ga bolje od najtvrđih bedema zato što guta jurišnike u svojim blatnjavim virovima, desetkuje ih i obeshrabruje, a katkad ih i odvraća od zamišljanja herojskog poduhvata.