Bolje nam je da umremo nego da ovako živimo

Sa zapuštenim kupatilima, prostorijama pune vlage, s obrušenim zidovima, dotrajalom stolarijom, bez grijanja i osnovnih životnih potrepština stanari Samačkog hotela Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS) dočekat će još jednu zimu.

U nekadašnjem Domu medicinskih sestara danas preživljava 17 porodica, uglavnom penzionera, bivših radnika KCUS-a.

Isključili grijanje

Naša ekipa ih je obišla, a kako su nam odmah priznali, strah ih je da govore o užasu koji ih je zadesio, jer se plaše da će ih Uprava KCUS-a istjerati na ulicu i oduzeti im jedini krov nad glavom koji imaju.

Ispred oronule zgrade dočekala nas je Gordana Linco. Odmah nam je pokazala sobu u kojoj živi sa sestrom, a požalila nam se na prljave i zapuštene zajedničke toalete, te stropove koji opadaju i zidove koji se ruše.

– Ovdje smo od 1996. godine. Radila sam u Kliničkom centru 37 godina. Otkako se rat završio, živim ovdje. Ovdje je toliko neuslovno da ni životinje ne bi uveli, a kamoli ljude. Svi smo bolesni, jer je vlaga na sve strane. Nemamo gdje ni da se okupamo, skuhamo ručak, legnemo – kroz suze nam priča Linco.

Drugi stanari priznaju nam da im KCUS plaća struju i vodu. Ali, nedavno su im poslali ekipu koja im je isključila grijanje. Kažu da su ranije plaćali i kiriju, ali da su oslobođeni tih nameta nakon što su angažirali advokata.

– Ovo je zgrada KCUS-a. Tražili smo od njih da nam očiste sobe, koje su napuštene, jer su pune smeća. Ranije su nam stalno prijetili da će nas istjerati na ulicu. Sada su nas prepustili samima sebi. Čekaju da se zgrada sruši, pa da odemo. Mnogi su otišli u podstanare – pričaju nam stanari te dodaju da im direktorica KCUS-a Sebija Izetbegović još nije dolazila.

U 16 kvadrata, kolike su najveće sobe, živi i Alen Šuko s bolesnom majkom. Kaže da nigdje ne radi i da nema gdje otići.

– Moja majka je u Kliničkom zaradila penziju. Ovdje godinama niko ništa ne ulaže. Niti više ovdje možemo živjeti, niti smijemo ostati bez ovoga. Bolje nam je da umremo – kazao je Šuko.

Teško bolesni

Istu sudbinu dijeli i njegova komšinica Vesna Šedl, koja živi s dvojicom sinova. Ona nam je kazala da je teško bolesna, a da na njihove vapaje niko godinama ne reagira.

– Ranije su neki ljudi dolazili koji su željeli kupiti zgradu. Međutim, dokumentacija nije uredna i oni su odustajali. Prošle godine posjetio nas je načelnik općine Centar Nedžad Ajnadžić i obećao da će nam Općina dodijeliti stanove. Međutim, sutradan nam je samo poslao jednokratne pakete – kazali su nam stanari.

Huskić: Ljudi su u strahu 

Stanare jedino posjećuju članovi organizacije „Ruka nade“, koji su i jučer bili s njima.

– Pokušavamo da im pomognemo. Mi im, nažalost, ne možemo renovirati zgradu. Žalosno je da se oni plaše, jer ne smiju da se žale. U velikom su strahu. Oni se trude da održavaju prostorije, ali sve se obrušava. Želimo da im pomognemo – kazala nam je Nermana Huskić, direktorica ove organizacije.

 

 

(avaz)