Ivan Goran Kovačić – pjesnik stradao od “četničke kame”

Piše: Jasmin Agić

Muklim glasom patnje odjekuje ime Ivana Gorana Kovačića historijom naših književnosti ne više zbog antički tragične sudbine pjesnikove nego zbog uzaludnosti njegove nesebične žrtve. Te zemlje klasnih polja, dubokog plavog mora i visokih tamnih planina više nema i svaki put kada se pomene Goranovo ime uz njegov pomen mora se pomisliti i na Jugoslaviju, zemlju koja je nestala u vihoru bratoubilačkog rata i sa sobom u smrt ponijela i svoje najveće žrece. A jedan od takvih, jedan od onih koji je vjerovao u Jugoslaviju kao zemlju ravnopravnih i različitih bio je i Ivan Goran Kovačić, pjesnik koji je vlastitu smrt opisao u svojoj poeziji i ne sluteći kako će vizije njegove mašte postati najpogubnija stvarnost njegovog života.

Ivan Goran Kovačić rođen je u Lukovdolu u porodici progresivnih i naprednih intelektualaca, a svijest o različitosti svijeta stiče u porodičnom domu gdje u potpunom skladu i harmoniji, prkoseći usudu vremena žive njegovi roditelji, otac Ivan i majka Ruža, inače Jevrejka djevojačkog prezimena Klein. Daroviti dječak još se u ranom djetinjstvu isticao među svojim vršnjacima željom za učenjem i usvajanjem novih saznanja tako da je odlazak u karlovačku Gimanziju bio prirodan produžetak u sticanju akademskih znanja. Od malena učen da ugled i materijalna sigurnost građanskih zanimanja mogu biti u opreci sa nastojanjem da se usvoje znanja koja mogu poslužiti spoznavanju temljenih istina svijeta Goran školovanje nastavlja na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje studirajući slavističku grupu predmeta širi svoje hrvatske i jugoslovenske vidike upoznajući se sa kulturom pravoslavnog i ruskog istoka.

Agilan novinar

Nemirnog i neobuzdanog duha i nesklon poštivanju malograđanskih autoriteta Kovačić napušta fakultet odvažan da izgradi vlastiti život i stvori sopstveno književno djelo. U tim turbulentnim vremenima kada se ideja jugoslovenstva još uvijek bori sa parcijalnim etničkim nacionalizmima Ivan Goran Kovačić postaje aktivan i agilan novinar pronalazeći u tom nesigurnom zanimanju formu koja je bila u stanju zadovoljiti njegove životne, intelektualne, umjetničke i političke zahtjeve. Piše suludim tempom oprobavajući se u svim novinarskim formama, a pisanje za hrvatsku i jugoslovensku štampu donosi mu slavu koja je bila jednako zloglasna koliko i pozitivna.

U toj borbi za otkrivanjem vlastitog umjetničkog glasa piše poeziju i prozu, a pažnju javnosti na svoj rad skreće objavljivanjem knjige priča Dani gnjeva 1936. godine. Koristeći se tehnikom lirskog realizma Kovačić ispisuje hroniku seoskog života izbjegavajući idealizirati težački život hrvatskog seljaka. U toj je knjizi progovorio glasom socijalno senzibilnog prozaiste ispisujući prozu o nepravedno proganjanim i iskorištavanim „malim ljudima“. Ta se knjiga, natopljena radićevskom političkom ideologijom, čitala kao optužnica državi i vlastima koje su uništavale prirodnost seoskog života uvlačenjem neukih i politici nevještih ljudi u svoje spletke i zavjere. Odmah po objavljivanju knjige Kovačića se prepoznaje kao književnika koji neće olako pristati na „dogovor sa državom“ što je pisanjem u štamapi mladi pjesnik neprekidno i potvrđivao. Radikalnih stavova o prirodi društva i mjestu umjetnika u svijetu na Kovačića se iz krugova visoke buržuoazije i krupnog kapitala gleda s podozrenjem, što je uostalom bila sudbina gotovo svih umejtnika njegove generacije.

Ipak, ono što je Kovačića izdvajalo od gotovo svih književnika epohe, osim možda Miroslava Krleže, bila je njegova sklonost pesimizmu i slikama strave, krvi i jeze. Ta neobjašnjiva morbisnost tumačena je njegovom pomalo melankoličnom prirodom i sklonošću za melodramtizacijom života, a okrenutost onostranom i zagrobnom Ivan Goran Kovačić ispoljio je u nizu radova, najjasnije u pjesmi Moj grob. Tmurna snoviđena osjetljivog pjesnika prekida početak Drugog svjetskog rata a dolazak nacizma, a poslije i uspon kolaboratorskog fašizma bude u njemu onu silovitu, neustrašivu i pragmatičnu ličnost koja je cijelu deceniju bez ikakvog straha sraljala u političke borbe zahtijevajući socijalnu pravdu i jednakost među ljudima.

Odlazak u partizane, poema Jama

Već početkom rata zajedno sa sunarodnjakom i pjesnikom Vladimirom Nazorom priključuje se partizanima, a iste godine s grupom hrvatskih boraca i intelektualaca prelazi u Bosnu. Iako je kao intelektualac imao priliku biti djelom jedinica NOB-a koje su bile manje izlagane naporima ratovanja Kovačić odbija sve poštede i od dolaska u partizane, pa sve do smrti, učestvovao je u dugim i napornim marševima. U tom vremenu kaljenja duha intenzivno piše a najpoznatije djelo je poema Jamakoju je Kovačić napisao iz protesta protiv ustaških pokolja nad Srbima u Drugom svjetskom ratu. Svuda kuda je prolazio mogao se uvjeriti u ispravnost svoje odluke, jer je partizansku vojsku, taktičko uzmicanje pred neprijateljom, vodilo kroz stotine spaljenih i uništenih srpskih sela. Od tih impresija, od tih slika pomora i opustošenosti stvarala se u pjesnikovoj nutrini vizija koja će progovoriti neobuzdano i silovito kroz ličnost individue koja je preživjela najstrašniji zločin.

Jama je posljednje i najzrelije Kovačićevo djelo, apoteoza njegovog umjetničkog i ljudskog nastojanja da se progovori o nepravdi, zločinu i krivnji. To je i pjesma koja se svojim proročanskim sadržajem ostvarila do predposljednjeg ispjevanog detalja jer u stvarnom životu individua nije uspjela preživjeti susret sa mračnim silama podzemlja. Krajem juna 1943 godine, nakon ofanzive u kojoj su se partizanske snage na Sutjesci sukobile sa nadmoćnim fašističkim neprijateljom, Ivan Goran Kovačić se obereo u fočanskom selu Vrbici, ranjen, bolestan i iznemogao. Krio se zajedno sa grupom preživjelih partizana kada ih je pronašla grupa istočnobosanskih četnika koji su po zadatku i temeljito „češljali“ gudure istočne Bosne tražeći i koljući partizane ranjene na Sutjesci. Ivanu Goranu Kovačiću i profesoru Medicinskog fakulteta u Beogradu dr. Simi Miloševiću presudila je tada „četnička kama“.

Zaborav prekrio njegovo ime

Kovačićev grob godinama je ostao nepoznat, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su tek 1957 godine kada se premještaju u rodni Lukovdol pa je tako pjeniskova duša pronašla smiraj na mjestu s kojega je krenula u životnu avanturu.

Ivan Goran Kovačić bio je pjesnik mračnih slika i tmurnih raspoloženja, ali njegova posvećenost idejama socijalne pravde bila je toliko intenzivna da se nije ustručavao javno ulaziti u rasprave i polemike, a njegov aktivizam, stupanjem u partizanske redove, prerastao je čisto intelektualnu razinu ostvarujući se kao puni politički i ljudski angažman. U socijalističkoj Jugoslaviji Ivan Goran Kovačić imao je posebno mjesto i izuzetan status, a njegova ličnost bila je idealizirana i predstavljana kao uzor revolucionarnog i antifašističkog djelovanja. Isticane su one Kovačićeve vrijednosti koje su nadilazile domete njegove književnosti, a njegova tragična i herojska smrt korištena je kako bi se što slikovitije opisao fašistički barbarizam. Baš kao Zija Dizdarević i Hasan Kikić i Ivan Goran Kovačić bio je tragična ratna žrtva kolaboratorskog fašizma i to je bila postamentna istina koju je društvo usađivalo u ideološke temelje svog postojanja.

Sa slomom i raspadom jugoslovenske zajednice država i naroda ime Ivana Gorana Kovačića, njegovo herojsko suprotstavljanje fašizmu i tragična pogibija, izgubili su onu motivirajuću snagu, a njegovo djelo i njegov aktivizam polako počinju padati u zaborav. U mnogim dijelovima bivše države njegovo djelo se briše iz obaveznog čitalačkog kanona, a škole i ustanove, koje su nosile Goranovo ime, sistematski se preimenuju, što zorno govori o odnosu koji društva nastala raspadom Jugoslavije grade prema vlastitom antifašističkom naslijeđu.

Izvor: Al Jazeera