“Gledam u dva oca što traže istinu”

Ne znam da li se nepostojanje straha tada moglo vezati za nezrelost djevojke od dvadeset i dvije godine koja je ratne 1993. ostala u drugom stanju, piše Nataša Gaon-Grujić za Al Jazeeru.

Ne, ne sjećam se straha, mada sam na početku osjećala nesigurnost dok sam gledala u klupko koje plače, a ja nisam znala zašto plače i šta trebam uraditi…

Sjećam se radosti, nas dvije, šetnje, prvi koraci, prvi zubići..

I nije me bilo strah ni kada nam se samo nakon malo više od godinu dana pridružilo još jedno klupko i kada smo postale – nas tri.

I tek danas kada je sasvim prirodno da ih pustim od sebe znam da sam najsretnija bila dok sam obje držala za rukice i njima, kao i sebi, izgledala velikom i snažnom.

Danas me strah.

Upijam osjećanja drugih roditelja.

Upijam njihovu ogorčenost.

Divlji nagon jačeg je prevladao

Gledam u dva oca što traže istinu. Gledam u bol koja ima opipljiv oblik, ima glas, ima tijelo. Divim se njihovoj smjelosti, u mislima crtam dan u kojem je sve bilo u redu, a sutra već ništa nije bilo isto..

Čujem tup udarac, vidim tijela…vozač ne koči, iza sebe ostavlja smrt.

I opet u mislima stvaram zvukove, čujem njihov razgovor sa roditeljima, smiju se, sretne su.

Među kakve ljude danas puštamo našu djecu?

Kakav je to sistem pravde u kojem živimo?

Gdje su nestali ljudi?

Divlji nagon jačeg je prevladao. Gazi sve pred sobom.

Zlo je poprimilo novi oblik.

Primitivizam doživljava ekstazu.

Jače pritišče papučicu za gas. Zvuk motora i glasne muzike ispunjava prostor automobila. U očima tek tragovi svjetla što ostaju iza njega. Moć bez pokrića divlja tijelom.

Mladost bez straha

Mi kao da pred tim zlom ostajemo bez snage, povlačimo se uljuljkani iza svojih zatvorenih vrata. Ubjeđujemo se da je sve u redu dok u mislima odzvanja pitanje:

“Kako zaštititi našu djecu?”

Bespomoćno stojim pred svojim modelom roditeljstva. Imam osjećaj da mi se ruga. Gledam našu djecu. Prevelika su da ih držimo za rukice, dlanovi su im već odavno iscurili iz naših. Nekada smo pred njima bili veliki, snažni. Nekada smo mogli pratiti sve njihove korake, danas oni koračaju sami.

Izlaze u život bez nas. Izlaze na ulicu. Asfalt pod nogama, a u njima buja mladost bez straha, kao nekada u nama.

Dižem visoko stisnutu pesnicu u zrak kao znak da razumijem sve druge roditelje, dok su visoko iznad mene miješaju boje plakata, retuširanih lica sa osmijehom koja bez imalo stida obećavaju bolje sutra.

Sutra ću opet iza zatvornih vrata, lažno ubijediti samo sebe da je sve u redu, dok se u nekom drugom stanu neko nadojen osjećajem moći, nahranjen prljavošću sistema u kojem živimo, spremi za novi pohod na našu djecu…