Republika Srpska nakon izbora: Etno-selo umjesto države

Piše: Goran Trkulja

Bosna će i poslije izbora samo naličiti na državu, dok joj u stvarnosti do demokratski uređene države nedostaje taman toliko pameti koliko joj fali građana: 97 odsto stanovništva radije bi da živi u vlastitom etno-selu, nego u nacionalnoj državi Bosanaca i Hercegovaca.

Vukota Govedarica hoće da pobijedi u trci za predsjednika Republike Srpske porukom prvom predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću da će biti isti (zločinac?) kao on što je bio. Mladen Ivanić, pak, sa svoje tribine poručuje da nam treba tek malo više reda kako bi nam u Bosni procvjetale ruže, čuvajući se da pri tome slučajno ne dirne u simbole Republike Srpske kao etničke državne zajednice. Dodik svoju kampanju zasniva na priči staroj već desetak godina: o Srbiji, Rusiji i pravoslavlju kao „onome što jedino može spasiti Republiku Srpsku“.

Zajedničko svoj trojici kandidata (Cvijanovićevu ne pominjem jer ona, bez Dodika, ne znači ništa, nula) je okretanje glave unazad, u prošlost: sva trojica bi da zacementiraju stanje etničke državnosti Republike Srpske. Ni jedan nema viziju Republike Srpske u narednih 20, 30 ili 50 godina, a da i ne pominjem da niko iz navedenog trojca nema ni znanja, ni hrabrosti, ni poštenja da kaže: Evo, ja hoću da, zajedno sa predstavnicima svih građana i etničkih skupina ove zemlje, utvrdim strateške ciljeve i mogućnosti razvoja Republike Srpske i zajedničke nam države Bosne i Hercegovine u narednih 20 ili 30 godina. Ni Dodik, ni Ivanić, ni Govedarica ne kaže šta hoće da uradi da djeca i unuci stanovnika Republike Srpske ostanu u Bijeljini, Prijedoru, Trebinju, Prnjavoru, Gradišci? Usta su im puna priča o opstanku i zaštiti Republike Srpske i nacionalnog identiteta Srba u Bosni, dok o socijalnoj, zdravstvenoj ili ekonomskoj zaštiti stanovnika svoje male etničke prćije – ćute.

Može biti da, s obzirom da godinama ne živim u Bosni, na stanje u zemlji koju i danas smatram svojom, gledam kroz drugačije naočari, da sam odveć pristrasan, „odsrbljen“ ili „pobosančen“. Pa sam, pokušavajući da dobijem relevantan odgovor na pitanje zašto bi neznani glasač na predstojećim izborima morao da glasa za onog ko mu daje najčvršće garancije za opstanak Republike Srpske, postavio sebi nekoliko jednostavnih pitanja. Upitao sam se šta taj bosanski entitet tako vrijedno nudi svom prosječnom stanovniku, e da bi ovaj morao biti srećan što baš tu živi, radi, plaća porez, diže porodicu? Zašto je neko srećniji zato što živi u Bijeljini, Banjaluci, Prijedoru ili Prnjavoru, od svog zemljaka s druge strane entitetske linije koji živi u Sarajevu, Travniku, Žepču ili Zenici?

Od opštih pitanja sam onda skrenuo ka konkretnim. Da li stanovnici Republike Srpske lakše dolaze do posla nego njihovi zemljaci u sarajevskom ili u hercegovačko-neretvanskom kantonu? Ima li radnik u RS bolju platu ili penzioner višu penziju nego njegov zemljak u Federaciji BiH? Ima li žena u RS duže porodiljsko bolovanje ili je bolje plaćena za vrijeme bolovanja od porodilje u FBiH? Da li je zdravstveno osiguranje jeftinije ili kvalitetnije u Bijeljini nego, recimo, u Tuzli? Da li su vrtići u RS u poređenju s onima u FBiH, bolji i u čemu, kakve su škole, da li su diplome s privatnih ili državnih univerziteta iz RS vrednije od istih takvih dobijenih (zarađenih ili kupljenih, svejedno) u srednjebosanskim ili zapadnohercegovačkim obrazovnim ustanovama? Imaju li građani Banjaluke bolju policijsku zaštitu nego njihovi zemljaci u Sarajevu, da li su policajci u RS manje korumpirani nego oni iz Federacije BiH? Koga štite, a koga terete tužioci kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, a koga njihove kolege u okružnom tužilaštvu u Banjaluci? Ko su ubice, a ko zaštitnici tih ubica u slučajevima Memić i Dragičević?

Da li su glavni dileri droge u RS u zatvoru, dok njihove kolege po zanimanju u Federaciji slobodno voze audije sa zatamnjenim staklima?

Da li je namještanje milionskih tendera kumovskim firmama u RS spriječeno za razliku od istih namještaljki u Federaciji?

Priznajem, a i vi ste shvatili, sve su ovo retorička pitanja na koja nisam tražio odgovor. Bila su mi potrebna da bih naglasio da se u Bosni koješta mora uraditi. Bojim se, međutim, da ništa od svega potrebnog neće biti urađeno bez obzira ko poslije izbora dođe na vlast. Zašto to mislim?

Republika Srpska, baš kao i Federacija BiH, ustavno je regulisana Dejtonskim mirovnim ugovorom. Centralna vlada, Vijeće ministara, ima ingerencije u spoljnopolitičkim odnosima, monetarnoj i fiskalnoj politici. U svemu ostalom entiteti praktično samostalno odlučuju. Ne znam čime su se vodili oni koji su pisali Aneks 4 Dejtonskog sporazuma, koji je još uvijek važeći Ustav Bosne i Hercegovine, ali je sasvim moguće da su vjerovali da će se, u skladu s potrebama demokratskog razvoja Bosne i Hercegovine i pravni okvir, dakle Ustav, mijenjati i prilagođavati potrebama razvoja države. Do toga, međutim, nije došlo i Bosna se sada našla u situaciji da je prerasla ustavne okvire, pa se veliki do društvenog života odvija mimo ustavnih smjernica. Država Bosna i Hercegovina tako liči na momka od 22 godine koji još uvijek spava u kolijevci iz koje mu izviruju i ruke i noge.

Da bi se ovaj ženik u krevetu osjećao udobno i slobodno kolijevku bi krevetom trebale da zamijene ona etno-nacionalističke elita koja će dobiti izbore. Očekivati, dakle, da se to desi je isto kao vjerovati da će zločinac sam sebi navući omču oko vrata. Vlast bi time sebi oduzela mogućnost da nesmetano i nekažnjeno pljačka narod kojim vlada, namješta tendere, rasprodaje i pod najam daje državnu imovinu kao Alajbegovu slamu.

Dobro, reći će neko, tako je s političkim partijama, ali šta je s narodom? Njemu je dosta nepravde, narod se buni, traži pravdu, okuplja se i u Banjaluci i u Sarajevu oko očeva kojima su ubijeni sinovi zahvaljujući baš takvom stanju u državi. Da, to je tačno, ali kada dođe u situaciju da bira, u njemu se probudi strah i povinuje se onom konzervativnom u sebi. Bosanski narod živi radije u etno-selu, nego u nacionalnoj demokratski uređenoj državi. Ne vjerujete? Na posljednjem popisu stanovništva, 97 odsto punoljetnih građana Bosne i Hercegovine se u rubrici „nacionalnost“ izjašnjava po etničkoj pripadnosti kao Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali, dok se Bosancima smatra samo 3 odsto stanovnika. U čemu je, dakle, kvaka?

U tome da je tri odsto nedovoljno da bi se stvorila nacionalna država u kojoj zakonodavna, izvršna i sudska vlast po definiciji funkcionišu odvojeno i nezavisno jedna od druge. U onom etno-selu u koje je smješteno 97 posto Bosanaca, ovako ustrojena država, opet po definiciji, nije moguća. Da se razumijemo: ne kažem da u nacionalnoj državi nema korupcije, nepotizma, kriminala. Kažem samo da su institucije sistema u pravno uređenoj državi u stanju da se bore protiv kriminala, da je sudstvo slobodno i nezavisno, da su političari pod stalnom prismotrom javnosti kroz slobodne i profesionalne medije, da je školstvo sposobno da se zaštiti od plagijatora i mešetara diplomama. I da ne nabrajam dalje: demokratska nacionalna država u stanju je da izgradi sistem koji će biti u službi svih njenih građana, dok se etnička zajednica tom sistemu suprotstavlja. Zvuči paradoksalno, ali bi čak i etnosu u takvoj državi bilo prostranije, jer bi mogao da se bavi svojim simbolima, folklorom, običajima i religijom, bez da bude zauzdan i zajahan od onih kojima niko ništa ne može i koji su „jači (i) od sudbine“.

 

 

(Buka)