Abid Gromila – više od komandanta 305./705. Slavne brdske brigade

Abid Gromila,  rođen je 01.10.1958. godine u selu Ipota (Vinac), petnaestak kilometara udaljenom od grada Jajca; mašinski tehničar.
Naročito se istakao u borbama za odbranu Jajca, Gornjeg Vakufa, te oslobađanja rejona na domak Donjeg Vakufa i Jajca. Radi pomoći Gornjem Vakufu izvršio je s bataljonom čuveni maš pješke: Visoko – Fojnica – Gornji Vakuf. Tri puta je u borbama ranjavan.

Obavljao je komandne dužnosti: komandira voda i čete, komandanta bataljona i brigade – 305. bbr Jajačke.

Ratno priznanje značku „Zlatni ljiljan“, za herojski doprinos oružanom otporu agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, dobio je 1993. godine. U čin majora Armije RBiH unaprijeđen je 12. 07. 1994. godine. Kao penzioner danas živi u Donjem Vakufu.

Abid Gromila rođen je 01. 10. 1958. godine u selu Ipota (Vinac), petnaestak kilometara od grada Jajca, u radničkoj porodici, od oca Safeta , radnika-vozača, i majke Zejne – domaćice.

Osmogodišnju školu završio je u Vincu a Mašinsku tehničku školu u Jajcu 1979. godine. Po završetku srdnje škole otišao je na odsluženje vojnog roka u Valjevo, u Centar za obuku vojnika gardista. Kao vojnik, pohvaljivan je više puta a nagrađen je i značkom „Primjeran vojnik“.

Bio je dugogodišnji aktivista u Mjesnoj zajednici Vinac u kojoj je obavljao više dužnosti. Učesnik je četiri savezne omladinske radne akcije na kojima je dobio značke „Udarnika“.
Po dolasku iz JNA zaposlio se 1981. godine u Autotransportnom preduzeću „Vrbas“ Jajce, gdje je ostao do pred samu agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Pred nastupajuću agresiju, i iz Jajca svijet se selio – njegova supruga sa osmogodišnjom kćerkom obrela se u Italiji.

Abid je dobro procjenjivao vojno-političku situaciju, i, možda ranije od mnogih, uočavao šta se Bosni sprema; razgovarao je s mnogima o tome šta bi se moglo dogoditi i šta bi trebalo poduzimati.

U mjesecu novembru 1991. godine, mobiliziran je u TO Jajce i raspoređen u TO Vinac, kao komandir voda. U toj jedinici ostao je sve do pada Vinca, 03. 06. 1992. godine. Po padu Vinca, kada je vićina stanovništva krenula u pravcu Travnika, Abid Gromila je otišao u Jajce, gdje je, s još nekoliko Vinčana, formirao Diverzantski vod „Kobre“ Jajce, koji je agresoru, tokom petomjesečne odbrane Jajca, nanio velike gubitke u živoj sili i MTS-u. Poznate su njihove borbe za Golu planinu, Vrbicu, Kerpić. I danas se sa sjetom prepričavaju među stanovnicima grada na Plivi i Vrbasu. Iz ovih borbi Abid Gromila je izlazio sa sve većim borbenim iskustvom koje će mu itekako kasnije valjati.

Za vrijeme odbrane Jajca, u jednoj akciji, lakše je ranjen u glavu. Pad Jajca, teško ga se dojmio. Abid je i danas u uvjerenju da se iz Jajca nije trebalo povlačiti, da se grad mogao braniti, da stanovništvo grad nije trebalo napuštati. Po padu grada Jajca, nije otišao u inozemstvo, kao većina Jajčana, nego je ostao na prostorima Travnika i tražeći načina da ponovo formira jajačke jedinice. Krajem novembra 1992., upoznao je Dedić Halida, oficira bivše JNA, koji je izašao iz Sarajeva sa zadatkom da oformi jajačku brigadu.

I Abidov san se počeo ubrzano ostvarivati – sa još nekoliko saradnika oformio je okosnicu komande brigade. No, uporedo s tim počeli su i prvi problemi – gdje brigadi naći smještaj, jer – od teritorije općine Jajce ni pedalj nije ostao slobodan. Nakon dugih dogovora odlučeno je da komandno mjesto brigade bude u Bugojnu – Zgrada ZOIL-a Sarajevo, ali da se jedinice brigade izmjeste na područje općine Gornji Vakuf. Jer, HVO nije dozvoljavao da se naruši njihov vojni prestiž u Bugojnu. Tako je 16. decembra 1992. godine otišla prva grupa jajačkih boraca u gornjevakufsko selo Voljevac. Za komandira te grupe postavljen je Abid Gromila, sa zadatkom da u selu Voljevac prima nove jajačke vojnike i formira novu jedinicu nivoa bataljona. Do kraja decembra ove godine u selo Voljevac stiglo je 138 boraca koji su prošli obuku po planu, napravljenom u tu svrhu.

Organizacijske sposobnosti Abida Gromile uočio je komandant brigade Halid Dedić, pa ga je 08. januara 1993. godine uputio u selo Bojska, općina Gornji Vakuf, da i tamo formira novu jedinicu – novi bataljon. No, kako su u januaru 1993. godine izbili sukobi s ekstremnim dijelom HVO-a, u selo Bojska uspjelo je doći samo 86 vojnika. Taj period može se smatrati jednim od težih u razvoju jajačke brigade jer je ovih 86 vojnika ostalo bez ikakve logističke podrške. Samo solidarnošću žitelja sela Bojska, ova jedinica se uspjela prehraniti.
Tadašnja pomoć Jajčana u odbrani Gornjeg Vakufa bila je dragocjena jer su to bili prekaljeni borci koji su već vodili jedan rat, onaj u Jajcu ’92. protiv SCA.

Potpisivanje tadašnjeg primirja sa jadinicama HVO-a bilo je uvjetovano povlačenjem jajačkih jedinica s teritorije općine Gornji Vakuf i to pod pratnjom UNPROFOR-a. To se i desilo krajem februara 1993. godine, te je za novo komandno mjesto brigade određena Osnovna škola u Bilješevu, općina Kakanj. Izvlačenje jedinice na ovu lokaciju bio je koristan, došlo do ukrupnjavanja jedinice i već 10. aprila 1993. godine 1. bataljon, s oko 330 boraca upučen je na Visočko bojište, a njegov komandant bio je Abid Gromila. Na Visočkom bojištu jedinica se zadržala do kraja novembra ’92., a onda je po naređenju komandanta 3. korpusa Armije RBiH (komandant Mehmed Alagić), upućena na izvršenje borbenog zadatka ponovo na područje općine Gornji Vakuf, u rejon Mjesne zajednice Privor.

Po izuzetno lošim vremenskim uvjetima jedinica je u popodnevnim satima krenula na marš pravcem: Visoko – s. Radovlje, gdje je jedinica prenoćila. Pošto je bilo veoma hladno, vozila nisu mogla da se pokrenu, pa je odlučeno da se iz sela Radovlja nastavi marš pješke pravcem: Radovlje – Kačuni općina Busovača. Sljedećeg dana marš je nastavljen pravcem: Kačuni – Fojnica – Merdžanići – Sikira – Voljevac. Put je bio težak i dug, ali nakon pješačenja od 18 sati, na cilj se ipak stiglo.

Po dolasku u selo Voljevac, Abid Gromila je ranjen po drugi put u desni dio grudnog koša gelerom granate. Geler u grudima nosi i dandanas, jer ne smije biti izvađen.
Nakon marša dugog 70 km Jajčani su ponovo došli da pomognu svojim Vakufljacima, ovoga puta, kad im je bilo najteže. Odmah je u Privoru od jedinica 317. sbbr Gornji Vakuf, jednog voda 7. muslimanske brigade i 1. bataljona 305. bbr formirana Taktička grupa „Privor“. Za komandanta TG „Privor“ određen je Abid Gromila.

Još se jedinca nije dobro ni smjestila, a Hrvatska Vojska je pokrenula ofanzivu na Gornji Vakuf pod nazivom „Sve ili ništa“. Ključnu ulogu u odbrani imali su borci 1. bataljona 305. bbr. Žrtve su bile velike – poginulo je 16 a ranjeno preko 100 jajačkih boraca. Ali Gornji Vakuf je odbranjen. Hrvatska Vojska se nije uspjela spojiti s dijelom svojih jedinica u srednjoj Bosni. Neuspjeh Hrvatske Vojske na Gornjem Vakufu bio je presudan za donošenje odluke za potpisivanje Vašingtonskog sporazuma, jer je prevladala logika – ako protivnika (Armiju RBiH) ne možeš pobijediti, onda mu se pridruži.

Poslije potpisivanja primirja sa HVO-om, marta 1994., 1. bataljon 305. je izvučen iz Gornjeg Vakufa i smješten selo Gornje Pečine, općina Novi Travnik. U tom rejonu otpočelo se s pripremama za izvođenje borbenih djejstava na pravcu: Kamenjaš – Vučija glava – Vejzovine (prema Donjem Vakufu). Izviđanje je trajalo kratko, pa ipak – rezultati su bili veoma dobri. Drugog dana izviđanja nađene su neprijateljske mine i prolaz kroz neprijateljski borbeni raspored, kuda je planirano ubacivanja snaga i napad iz njegovog rasporeda. O rezultatima izviđanja je izmještena Komanda 7. korpusa i pripreme za otpočinjanje b/d su ubrzane u odnosu na planiranu dinamiku.

Noć pred akciju, komandant 1. bataljona 305. bbr, Abid Gromila, uveo je kompletan bataljon iza neđa neprijatelja i na dati znak za akciju, u neopisivo kratkom vremenu, ovladao kompletnom teritorijem Mjesne zajednice Skakavci s 11 sela, koju je do tada držao agresor. Bio je to najveći uspjeh bataljona iskazan veličinom oslobođene teritorije, te količinom zaplijenjenog ratnog plijena (MTS, stočni fond i dr.). Iz ratnog plijena, naoružala se kompletna brigada, a oformljena je i brigadna farma sa značajnim brojem konja, krava i ovaca.

U želji da se ide „još naprijed“, izvedena je i druga akcija, 30. juna 1994. godine. Planom akcije trebalo je ovladati objektima Pogana ravan, Topolice, Vejzovine. U toj akciji komandant 1. bataljona 305. bbr, Abid Gromila, teško je ranjen u lijevu podlakticu, te desnu potkoljenicu i nadkoljenicu zbog čega je u bolnici proveo više od tri mjeseca.
Iako nedovoljno oporavljen, željan novih kilometara slobodne teritorije, saznavši da će dijelovi njegovog 1. bataljona učestvovati u borbama za Kupres, odlučio je da učestvuje. On lično, vodio je tu svoju četu u Kupreškoj operaciji i s njom ovladao važnim objektima – Starom i Novom Titovom vilom u rejonu Koprivnice (Bugojno). Tom prilikom je jedinica došla do značajnog ratnog plijena.

Nakon oporavka od ranjavanja, Abid Gromila je raspoređen na dužnost pomoćnika komandanta za moral u tek formiranoj 33. vrbaskoj diviziji KoV 7. korpusa Armije RBiH (marta 1995.). Na toj dužnosti najviše vremena provodio je među borcima svih jedinica Divizije.

Po ulasku jedinica 7. korpusa u Donji Vakuf (14. septembra 1995.) Abid Gromila je obilazio jedinice na prednjem kraju i obreo se u selu Babin Potok, koje se nalazi na komunikaciji od Donjeg Vakufa prema Jajcu. Tu se nalazila 17. vkbbr i nije imala namjeru ići dalje, prema Abidovom rodnom gradu Jajcu. Možda nije ni imala naređenje da ide dalje? Snimivši situaciju, vratio se u tek oslobođeni Donji Vakuf, u Komandu divizije, gdje je tekao sastanak s komandantima brigada, kojim su rukovodili generali Enver Hadžihasanović, načelnik GŠ Armije RBiH i Mehmed Alagić, komandant 7. korpusa Armije RBiH. Abid Gromila je upoznao prisutne sa situacijom i zamolio NŠ GŠ Armije RBiH, Hadžihasanovića da mu da „par boraca“ 17. vkbbr da krene naprijed i oslobodi svoj Vinac. Sve što je tražio, general Hadžihasanović je odobrio, i iste noći – oslobođen je taj dio jajačke teritorije.
Krajem septembra 1995. godine, Odlukom Predsjedništva postavljen je za komandanta jajačke 305. bbr, na čijem čelu je ostao do kraja njenog gašenja. Za svoje uspjehe više puta je pohvaljivan a 1993. godine je odlikovan Ratnim priznanjem Značkom „Zlatni ljiljan“.

U Armiji RBiH je prošao dužnosti od vojnika, komandira voda, komandanta bataljona, komandanta brigade. Na bojištu je išao ispred svojih boraca i najčešća komanda mu je bila „za mnom“. Zato on tačno zna kako je ranjen i kako je poginuo svaki njegov borac. U procjeni ponašanja agresorskih vojnika, rukovodio se vlastitim spoznajom – da je ispred njega agresorski vojnik, koji je također samo čovjek, sa svim ljudskim slabostima i mahanama. I k tomu još, na drugoj strani pravde i pravičnosti, čak možda pijan, ali – samo čovjek. Treba ga samo pokrenuti, podignuti a onda – tjeraj koliko možeš goniti.
Iako je Abid Gromila nesporna ratna legenda – u životu je samo običan čovjek, po prirodi veseo, prijazan, komunikativan.

Dosljedan promotor općeljudskih, ali i vrijednosti bošnjačkog naroda – nije opterećen vlastitim nacionom i stvari gleda realno. Oženjen je i ima dvije čestite kćerke. Obavio je hadž i sada uživa zasluženu penziju u Donjem Vakufu. Zahvalan je svim ljudima koje je upoznao i s kojima je sarađivao tokom agresije.

Eto takav je Abid Gromila, skroman, uljudan, a gromada za pripovijedati. I od mene mu

 

 

(Priredio: HASIB MUŠINBEGOVIĆ/Jajce Online)