Bihać, grad na otoku, čiji svaki kutak postaje turistički brend

Bihać je danas jedna od najpopularnijih destinacija kontinentalnog turizma u BiH, gdje su posebno razvijene grane sportsko-rekreacionog turizma, pa dominiraju rafting, jedriličarstvo, padobranstvo, biciklizam, ribolovni i lovni turizam, eko-turizam i kulturno-historijski turizam.

Bišćani su poput Engleza – žive na otoku. Englezi su svjesni da su otočani i time se, bez sumnje, ponose. A Bišćani? Vjerovatno i ne znaju da je njihov grad podignut na otoku. Oni, možda, i ne primjećuju ono što bi svaki stranac uočio prilikom prve šetnje gradom. Šteta, a imaju toliko razloga da se prave Englezi.

Foto: (Prekrasna Una: Mamac za ljubitelje prirode)

 

Patke i guske

Bihać je stvarno sagrađen na otoku svetog Ladislava, nazvanom po ugarskom kralju Ladislavu I Arpadoviću, koji je bio sin kralja Bele I. Bihać se inače spominje u dokumentima tek u 13. stoljeću, a naziv otoka upućuje na to da je mogao biti sagrađen i dva stoljeća ranije. Budući da nema nikakve dokumentacije o postanku grada, narod ovog kraja jedino se oslanjao na legende i nudio ih ozbiljnim piscima historije.

Ali, ni legende da se slože, po jednoj je neki velmoža imao tri kćeri: Biku, Soku i Vranu, koje su sagradile tri tvrda grada – Bihać, Sokolac i Vrnograc. Bilo kako bilo, Bihać je po starim listinama mijenjao ime u dosta navrata – od Wyhygh preko Byhig, do Bihag i Bišće.

Ove legende zna svaki rođeni Bišćanin. Kao i da su patke u Bihaću u povlaštenom statusu, jer legenda kaže da su „patke i guske barem jednom spasile Bihać“. Prema njoj, u vrijeme osmanskog pohoda na ovaj dio patke su svojim glasanjem u jedno rano jutro probudile Bišćane, kada su ih na spavanju pokušali iznenaditi Turci koji su nadirali iz pravca Sokoca. I to je jedan od razloga zašto Bišćani vole i poštuju svoje patke i žele ih zaštititi.

Kada je turizam u pitanju, na primjeru Grada Bihaća može se vidjeti pozitivan utjecaj lokalne uprave, kojoj turizam kao strateški pravac nije ostao samo na deklarativnoj izjavi.

Među rezultatima koji idu u prilog pozitivnom angažmanu lokalne uprave i ostalih aktera u oblasti turizma u Bihaću su i donošenje Zakona o Nacionalnom parku Una. Ovim se razvio pozitivan imidž rijeke Une, koja se nameće kao turistički brend.

Prirodne potencijale čine vodotok rijeke Une i Unca na potezu od izvorišta do Ripča kaskade i slapovi u Martinbrodu, Veliki Milančićev Buk, Jalak, srednji i donji buk i drugi; dio vodotoka, slapovi u Ripču; Crno vrelo na rijeci Uncu; Štrbački buk na Uni kod Kestenovca; prašumsko područje Plješevica; dolina rijeke Une.

 Pleme Japodi

Štrbački buk visine 24,5 metara predstavlja najviši i najspektakularniji vodopad u Nacionalnom parku, a njegov postanak vezuje se uz tektonska pomjeranja i stvaranje sedrenih naslaga. Početkom 20. stoljeća obale ovog vodopada krasili su brojni unski mlinovi, što podsjećaju na sojenice, nastambe prahistorijskog plemena Japodi. Sojenice su drvene kuće sagrađene iznad vode, na hrastovim stubovima zabijenim u dno rijeke. Japodi su na ovim prostorima živjeli posljednjih 1.000 godina stare ere.

Uzvodno od Štrbačkog buka 24 kilometra u pravcu Kulen-Vakufa nalaze se Martinbrodski slapovi, koji predstavljaju najveći kompleks slapova na rijeci Uni. Pored Milančevog buka, u Martinbrodu možete vidjeti mnoštvo drugih slapova, kaskada i bazena koji se prostiru kroz naselje do ušća rječice Unac u Unu. Dužina ovog površinski najvećeg kompleksa slapova u Nacionalnom parku je 800 metara s ukupnom visinskom razlikom od 54 metra.

 Džamija i crkva

Fethija džamija jedina je evropska islamska bogomolja u gotičkom stilu. Predstavlja jednu od najočuvanijih sakralnih građevina u BiH. Prvobitno je sagrađena kao Crkva svetog Antuna Padovanskog u 14. stoljeću, ali dolaskom Osmanlija i osvajanjem posljednje utvrde u Pounju crkva se preuređuje u glavnu džamiju u gradu i dobiva naziv Fethija, što znači osvojena.

U džamiji se nalazilo devet ploča s grbovima pripadnika hrvatskog plemstva, koji su služili u Bihaću i njegovoj okolici od 1519. do 1565. godine. Danas se te ploče nalaze u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

Crkva sv. Antuna građena je krajem 19. stoljeća, a završena 1894. godine u maniru zapadnoevropskog eklekticizma. Smatra se da je sagrađena na lokaciji gdje se nalazila porušena srednjovjekovna bihaćka crkva. Sam izgled crkve bio je, u vrijeme završene gradnje, više nego fascinantan. Prostorno je zauzimala oko 900 kvadrata, s visokim pravougaonim zvonikom i bila je jedna od tri najveće crkve u BiH.

Foto: (Fethija: Jedina džamija u gotičkom stilu)

 Lista nacionalnih spomenika u gradu Bihaću

Fethija džamija s haremom, devet grobnih ploča i natpisima, graditeljska cjelina

Hidroelektrane (Mala HE Bihać, ili HE Jarak ili HE Kanal Una) na Jarku, industrijska graditeljska cjelina

Kapetanova kula, historijska građevina

Konak, mjesto i ostaci historijske građevine

Prahistorijska gradina, srednjovjekovni i osmanski grad Sokolac u selu Sokolcu, historijsko područje, Ripač, arheološko područje, Lokacija – Bihać

 Srpski pravoslavni manastir Rmanj s ostacima originalnih fresaka u Martinbrodu, historijska građevina – mjesto i ostaci graditeljske cjeline

Turbe-Mauzolej, historijska građevina

Ulomak kamene japodske urne s predstavom japodskih konjanika iz Založja, pokretno dobro

Zbirka umjetničkih djela Dževada Hoze u Muzeju Unsko-sanskog kantona u Bihaću, pokretno dobro

Zbirka umjetničkih djela Jovana Bijelića u Muzeju Unsko-sanskog kantona u Bihaću, pokretno dobro

Zgrada Klostera (Samostan i škola časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove i Zgrada 1. zasjedanja AVNOJ-a (Muzej AVNOJ-a), graditeljska cjelina

Zgrada „Krajinaputeva“, historijski spomenik

Župna crkva sv. Ante Padovanskog s grobnicom bihaćkog plemstva (grobnica hrvatskih velikaša), graditeljska cjelina

Ploča desne bočne strane japodske kamene urne iz Golubića, pokretno dobro.

 

 

(avaz)