Tri decenije od smrti Pavla Vuisića

Živio je u slobodi potpune anonimnosti; u kući, sa knjigom u ruci, i na Savi, sa alasima, pijancima, beskućnicima. Iako gigant jugoslovenske filmske umjetnosti, na glumu je, i sve ono što mu je mogla donijeti i što mu je donosila – čast, slavu i novac – gledao s prezrenjem. I kao što je sav svoj vijek proveo na obali rijeke, daleke od društvene i kulturne javnosti, isto tako, daleko od javnosti, otišao je u smrt – zapisao je reditelj Žika Pavlović na vijest o odlasku Pavla Vuisića sa životne i umjetničke scene.

Bilo je to prije tri decenije (1. oktobra 1988. godine), a ovih dana supruga glumačkog barda, Mirjana Vuisić, udruženju “Adligat” (u kome je još prije tri godine otvoren glumčev legat) poklonila je neobjavljene rukopise, ličnu i porodičnu dokumentaciju, a u njoj – pasoš, vozačka dozvola, dozvola za upravljanje čamcem, duhovita molba za dodjelu stana upućena Udruženju dramskih umjetnika, uvjerenje o učešću osamnaestogodišnjeg Pavla na Sremskom frontu, poslije kojeg se, po riječima Gorice Lazić iz “Adligata”, mladić preganjao sa državom, zato što ga je tjerala da služi vojsku uprkos ratnoj praksi!

Među darovima su i albumi sa fotografijama, jedan autoportret, projekti za čamce i brodiće koje je gradio, dokaz o članstvu u Veslačkom klubu Grafičar, kao i lični predmeti poput kolekcije lula i upaljača, naočari, češalj, ogledalo. I, što je posebno važno, tu će se ubuduće čuvati i Vuisićeve rukom pisane pjesme, jedna priča, dva scenarija.

Nezaboravni i neponovljivi velikan naše scene rođen je 10. jula 1926. godine u Beogradu. Djetinjstvo je proveo seleći se sa roditeljima i mlađim bratom Dušanom (takođe glumcem) diljem nekadašnje Jugoslavije. Mobilisan pred maturu, po povratku sa Sremskog fronta završio je posljednji razred gimnazije, a potom studirao prava i književnost, uz teške uslove i veliku glad:

– Istovarujem vagone na stanici, vučem grede iz ruševina, pomažem pri rušenju oštećenih zgrada, radim kao spasilac u javnom kupatilu, monter u fabrici. Između ostalog, statiram u filmovima. I, je..ga, tako počnem da se bavim filmom – pripovedao je o svojim počecima Pavle Vuisić, donekle otkrivši odakle je sve crpio onu vanserijsku prirodnost u tumačenju najrazličitijih likova na velikom i malom platnu.

Istorija kinematografije 20. vijeka ostala bi uskraćena za jedno izuzetno poglavlje da ga Voja Nanović nije 1948. godine primijetio među statistima na snimanju “Čudotvornog mača”. I već za prvu glavnu ulogu (opet kod Nanovića) u filmu “Tri koraka uprazno” dobio je Zlatnu arenu u Puli 1958. godine.

Lule i upaljači

– Bio je jedan od najznačajnijih, ne samo naših nego, rekao bih, svjetskih glumaca. Svrstavam ga rame uz rame sa Žanom Gabenom, Mišelom Simonom, Orsonom Velsom – kaže, za “Novosti”, Voja Brajović, koji se s Vuisićem susreo već na početku karijere u “Otpisanima”. – Imao sam tu sreću da ga upoznam ne samo kao kolegu već i vrhunskog intelektualca, izuzetnog poetu koji nije želeo da se to zna…

Hroničari su zabilježili da je do 1985. godine i Kusturičinog “Oca na službenom putu”, snimio čak 108 filmova. Gdje god da se pojavio, u glavnoj ili epizodnoj roli, njegova svaka uloga bila je velika. Umio je i bez teksta da ispuni cijeli ekran. Kada se nabrajaju njegova ostvarenja (“Buđenje pacova”, “Salaš u Malom Ritu”, “Horoskop”, “Život je lep”, “Bitka na Neretvi”, “Poseban tretman”, “Petrijin venac”, “Maratonci trče počasni krug”, “Sjećaš li se Doli Bel”) – zapravo se govori o antologijskim djelima filmske istorije prošlog stoljeća. Publika je voljela sve njegove likove, posebno one u TV serijama: “Servisna stanica”, “Više od igre” i, naravno, “Kamiondžije”.

 

 

(novosti)