Misle da se razumiju u nogomet i upadnu u zamku tog svog ‘razumijevanja’

Procjenjuje se da u BiH ima blizu pedeset hiljada patoloških kockara. Teško je znati prave uzroke ovisnosti, ali i posljedice istog. Uglavnom, nanjčešće na završi dobro.

“Među bolestima ovisnosti je i patološko kockanje. Patološki kockari su ljudi koji lažu da bi umanjili veličinu ili značaj problema, da se često vraća da popravi svoju situaciju, tzv ‘vađenje’ iz minusa, narušava odnos u porodici, braku, poslu. Ako ima potrebu da ulaže sve više i sve češće da bi dostigao nešto o čemu mašta, u smislu nekakvog dobitka”, kaže psiholog Marko Romić.

Marko Romić je jedan od rijetkih, ako ne i jedini čovjek u našoj zemlji koji se kontinuirano bavi liječenjem ovog oboljenja. Romić je psiholog specijalista traumatske psihologije u mostarskom Domu zdravlja, ali i voditelj KLOK-a (Kluba liječenih ovisnika o kocki).

“Najveći broj njih ima problem sa sportskom kladionicom. Međutim, najgori oblik patološkog kockanja je rulet. Brojnost kladionica je razlog što je veliki broj ljudi u problemu. Mnogi misle da se razumiju u nogomet i lako se uhvate u zamku tog svog ‘razumijevanja’. Jer da se razumiju ne bi bili tako česti gubitnici. To njihovo poznavanje prilika u sportu nema nikakvog značaja u kladionici. Čini se da više sreće imaju oni koji ne znaju ništa o sportu”, navodi Romić.

Kroz grupne terapije KLOK-a prošle su i žene, ali Romić smatra da je omjer 80:20 posto ukoliko se patološki kockari dijele prema spolu.

“Ima i sve više žena koje su patološki kockari. Što se tiče dobi, to su najčešće sredovječni ljudi. Jer da bi neko postao patološki kockar, treba određeno vrijeme. Da bi neko došao na liječnje treba da prođe vrijeme , jer oni dugo kriju da su ovisni. Ako su u braku, supruge se nadaju da će se promijeniti. Pokušava se naći dogovor. Tako na kraju patološki kockar najčešće uvjetovan nečim dolazi na liječenje. Inače, nikada kockar neće sam doći na liječnje. Uvijek je to gubitak posla, razvod, roditelji žele da ga izbace iz kuće. Najmlađi ovisnik koji je liječen kod nas je imao 16 godina, a najstarija je bila jedna gospođa od 74 godine”, kaže psiholog Romić.

Glavni uzorok kockanja nisu socijalne prilike. Kod kockanja postoji određeni užitak u isčekivanju i neizvjesnosti ishoda te radnje.

“Ima tu imućnih ljudi, sa karijerom, obrazovanih, ali i onih koji su živjeli prosječno ili ispod prosjeka. Bilo je uglednih ljekara, žena koje su imale dobre poslove, lažnih studenata. Trošili su novac od studija na kockanje. Upisninu i režije su ostavljali na kocki. Jedan student je pet godina bio u Mostaru i lagao roditelje, a nije postigao ništa. Jedna cura je tri godine lagala svoje. Bili su uzorni učenici, kao sinovi i kćeri bili su uzorni. Raznih slučajeva. Bilo je ljudi koji su prokockali silan novac koji ne mogu za deset života vratiti. Nema pravila, kocka ne bira žrtve. Najčešće završe sa nekakvom propašću na svim razinama života. Izgube dostojanstvo, ugled, posao, prijatelje, porodicu. Neki sebi oduzmu život. U pravilu ne završava dobro. Sam se ne može izliječiti, je to nisam čuo do sada”, navodi Romić.

Najveća greška je nereagovanje na vrijeme kaže Romić, porodice to znaju kriti i po sedam, osam godina.

“Ko je kriv, teško je odgovoriti. To je rezultat više faktora koji se udruže u svom dejstvu. Nekad se radi o nefunkcionalnoj porodici, gdje roditelji zanemaraju djecu, ali pojedinac je rezultanta genetike, djelovanja sredine i samog sebe. Nema odgovora preciznog. Svaki slučaj je za sebe. Dostupnost kladionica pogoduje broju patoloških kockara, ali ne možemo kriviti njih za to. Svaki pojedinac je kriv i odlučuje o svom život. Ja ne mogu Konzum ili Merkator optužiti zato što sam ja alkoholičar. Tako ne možemo ni kladionice optuživati, ali moramo znati da one sigurno doprinose tome. Dijete će već u osnovnoj školi radije dati marku na kladionicu nego za sendvič”, kaže Romić.

Društvo bi trebalo raditi na razvoju svijesti. Kaže da nikad nije samo za restriktivne mjere, jer je naše društvo sklono zabranjenom. I pored kompleksnosti problema koji tretira, mostarski KLOK niko ne finansira.

“Treba tražiti stručnu pomoć. Nažalost nema dovoljno ljudi koji se ovim bave na ozbiljniji način. Imamo psihologe i psihijatre koji mogu samo popričati. Ja to u Mostaru radim neko vrijeme, i u Sarajevu već neke dvije godine radimo, a sve drugo je prazno. U Sarajevu bi trebalo bi biti barem dvadest klubova liječenih ovisnika o kocki. Premalo je onih koji se time stručno bave. Država nema sluha, jer njima i odgovara da zarade na tim igrama na sreću. Nije ih briga za kockanje i posljedice”, navodi na kraju Marko Romić.

 

 

(Source.ba)