Ponedjeljak, 10/12/2018. 21:08
Naslovnica VIJESTI BiH Srebrenica i nogomet: test medijske (ne)pismenosti

Srebrenica i nogomet: test medijske (ne)pismenosti

Jučer, na 23. godišnjicu genocida u Srebrenici, nogometna reprezentacija Hrvatske igrala je utakmicu polufinala Svjetskog prvenstva.

Tokom dana, društvene mreže bile su preplavljene navodnom izjavom hrvatskog golmana Danijela Subašića kako utakmicu posvećuje majkama i Bošnjacima Srebrenice. Subašić naravno nije kriv za širenje ove lažne vijesti, ta izjava da je istinita ne bi bila problematična, ali govori dosta o spremnosti ljudi da nasjedaju na dezinformacije svake vrste.

Drugi put, a već smo tome svjedočili, društvene mreže mogu po istom obrascu biti preplavanje navodno izgovorenim ružnim riječima ili primjerice prizorima mučenja iz Sirije ili Tajlanda, ustvari scenama iz meksičkog filma. Lejla Dervišević osvrnula se na jučerašnji primjer.

O japanskom iscrtavanju obrva ne znam ništa. Istina, ponešto znam o japanskoj kulturi, ali o iscrtavanju obrva – ništa. Ni o nogometu ne znam ništa (dobro, sram me bilo). Ipak, mnijem da ponešto znam o medijskoj pismenosti, provjeri informacija i njihovom prenosu. Isto tako znam da me to što znam ne čini nimalo sretnom na dnevnoj bazi i da sam ponekad onaj Pale, sam na svijetu (ama malo devijantan jer od ovog svijeta ništa ne želi uzeti).

Zakonitosti bezakonja po kojima se u 21. stoljeću prenose informacije počivaju na jednoj, po svemu sudeći, apokrifnoj Goebbelsovoj izjavi: na čuvenoj izjavi da „hiljadu puta ponovljena laž postaje istina“ temelji se čitava savremena medijska kultura i masovna interakcija milijardi korisnika savremenih telekomunikacijskih sredstava.

Moć savremenog medija utemeljena je na činjenici da ljudi u 99% (da, upravo tako!) slučajeva usvajaju primljene poruke i u njih vjeruju bez neposrednog iskustva. Kategorija istine je postala prevaziđena i postoje samo poruke (priče ili narativi) u koje možemo da vjerujemo po sopstvenom izboru.* U tom smislu virtualni prostor nam omogućuje da sami, selektivno ili manje selektivno, svjesno ili nesvjesno, biramo narativ unutar kojeg se krećemo. Opasno postaje kada se između tih svjetova otvore vrata i kada ljudska potreba za samoobmanjivanjem zaista ugrozi istinu i to takvu istinu kakva su 8372 žrtve Srebrenice umnožene s brojem njihovih bližnjih, umnožene s brojem bića koja od ljudske esencije još nisu odustala.

Zaista, kome je 11. jula potrebno pored takve istine širiti pseudoinformacije o nekakvoj izjavi golmana hrvatske reprezentacije Danijela Subašića? Ovaj apokrif se juče proširio bh. medijskim prostorom poput šumskog požara (doduše, požar su obilato potpomogli i mediji iz Srbije) bez trunke namjere kod prenosilaca da provjere informaciju, da pogledaju koji je njen izvor, da li je uopće moguće utvrditi ko ju je lansirao i kada, da li je ikakve press-konferencije hrvatske reprezentacije juče i bilo, piše li išta slično na bilo kojoj oficijelnoj stranici putem koje spomenuti golman i reprezentacija komuniciraju s javnošću. „Vijest“ je demantirana bezbroj puta i svaki put se iznova javljao neko ko bi urušio demantije čime je kreirana tako bolesna atmosfera u kojoj je na kraju bio zbunjen i najveći skeptik. Na kraju? Nema tu kraja, nema, jer jedini mogući šlagvort bi bio da Subašić danas izjavi da jeste to rekao (ako i nije). Lakše je ipak da on jedan slaže, inače, ko će saprati toliko obraza?

Potpuno je porazno to što ljudi misle da ih amnestira činjenica da je „objavio neki portal“ ili da su nasjeli. Potpuno je porazno to što je u bh. društvu već kreirano javno mnijenje koje hladno smatra da su ovakve laži naivne i nevine i da nemaju dalekosežne posljedice. Porazno je i to što su odrasli ljudi u Bosni i Hercegovini potpuno medijski nepismeni, tamam toliko da ne znaju procijeniti kredibilnost portala i vjerodostojnost informacije. Najporaznije i najstrašnije je ipak to da se ne znaju nositi s istodobnom potrebom da tuguju nad srebreničkom apokalipsom i da budu lojalni susjedi koji se raduju jednom nogometnom uspjehu.

U taj procjep između ovih dvaju potreba juče se uglavila navodna Subašićeva izjava u tom momentu neophodna kao alibi za drugu aktivnost umjesto žalovanja. Srebrenica je istina. Srebrenica ne bi smjela biti predmet sitnih dnevnih manipulacija i zafrkancija na društvenim mrežama. Ergo, niko, ama baš niko nema pravo nositi kantar i suditi kako se ko 11. jula osjeća. Vjerniku je vjerska dužnost (ibadet, jer je ovdje neophodno ući u islamsko ozračje), a građaninu pitanje mentalne higijene ne unositi smutnju, ne lagati i ne manipulirati. Uvijek! I posebno kada se, dvadeset tri godine poslije, suočava s kostima koje tužne i nemušte još čekaju smiraj. Nemate se pravo zafrkavati.

Nemate pravo relativizirati istinu. Ako ne znate bolje i pametnije, zar je tako teško tiho biti? Bar tog 11. jula zar je toliko teško? Zar je tako teško na jedan dan izaći iz svoje matrice? Iz svog sumanutog narativa?

Nije toliko važno da li je sporna izjava istinita, ali je važno to koliko daleko smo spremni ići u nastojanjima da odbranimo svoje najprizemnije prohtjeve. Važno je i to što smo kolektivno nezreli za zadatak koji je pred nas postavio svaki onaj bijeli nišan u Potočarima – da im dostojanstveno i ozbiljno pristupamo. Hiljadu puta ponovljena laž ostaje upravo to što jeste, laž. Koliko god benigna izgledala, posljedice su joj često dalekosežne, a medijski prostor je takav da dozvoljava da i mnogo kasnije opet ispliva laž baš na onom mjestu gdje je bila već demantirana. Svaka trivijalna, bizarna ili neprovjerljiva informacija ima samo jedan cilj – da maskira ono što se stvarno dešava i što može ozbiljno utjecati na naše živote. Kada u jednu takvu konstrukciju inkorporirate Srebrenicu, nameće se pitanje hoće li sljedeća takva konstrukcija biti daleko ozbiljnija.

Takva nezrelost može nasjesti, kad najmanje bude željela, upravo na bombu koju je sama podmetnula.

 

 

 

(Autor: Lejla Dervišević, Prometej.ba9