Nenad Veličković: Fudbalska bajka i pisanje nogama

Najavljeno zatvaranje Bookstana, s predviđenim trominutnim čitanjima svih učesnica i učesnika (uz prevod na BHS odnosno engleski), njih, ako sam dobro izbrojao, tridesetak, svelo se na podjelu nagrada učesnicima radionice Kako čitati pisca. Čitanja su otkazana. Razlog: utakmica Hrvatska – Rusija, koja se zbog produžetaka, penala i slavlja, odužila do prekasnih skoro jedanest.

Bookstan je bio bolji, a ispao je u četvrtfinalu, piše inforadar.ba.

Svoje sam neučešće najavio ranije. Slagao sam organizatorima da sam na putu, a uistinu tim trominutnim masovnim čitanjima nisam vidio smisao. Što se mene tiče, moglo je i bez njih. Pa šta me je onda raspizdilo da su otkazana?

POSLJEDNJE VEČE BOOKSTANA: UGREŠIĆ I HEMON

Prvo poluvrijeme nisam gledao jer sam slušao odličnog Hemona, kome nije palo na pamet da skrati nastup da bi stigao na drugo. Kad ga je neko pitao hoće li sve strpati u pola sata da stigne na utakmicu (počelo je u pola osam), nasmijao se: naravno da ne, ipak je on profesionalac. Pri tome nije mislio na fudbal. Nego na književnost.

Sat prije Hemona, u svom nastupu, Dubravka (Ugrešić) podsjetila se trećeg mjesta Hrvatske na svjetskom prvenstvu (ne znam gdje i koje godine) i Šukerove izjave da su nogometaši ispisali najljepšu hrvatsku bajku. Ne vjerujem u bajke koje se pišu nogama, dodala je ne krijući rezignaciju zbog činjenice da je nogomet globalno važniji od književnosti. Pokazalo se i lokalno.

Hemon je govorio o tome kako se uključio u američko društvo zahvaljujući fudbalu, koji je kao došljak iz Bosne u Čikago počeo igrati sa strancima, emigrantima. Objasnio je i zašto su mu svjetska prvenstva važna. Jasno mu je, rekao je, kako fudbal hrani fašizam, ali nekim državama pokazuje kako mogu biti bolje nego što jesu. Pomenuo je Francusku, to kako cijela nacija mora da navija za one koje inače diskriminira.

Hemon nije jedini među piscima koji, osim što ga igraju, pišu i govore o fudbalu. S njim nisam igrao. Mogu se pohvaliti da jesam s Božom (Koprivicom, Samo bogovi mogu obećati), u Užicu, protiv maturanata Užičke gimnazije, neriješeno, 4:4. Kako se samo ljutio na dečke pune snage, što nama, ekipi pisaca, puštaju da izjednačimo. Pohvalio je moju igru (knjige još uvijek nije). U ekipi s nama bili su još Predrag (Lucić), Almir (Alić),Marko (Tomaš). Ne sjećam se ko još. Ima dokumentarni film RTS-a, o festivalu Na pola puta.

MOJA FUDBALSKA AUTOBIOGRAFIJA

Ružica Marjanović, organizatorka tog festivala, došla je iz Užica na zatvaranje Bookstana. U Užicu se, vjerujem, čitanja ne bi otkazala zbog fudbala. Možda bi se samo napravio drugačiji raspored, tako da Boro (Dežulović) stigne na polufinale Liverpula.

Igrao sam i sa Sinanom (Gudževićem), jednom, u Zagrebu, u nekom napuhanom balonu. I Duda (Dean) je bio s nama u ekipi. Sinan je pohvalio moju igru. Otprilike: vidi se da imam loptu u nogama, još kad bih nogama vratio pokretljivost. Ne pamtim koliko sam puta prepričavao njegovu priču o kometi koju je držao u rukama.

Igrao sam i sa Borom (Kontićem), kapitenom ekipe Mediacentra, u ledenoj dvorani olimpijske Skenderije. Ili je sam tu igrao s timom Instituta za književnost, skupa s Kazazom (Enver), Rankom (Popović), Slavkom (Sušilović). A Boro je vikao na moju sporost u balonu na Stupu? Tada mi je na pamet pao Roki, junak jedne priče iz Đavola u Sarajevu, koji je govorio: Ako preživim rat i ako me koljena posluže…

Igrao sam i sa Mirnesom (Sokolovićem), i Sicovcima (Edom, Zukom, Kenom, Harisom) na terenu Fisa, i tamo s prolaznom ocjenom.

Uglavnom su ti nastupi bili blijedi odsjaji jedne neostvarene profesionalne karijere. Jer da nas je, nas ekipu sedmaka s Otoke, primio na teren neki nadobudni Željin pionirski trener, možda bih ja bajke pisao nogama. (Čujem li zlobne glasove da jesam knjige, svejedno?)

Ne pamtim časove prvih razreda osnovne, iako sam bio odlikaš, ali se sjećam svih školskih izleta na Igman, i ravnica po kojima se moglo trčati za loptom do besvijesti. To u Pofalićima, u Humskoj ulici, nisam mogao, osim u nekom pristojnom šljiviku, u kojem sam osim braće Sipovića driblao i mlada stabla voćaka. Isti teren zimi je dobro služio skijanju.

Na Otoci smo igrali na parkingu, koji je podjednako prazan bio i nedjeljama i radnim danima. Bilo je dovoljno da samo jedan s loptom drekne ispod nebodera Dadooo, ili Haree, ili Zokaaa, ili Veeela, i da se ekipa začas skupi. Timove su birali kapiteni, Pele pa ja, Pele pa ja. Obično bi se prvo birali golmani. Ne sjećam se ko je branio. Ali da sam igrao dobro, to mogu posvjedočiti, osim nabrojanih, i Simke, i Miler, i Ronka, i Davor…

I dalje sam bio odlikaš, možda sam već igrao šah za Iskru, svakako još uvijek ne za Bosnu i Želju, sigurno sam pisao neke pjesmuljke, možda sam se već bio i zaljubio u onu Sanju iz Kate Govorušić, ali fudbal je bio prva i najveća strast. Igrali smo i zimi, na ledu, u parku ispred nebodera, klupe su bile golovi, između klackalica koje smo naglo podizali u odbrani, kao bekove pored kojih lopta može proći cijela, ali protivnik samo polomljen.

Igrao sam za izviđače, sjećam se kako smo na smotri u Dretelju nekoliko puta razbucali momke iz Franje Kluza. Igrao sam za svoje matematičko odjeljenje, u Drugoj gimnaziji, skupa s Dolarom, na školskim turnirima na kojima smo redovno ispadali u prvom kolu, na terenu kod Pionirske doline, igrao sam za svoj komandni vod, na igralištu kasarne JNA u Postojni, igrao sam za raju s Otoke, na domaćem (školskom) i gostujućim terenima u Švrakinom selu i Buća Potoku, igrao sam za kamp manastira Divljana, prvi i jedini put na pravom terenu.

Plakao sam zbog fudbala, i dobio šamar od tate što sam plakao jer sam izgubio, od jačeg, većeg i boljeg, u ulici Jovana Popovića, u utakmici jedan na jedan. Imao sam šest godina, i stanovali smo preko puta kuće u kojoj je živio (ili samo dolazio u posjetu majci?) Mišo Harambašić, tada zvijezda Pofalićkog, koji me gledao i pred kojim sam htio da pobijedim.

Prva tribina fudbalskog stadiona na kojoj sam bio je ona drvena, na Grbavici, na kojoj je Pofalićki igrao, dok nije prešao na pomoćni. Sjećam se i da sam igrao u praznim čardacima u Sremskoj Mitrovici, u ulici Vladimira Nazora, gdje smo boravili u gostima kod strica.

RADIO-TELEVIZIJSKA SJEĆANJA

Pamtim svjetska prvenstva. Ne znam je li to bilo u Meksiku, mogu izračunati da je bila 1970., sjećam se finala Brazila i Italije, i golova, bilo je 4:1 za Brazil, ne znam je li Pele dao go (iako sam tada živio za to), mislim da je jedan ili dva dao Žaerzinjo. (Ako se tako zvao… Mogu provjeriti, internet mi je na klik od ove zagrade, ali mi nije bitno.)

Sjećam se i finala Kupa maršala Tita, ’68 ili ’69. u kojem je Zvezda pobijedila Bor sa 7:0. Kad hoću da impresioniram društvo fudbalskom memorijom, izvučem iz neke vijuge pobjednički sastav: Dujković, Đorić, Jeftić, Paunović, Dojčinovski, Klenkovski, Antonijević, Ostojić, Lazarević, Aćimović, Đajić.

Ne pamtim Šekularca. Pamti ga i poštuje moj otac, koji je igrao na Ciglanama, na prašnjavoj ledini sasušene ilovače, za novac koji bi prije toga zakopali na centru. Hranio se od tog novca, osim golubovima koje je ubijao vazdušnom puškom. U njegovoj ekipi na golu je bio Slavko Vrebac, a za protivničku je ponekad igrao Ferhatović.

Sjećam se, ali ko se toga ne sjeća, majstorice protiv Španije, sjećam se radio-prenosa prve lige, listića sportske prognoze pored tranzistora, sjećam se Krojfa (ali ne i Besta), Poljuda (umro je drug Tito), sjećam se prvog poluvremena protiv Njemačke, na evropskom prvenstvu u Beogradu. Sjećam se kako sam zavidio Jasi, kad je otišao da putuje po Italiji, u vrijeme svjetskog prvenstva. Je li to bila 1990?

Sjećam se tih svjetskih i evropskih prvenstava, oko kojih su se vrtila ljeta, imena koja smo sebi davali na parkinzima, albuma sa sličicama, svađa oko najboljih poteza, sudijskih grešaka… Tada nije bilo Facebooka, nakon utakmice istrčavali smo na teren… Danas je, gledam s balkona, parking pun, nema mjesta na njemu ni za pucomet. Niko ne doziva nikoga, utakmice se valjda dogovaraju SMS-ovima. Strast sa parkinga ne vrijedi ako nije investicija u školici fudbala.

Bila su ta svjetska prvenstva praznici veći od sleta, od 29. novembra, od Prvog maja, od šestog aprila… Pamtim taj osjećaj povezanosti sa svijetom, o kojem je govorio Hemon.

Ali ne pamtim samo glasove Nikitovića, ili Delića, ili Markovića, ili Sušeca… Nego i glas i lik Milivoja Jugina.

I tada smo, dok je on prevrtao u rukama maketu modula Apola, bili dio jednog cijelog svijeta. (Ne na isti način kao poslije, kad su gorjeli neboderi na Menhetnu, ni malo prije toga, dok je Tito ležao u kovčegu pod trobojkom sa petokrakom, ni malo poslije, kad se udavala Dijana… Juginov svijet širio se u svemir.) Sletjeli smo na mjesec, vidjeli da nema života, i vratili se u rijaliti.

Nisam postao ni kosmonaut ni fudbaler. Predajem književnost na univerzitetu u gradu s književnim festivalom Bookstan. Povremeno sam i književnik. Ne znam hoću li gledati finale u Moskvi. (Igraće se u Moskvi?) Svejedno mi je ko će ga igrati. I ovo što sam do sada vidio, bilo mi je uglavnom dosadno. Kadar poezije, sekvenca histerije. Zvijezde u travi, ali manje sijaju, a više se valjaju.

U svakom slučaju, ako budem gledao, isključiću ton. Kako poslije Hemona i Dubravkeslušati Kristića, Spahu, Šuku, Džankovića? Šta su prve tri minute svemira prema njihovih devedeset, sto dvadeset, stopedeset…