Kolektivni centri kao kolektivna mrlja na obrazu BiH

Više od 7.000 raseljenih osoba još uvijek živi u 121 kolektivnom centru u Bosni i Hercegovini. To je najveća mrlja na obrazu države u kojoj, 23 godine nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, cijele porodice i više generacija proživljava nemir. Oni su i dalje ljudi bez adrese. Nakon što je više puta pomjeran rok za zatvaranje ovih neuvjetnih objekata, sada je plan da oni budu zatvoreni do 2020. godine.

BiH se obvezala na konačno zatvaranje kolektivnih centara te podigla višemilijunski kredit kod Razvojne banke Vijeća Europe, kako bi gradila zgrade za sadašnje stanovnike neuvjetnih objekata, piše Radio slobodna Evropa.

Tako je prije nekoliko dana u Tuzlanskom kantonu počela gradnja zgrade sa više od 60 stanova, za stanovnike centra u Mihatovićima.

Sabija Salihović iz Zvornika već 23 godine živi u kolektivnom centru u Mihatovićima u Tuzli. Za nju i njenu obitelj novi stan će značiti i novo poglavlje u životu.

“Znači mi mnogo. Znači mi krov nad glavom, da se malo živi normalnog života. Kad si kren’o, nisi znao gdje ideš. Smješteni smo ovdje. Do sad je bilo dobro, sad su već krovovi počeli da kisnu, kišu svaku osjetimo, a posebno snijeg. Uslovi baš počinju da budu nezadovoljavajući. Sin mi se ovdje oženio, tu je i beba stigla. Kćerka mi se isto ovdje udala, i ona kćerku dobila, sve ovdje, u naselju. Porodično se odvija sve u kolektivnom centru Mihatovići”, priča Sabija Salihović.

I Sedina Mustafić, koja u kolektivnom centru Mihatovići živi također 23 godine, s oduševljenjem je dočekala vijest da će dobiti novi stan.

“Kad sam pitala za taj stan, kada sam saznala da sam na spisku, ja sam se izgubila, nisam imala snage da izađem iz Centra za raseljena lica. Sjela sam umjesto na klupu, odmah na stepenice. Sad znam da ću imati svoj mir, nešto svoje, imat ću nešto novo, ući ću u nove zidove, osjećat ću će veselije. Ne znam, ne mogu da vam opišem taj osjećaj kako mi je bilo i čemu se sada nadam. Mislim da je tako i drugim, koji stvarno nemaju ništa i koji su dugo ovdje u centru”, iskreno će Sedina Mustafić.

Kolektivni centar Mihatovići najveći je u Bosni i Hercegovini i trenutačno u njemu živi 120 raseljenih obitelji s područja Podrinja.

“Život ovdje, u naselju, odvija se onako kako ko sebi stvori uslove. Oni se uglavnom svi snalaze. Neki imaju preniske penzije, invalidnine, imaju pomoć od našeg centra za socijalni rad, a ima veliki broj i onih koji su se zaposlili ovdje, rade, koji su se već integrisali u našu sredinu, tako da taj proces integracije neće biti problem za njih. Puno njih studira, ide u srednju školu. Ja se nadam da će vrlo brzo i ovdje zaživjeti resocijalizacija, integracija sa gradom”, kaže upravnik Kolektivnog centra Mihatovići, Midhat Vrabac.

Ministrica za ljudska prava i izbjeglice BiH Semiha Borovac istakla je tijekom obilaska radova na izgradnji nove zgrade u kojoj će biti smještene raseljene osobe da, iako se već dugi niz godina govori o zatvaranju kolektivnih centara, to će se konačno dogoditi do kraja 2020. godine.

“Podsjetit ću da u Bosni i Hercegovini, od 156 kolektivnih centara, koliko ih imamo od rata pa sve do sada, upravo na jedan kvalitetan način, zahvaljujući kreditnim sredstvima Razvojne banke Vijeća Evrope, riješit ćemo status ljudi iz 121 kolektivnog centra, u potpunosti ćemo ih zatvoriti, jer ćemo izgraditi 82 zgrade u 45 općina širom Bosne i Hercegovine. Praktično, preuzimajući tu obavezu, mi pokazujemo na djelu solidarnost i odgovornost prema korisnicima kolektivnih centara i na taj način garantiramo da će oni dobiti trajna rješenja za svoje stambene probleme”, kazala je Borovac.

U izgradnju stanova za raseljene osobe uključene su sve razine vlasti. Tuzla je devedesetih godina bila grad koji je primio najveći broj izbjeglica.

Od 2015. godine gradske vlasti su usvojile strategiju za zatvaranje kolektivnih centara. Sagrađeno je 46, a cilj je izgraditi 226 stanova, kako bi se problem raseljenih osoba trajno riješio.

“Tragamo dalje za sredstvima da problem konačno riješimo. Ove su zgrade korisne, ne samo prognanim licima, nego i domicilnom stanovništvu, jer i oni, kada su u teškom socijalnom stanju, dobijaju ove stanove. Korisni su svakoj mjesnoj zajednici u kojoj se grade, uvijek se dobije neki objekat društvene infrastrukture – ili mjesna zajednica, ili ambulanta”, kaže gradonačelnik Tuzle, Jasmin Imamović.

Tuzlanski kanton ima i danas najviše kolektivnih centara. U njima i dalje živi oko 1.000 raseljenih osoba.

Bosna i Hercegovina tako, poslije 23 godine od završetka rata i nakon brojnih međunarodnih donacija, nije uspjela raspustiti sve kolektivne centre a njihovim stanovnicima osigurati pristojnije životne uslove.

 

 

(Fokus.ba)