Aleksa Šantić: Pjesnik, Hrist i Prometej

Antologija poezije Alekse Šantića “Ostajte ovdje” – objavljena u izdanju SKPD Prosvjeta iz Sarajeva povodom 150 godina od pjesnikovog rođenja – donosi pred čitaoca izbor iz Šantićevog pjesništva kojim se, kako to na izvjestan način i sama priređivačica Dijana Hadžizukić naglašava na počeku svog predgovora ovoj antologiji, želi napraviti svojevrsna distanca od ustaljenih rodoljubivo-sevdalijskih tumačenja pjesnika Šantića.

Pri tome se ne misli da su Šantićeve pjesme u tom registru izostavljene iz ove knjige, već prije svega da je težište antologije usmjereno, kako pogovorom, tako i izborom, u pravcu otkrivanja jednog drugačijeg Šantića. Tačnije, priređivačica na izvjestan način, dajući jedan obuhvatniji presjek poezije ovog pjesnika, otvara prostor za raspravu o njegovog poeziji danas, zapravo o njenoj arhaičnosti ili aktuelnosti u našem vremenu.

Ono što se doima kao iznimno važan segment ove antologije jeste to što ona poeziju Alekse Šantića nastoji smjestiti u kontekst jednog univerzalnog duha. Čim se, kako se doima, nastoji prenebregnuti njegova manihejska simplifikacija na pjesnika naciona i narodnog stradanja.

Univerzalni zamah

image
ZAVRŠNI STIHOVI “DESETE PJESME” OTKRIVAJU NAM ŠANTIĆA KOJI PUT DO SVJETLOSTI VIDI JEDINO KROZ MUKE I MRAK

 

Još davno je Nikola Milošević u svojoj studiji “Roman Miloša Crnjanskog”, još prije pomračenja uma devedesetih, na maestralan način dokazao kako “Seobe” nisu i ne mogu biti mišljene kao roman naciona. Akribičnom detekcijom Milošević je pokazao da je posrijedi književni tekst koji zahvata mnogo širi, civilizacijski obzor. Uopšte, sudbinu čovjeka u haosu istorije. Konačno, i sam Crnjanski će reći, nakon povratka u Beograd, da su “Seobe” roman muža, svakog muža kojem je žena dosadila… Tek kada “Seobe” očistimo od te uske recepcijske vizure etničkog, rađa se istinsko remek-djelo. Jednako tako bismo mogli postaviti stvar i sa Šantićevom poezijom.

Dakako, sa svim nužnim razlikama između ova dva pisca, ali i jednim bliskim senzibilitetom između njih, o kojem je Crnjanski, povodom Šantića, tako zavodljivo govorio. U tom pogledu, kada se sagleda sve što donosi ova antologija, moglo bi se reći da su pjesme Šantićeve sa izrazito rodoljubivom tematikom zapravo najlošije iz opusa ovog pjesnika. Dakako, te pjesme su imale svoju važnost determinisanu kontekstom vremena u kojem su nastale, stoga je njihova popularnost unekoliko razumljivija. Ali istinski pjesnik Šantić krije se na drugom mjestu, tamo gdje je oslobođen od nacionalnog tribunstva i pamfleta. Naravno, Šantić i u najboljim svojim pjesmama ima takva skliznuća, ali ona ostaju u drugom planu usljed univerzalnog pjesničkog zamaha koji ne sputavaju bilo kakvi uski okviri.

Sa druge strane, isto je tako i sa Šantićevim, da ih tako ponovo označim, sevdalijskim pjesmama. Onima koje su ušle u narod. Iako je u kontekstu priče o Mostaru, svojevrsnom duhu grada, ovaj pjesnik važan simbol, neka vrsta možda posljednje tačke susretanja, onog mosta prelaska ponora prema drugom, njegovo svođenje na samo tu dimenziju bilo bi ponovo zaklanjanje onoga što je stvarna vrijednost poezije Alekse Šantića.

O tome je u svojoj monumentalnoj osmotomnoj knjizi “Biće i jezik u iskustvu pesnika srpske kulture dvadesetog veka” Radomir Konstantinović povodom Alekse Šantića pisao: “Šantić je mit koji daleko premaša snagu njegove poezije, ali koji i ne zavisi, potpuno, od te snage; mit kao pesma po sebi, ili pesnik kao pesma kojoj je dovoljan samo poneki stih da bi mogla, nezavisno od teksta, da živi svoj život.” Ili još: “Taj pesnik, koji se ne čita ali se poštuje, to je svakako duh koji se mitski odvojio od svojih knjiga: Šantić je, više od bilo koga drugog pesnika, taj mit duha oslobođenog od teksta.”

Problematizirajući taj mit Šantića čovjeka, koji zasjenjuje ili potpuno u drugi plan stavlja njegovu poeziju, Konstantinović će ipak, u svojoj dobro poznatoj antinomičnosti, pokušati odbraniti Šantića pjesnika od Šantića mita. Ono za čime Konstantinović ide u toj odbrani, a što je i u ovoj antologiji vidljivo kao ukupni dojam, jeste ambigvitetska priroda Šantićeve poezije. Taj se ambigvitet ogleda u jednom kontrapunktalnom postupku kojem je Šantić tokom cijelog svog stvaralačkog vijeka ostao dosljedan. A koji njegovu poeziju, njene segmente, izdiže iznad mita samog pjesnika. Što nas dovodi do tačke estetske aktuelnosti njegove poezije danas. U tom nepredvidivom, gotovo hirovitom smjenjivanju svjetlosti i mraka, kroz čiju prizmu Šantić pjeva o užasima svog vremena, prisutna je antagonistička borba dva principa. Jednog starozavjetno mračnog boga tiranina, sa svim naslijeđem paganskih vizija demonolikih božanstava, koja su divlja i okrutna, a koji simbolizira tiranina koji porobljava, i drugog hristolikog koji priziva svjetlost i oslobođenje od okova tiranstva, a čiju luču nosi sam pjesnik. Šantić, dakako, u kontekstu svog vremena, u tom transcendentiranju pjeva o jednom stvarnosnom sukobu. Ali upravo tom transcendencijom, tim pogledom sa pjesničke visine (jer Šantić svaku svoju pjesmu pjeva gledajući na svijet sa neke uzvisine, ili kako piše Konstantinović “njegovi su pejzažni snimci učinjeni s nekog visa: svet, u Šantićevim viđenjima, jeste svet zadržan u nizini, dole…”) dolazi se do onog nužnog odmaka koji njegovu poeziju spašava potonuća u puko narodno tribunstvo.

Preciznije, u nizu Šantićevih pjesama može se pratiti jedna nemirna amplituda smjenjivanja zanosa slobodom i pada u ambise mraka sužanjstva. Konstantinović ta dva principa pak označava kao golgotsko-vaskrsni i titansko-prometejski. Šantić kada pjeva o patnjama porobljenog naroda u najboljim svojim pjesmama deskriptivno muke slika kao paklene, strašne vizije, da bi se potom poput Hrista blago vinuo u predjele svjetlosti i vaskrsenja ili prikazivao težake radnike kao drevna bića snage i rada. U pjesmi naslova “Prva pjesma” imamo ovakve stihove, kojima se lirski subjekt obraća “oblaku laganom, putniku dalekom”: “Sotonsko prokletstvo foruma krvavog/Progna me i vrže tuđini dalekoj – /Pustari beskrajnoj, gdje mi srce plače/K’o jadno siroče na kamenu golom…/Ja svjetlosti htjedoh – ja slobodu htjedoh/I vaskrsno sunce, da ozarim njime/Nijemu Golgotu, gdje istina dršće,/Pod strašnim mučenjem umiranja svoga,/” Ili u istoj pjesmi: ”I sad, kao i ti, putniče daleki/Ja gledam nebesa koja me ne znaju,/nebesa što nikad sunca mi ne daju,/Nebesa što dušu satiru i dave – /Pustoš, ponor mračni, u kome mi očaj/Kao gladni gavran jadno srce kljuje./” Pjesme naslova “Treća pjesma” i “Četvrta pjesma” ove početne slike dodatno produbljuju, čineći ih još mučnijim i paklenijim: “Mraz je…Duh se ledi…Širom zloduh bludi/I satana vrišti iz pogleda ljudi…/”, ili: “Oni su vijence neronima pleli,/Smijali se s njima sa gomilom slugȃ…/Pa i boga živog oni su odveli/Na mračnu Golgotu da mu s’ rulja ruga…/; Da, bog! Bog je mrtav, a s njim i sloboda…/Eno, ja je vidim…Hladna i nijema…/Okovana rukam’ farisejskog roda/Ljude zove, traži, ali ljudi nema…”

Nasušna svjetlost

image
U NIZU ŠANTIĆEVIH PJESAMA MOŽE SE PRATITI JEDNA NEMIRNA AMPLITUDA SMJENJIVANJA ZANOSA SLOBODOM I PADA U AMBISE MRAKA SUŽANJSTVA

 

Nakon ovakvog mraka, grotesknih vizija pakla, Šantić polazi u potragu za nasušnom svjetlošću i slobodom prizivajući Hrista i vaskrsenje kao spas. Evo kako je to u “Devetoj pjesmi”: “O, plači majko! I nebo plače, /Al’ od tih suza, na pustoj grudi,/K’o slatka nada što sreću nudi,/Zašumiće talas visokih žita,/I bȏno srce ratara trudnog/Prelije zvukom radosti nove”, ili u “Desetoj pjesmi”: “Bog koga ste razapeli,/Na strah vama, mrtav nije;/On iz groba uskršava/I verige lomi mrske./; O, ja čujem kako bije/Jako srce roda mog./Sveta mi’so pala nije:/Iz pepela žar je blisn’o,/Brat je bratu ruku stisn’o,/Iz groba se javlja bog!”

Tu iznova dolazimo do onog pitanja univerzalnosti Šantićeve poezije. Ona, kao što je već primijećeno, dolazi do najjasnijeg svog izraza u onim Šantićevim pjesmama koje sudbinu čovjeka gledaju sa uzvisine i sa tim prepoznatljivim svebratskim doživljajem svijeta. Ta Šantićeva (vidjeli smo to u navedenim stihovima, koji su paradigmatski u pjesmama od “Prve” do “Desete”, ali takvih stihova ima i u nizu drugih Šantićevih pjesama) transcendencija nužan je otklon da bi se dosegla poezija koja može pretpostavljati bilo kog čovjeka i bilo kad. Posrijedi je dakle jedan arhetipski, mitski prostor borbe dobra i zla. “Ta svetlost, i nad-egzistencijalna i nad-jezička, kao nekakav svetlosni okean zlatno-krvave Zore koja nikada neće proći, ili kao svetlost svečanika u kome je sve čisto i smireno, u velikoj blagosti, u svebratstvu bez zle misli i zlog hleba, to je ono čemu je Šantićev duh jedino bio veran, tako da kroz mit o njemu kao čoveku koji ostaje (dok svi drugi odlaze) probija se ta svetlost ovog duha koji uistinu samo prividno ostaje u svetu takvom kakav jeste, jer je upućen ovoj nad-stvarno neizrecivoj svetlosti”, pisao je Konstantinović.

Međutim, ta se linija razdvajanja svjetla i mraka, ili pjesnikove težnje isključivo ka svjetlosti, ne može nikada posve jasno odrediti kod Šantića. Tu se upravo ogleda pomenuta “neizreciva svjetlost” kojoj se kao nedostižnom idealu uprkos svemu teži. Ali poraz i pad su neminovni, nema konačnog mira i spasa nikad. Evo kako je to u stihovima iz već navedene “Desete pjesme”: “I presta silni klik…/Dok je kroz varku snova kroz suze gled’o on/a rodnoj, dragoj grudi pobjedne slave tron/I spasiteljev lik:/Iz magle samrt pisnu i zgasi srca plam,/I on je nijem lež’o na pustom odru sȃm…/Vjetrovi tuđih gora prelaze njegov grob – /On sanja…A zgažen narod i sad je krvav rob.” Pokazuju nam u konačnici ovakvi Šantićevi stihovi pjesnika kojeg nije tek tako lako svesti na priču o nacionu i rodoljubivosti. I tu se pojavljuje upravo suština pjesnikovog univerzalizma.

Čovjek je uvijek na gubitku pred životom. Završni stihovi “Desete pjesme” otkrivaju nam Šantića koji put do svjetlosti vidi jedino kroz muke i mrak, kao očišćenje, kao blagotvornu patnju koja traje. Crnjanski bi rekao: Smrti nema, ima seoba. Šantić je moguće je pjevao da smrti nema, a da je patnja stalna. Ili kako je pisao Konstantinović: “Ali, ako je u mraku hteo tu svetlost, on ju je hteo kao svetlost u koju se preobražava mrak: osnovna svetlost do koje je Šantić došao jeste transcendentalna svetlost, a put njegov ka ovoj svetlosti jeste put mistično-religijske transcendencije mraka (samoće, patnje) u svetlost. Mi smo raspeti, ali naše raspeće jeste naša buduća slava…”

 

 

(oslobodjenje. ba)