Alexander Langer – u smrt zbog Bosne

Piše: Zekerijah Smajić

Pitoma, urbana šuma nadomak Firence trećeg jula 1995. godine. Duboka hladovina i grobna tišina ispod blago lelujavih krošnji odnjegovanih stabala južnog Tirola. Običan ljetni dan po svemu i za svakog osim za Alexandera Langera.

Bijaše to mladi, buntovni italijanski novinar, pisac, mirovni aktivista, prevoditelj, vaspitač… Za sve koji smo ga poznavali bio je Alex.

Upoznao sam ga u Briselu kao jednog od najmlađih italijanskih političara toga vremena, a od 1989. i kao jednog od najmlađih i najprominentnijih članova Evropskog parlamenta.

Kao neumorni zagovarač slobode, mira, tolerancije i suživota zastupao je interese i politku Evropskog parlamenta u Izraelu, Rusiji, Libiji, Egiptu, Brazilu, Argentini, Kipru i Malti… Ipak, najveća preokupacija od početka 1990-tih bilo mu je zaustavljanje rata u bivšoj Jugoslaviji. A od 1992. je svu svoju energiju, znanje, kontakte i utjecaj posvetio Bosni i Hercegovini i uspostavljanju pravednog i trajnog mira u ovoj zemlji. Kada se uvjerio da se stvarni interesi velikih i moćnih ne žele primaknuti ciljevima njegove mirotvorne bitke, odlučio je otići s “ovog i ovako zagađenog svijeta“.

Gledajući njegove laserski prodorne oči, ležerno zabačene vijutke mladenačke kose, njegov osvajački osmjeh, prirodnu blagost i ozarenost niko nikada, baš nikada, ne bi ni pomislio da je ovaj i ovoliki entuzijast i optimista, u vlastitoj duši nosio tolike patnje. Pogotovo niko nikada ne bi mogao naslutiti da će se Alex zauvijek prepustiti onoj ustajaloj ljetnoj hladovini i grobnoj tišini u plemenitom urbanom šumarku nadomak njegovog grada. I to vješanjem. A zbog Bosne i Hercegovine!

Sa jedne od ceduljica na kojima je odvažno i zauvijek obrazložio vlastitu presudu i najtežu kaznu, lakonski je poručio: “Molim vas oprostite mi, ali ja više ne mogu“. Bosnu su ubili, odlazi i Alex.

Tihi odlazak iz mrske stvarnosti

Od tada do danas, velikog Alexa niko nikada u Bosni i Hercegovini, koliko znam, nije ni spomenuo. A kamo li da je bilo riječi i djela u vezi s počastima, spomenjima i priznanjima koje je za života i posthumno ovaj gorostasni čovjek zaslužio i koja zaslužuje.

Alex nije bio običan političar niti prosječna intelektualna pojavnost modernog vremena. On je bio i ostao sinonim morala kojeg nam odavno već najviše manjka. Sinonim je mira, pravednosti i slobode. Političar kakvih odavno nema. Simbol istine, vizionarstva i prkošenja zlu. Grlati kritičar globalnog moralnog ponora i sebičnosti. On je Čovjek zbog kojih se i zlokobna vremena pamte po dobru.

Alex je zasigurno najsvjetlija inozemna gravura u spomeniku onoj i onakvoj Bosni i Hercegovini o kakvoj su maštali njegovi vršnjaci i omladinci po ovdašnjim rovovima tokom petogodišnjeg rata i nezapamćenog krvoprolića. Inertna Evropa, moćna Amerika i ostatak svijeta je tada uglavnom spavao ili je humanitarno spirao blato sa svoje savjesti. Takvu globalnu ljigavost i toliko dvoličje Evropske unije, Alexander Langer nije mogao izdražati, iako mu osobno, kao briselskoj perjanici, baš ništa nije falilo. Odlučio je iz takvog svijeta otići tiho, nečujno, zabačeno i zauvijek. Znajući da će i nakon njegovog „zbogom nemoralu“ Bosna i dalje patiti vlastite patnje. Da će Evropska unija i dalje biti dvolična. Moćna će Amerika i dalje mahati pesnicom samo zbog sebe. A bh. javnosti, politike, institucije, inteligencija… neće se sjećati ničega drugog osim vremena u kojem trenutno jesu. Sve prije i poslije njih je nebitno. Kao da nikada i niodkog nisu čuli za onu Eshilovu mudračku opomenu da se „u školi patnje najbolje nauči mudristi“!

Alex, vrati se!

Alexander Langer je rođen 22. februara 1946. u Sterzingu u Južnom Tirolu. Odrastao je u multinacionalnoj, multijezičnoj i multikulturalnoj srediti u kojoj je njemački jezik bio preovlađujući. Već kao tinejdžer se uključuje u traganja za odgovorima na brojna lokalna politička pitanja, dileme i probleme. S najvećim žarom se ipak posvećuje međuetničkim odnosima u toj italijanskoj regiji u kojoj su, nakon dva svjetska rata i desetljeća i terorizma, bili vrlo napeti.

Početkom 1970-ih godina bio je aktivan u Lotta Continua, lijevoj političkoj organizaciji u Italiji. Kasnije se pridružuje Zelenoj stranci Južnog Tirola, a 1978. godine postao je član regionalnog savjeta Trentino-Alto Adige/Südtirol. Potpuno imun na tada nametnute etničke podjele, na dva uzastopna popisa stanovništva u Bolzanu odbio je izjašnjavati se o etničkoj pripadnosti.Takav  izbor ga je koštao brisanja s izborne liste za lokalne izbore. Bio je nepodoban.

Unutarnji nemiri, politička zrelina i odvažnost tokom osamdesetih godina dovode ga na čelo Zelene stranke na nacionalnom nivou, a uskoro i u Evropi. Ubrzo postaje članom Evropskog parlamenta, a od 1989. i predsjednikom parlamentarne Grupe Zelenih/EFA u Europskom parlamentu.

Kao nepopravljivi pacifista i humanitarac postao je inicjator i motorna snaga mirovnih inicijativa u Evropi i na Bliskom Istoku, a s mađioničarskom vještinom je uspijevao u poticanju dijaloga između alternativnih lijevih stranaka, radikala, kršćana iz ljevice i drugih pro-mirovnih, ekoloških i ekstremnih političkih skupina na evropskoj sceni. Iz takvog miljea, sa tolikim žarom i s tolikim političkim iskustvom niko bolje u Briselu od Alexa nije razumio dijagnozu bolesti bivše Jugoslavije, početak sukoba i rat u Bosni i Hercegovini. Toliko je u tome bio nedvosmilen, tačan u ocjeni stanja i pronicljiv u procjenama da sam često pomišljao na nekakve nadnaravne sposobnosti ovog velikog dobričine. Zato te molim, Alex, vrati se! Sve manje je i manje ljudi tvoje naravi.

Spomenik u meni

„Znam ja nas, j..’. ti nas“, rekao je jednom podavno bosanski politički velikan i ljudina Hamdija Pozderac goropadno rasrđen centralističkom politikom tadašnjeg vladajućeg Beograda u bivšoj Jugoslaviji. Isto sam i ja nebrojeno puta poželio ‘lanuti’ u proteklih 23 godine od kako je Alexander Langer svenuo premlad za Bosnom i Hercegovinom. Nikada nisam mogao shvatiti niti ću moći da je zaboravnost dobroga u ovoj zemlji toliko opaka bolest. Niti da se od rata do danas nije mogla pronaći ili k pameti vratiti jedna jedina bilješka o Alexovim djelima i samoskončanju koju sam, igrom sudbine, u bolu, tuzi i duševnim jadima za Alexom prije dvadest i jednu godinu zapisao u svojoj knjizi „Evropska unija i zemlje bivše Jugoslavije“ koja je, zašto šutjeti, u šest navrata štampana u hiljadama primjeraka. Ne mogu shvatiti da se Alexa niko sjetio nije iako se ovdje i dan-danas svakodnevno slave i veličaju svakojaki „velikani“.

Nema mnogo razloga zbog kojih bih povjerovao da će od sutra biti drugačije. Život se ovdje odvija kao na traci s vijekom trajanja na dnevnoj osnovi.

Možda ovim pomenom probudim zajednicu Italijana u Bosni i Hercegovini. Možda se prenu i u italijanskoj Ambasadi u Sarajevu. Možda će Alexov duh oživjeti u nekome drugom kome je ova zemlja istinski smisao. A možda će Alex i dalje biti i ostati spomenik samo u meni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala.

 

 

(Al Jazeera)