Talentovana braća iz Afganistana žele ostati u BiH

Priče o migrantima koji dolaze i nastoje da, što prije, napuste Bosnu i Hercegovinu, gotovo da su postale svakodnevnica. Možda su takve priče najčešće, ali nisu pravilo.

Trojica braće iz Agfanistana u postupku su traženja azila. Nisu izuzetak samo po tome što ne žele iz BiH, već i po brojnim sportskim i umjetničkim talentima koje su pokazali pred našim kamerama.

Abdul Hadija nalazimo u Vilsonovom šetalištu u Sarajevu, gdje nam pokazuje različite poteze MMA – skupa borilačkih vještina. Bio je to neuobičajen prizor za Bosance i Hercegovce odveć naviknute na migrante koji spavaju u parkovima i nastoje da, što prije, kroz BiH, nastave ka Zapadu. Abdul Hadi je izuzetak od pravila i po tome što u BiH zapravo želi ostati. Nada se da će to postići upravo zahvaljući MMA vještinama.

Razgovor na engleskom jeziku nakratko prekida simpatičnom upadicom na bosanskom, uz osmijeh – “kako se kaže?” Trener – pitamo ga. “Da, dat ću sve od sebe da budem trener”, kaže 24-godišnji mladić iz Afganistana.

Hadi je jedan od jedanaestoro djece u afganistanskoj porodici. Sa dvojicom braće uputio se ka Francuskoj, ali Pariz je ostao samo slučajna zidna dekoracija – u stanu gdje ih je smjestila jedna Sarajka, nakon što su spavali u parku.

“Spavali smo sedam dana u parku. Potom smo smješteni u hotel, jer je moj najmađi brat imao zdravstvenih problema. Kada je došlo vrijeme da napustimo hotel, Bog nam je poslao tu ženu. Zovemo je “bosanska majka”. Veoma, veoma je ljubazna. Uradila je mnogo toga za nas, stvari koje prave majke čine za svoju djecu.”

Slušajući ga kako pjeva, otkrili smo da ima i druge talente, baš kao i njegov 16-godišnji brat koji je zaljubljenik u fotografiju. Abdul Wahab nam je pokazao fotografije svoje porodice i fotografski studio u kojem je radio dok je živio u Kabulu.

“U Bosni bih najprije želio da dovršim obrazovanje – srednju školu, a onda i fakultet. Volio bih studirati kompjuterske nauke. Dobar sam i u grafičkom dizajnu, a znam i popravljati telefone. Fotografiju volim, zato što svaki put kada pogledate neku sliku, sjetite se nečega što se desilo upravo taj dan”, kaže Abdul Wahab.

N1: Na šta pomislite kada pogledate tu fotografiju svoje porodice, koju ste napravili prije dvije godine?

“Sjećam se da smo taj dan išli u jednu poznatu, veoma lijepu džamiju da klanjamo i da je bilo mnogo ljudi…”

N1: Da li ste ikada pomislili da ćete tu sliku gledati kada jednog dana budete daleko od svoje
porodice?

“Ne… nikad to nisam pomislio. Sada sam sretan što imam ove slike. Kada god mi nedostaju, pogledam ih…”

Srednji brat možda ne gaji umjetničke talente, ali tvrdi da je u Kabulu bio najbolji student mašinstva svoje generacije.

“Želio bih sa tom profesijom nastaviti i u Bosni… nadam se da će mi pomoći ljudi i vlada. Sve što želim je imati normalan život u ovoj zemlji…”, kaže Abdul Wahab.

N1: Nedostaje li Vam Kabul?

“Nedostaje mi porodica, nedostaju mi nevini ljudi koji svakodnevno ginu. Svaki dan se desi neka eksplozija. O njima razmišljam; o tome hoće li tamo nešto eksplodirati, hoće li neko biti povrijeđen ili će umrijeti. To je voma teško.”

Trojica braće u postupku su traženja azila. San im je da im se upravo u Bosni pridruži njihova mnogočlana porodica i da život nastave u zemlji u koju se možda nisu uputili, ali u kojoj sada sanjaju budućnost.

 

 

(N1)