Arhitektica Nedžla Potogija: Radila za Opel, a onda se vratila u Sarajevo

Nedžla Potogija, uspješna arhitektica koja djeluje na relaciji BiH- Njemačka, životni poziv je odabrala sasvim slučajno. Dok je išla u Osnovnu školu u Sarajevu, njen razrednik Izet Kukavica, zaljubljenik svog predmeta i likovne umjetnosti, koji je pri tome bio jako strog i vrlo oštro ocjenjivao likovnu umjetnost, njenu mamu je molio da upiše Likovnu akademiju.

Govorio je da ima nešto umjetničko u sebi, ali, ona i njeni roditelji to nisu ozbiljno shvatili. Nije upisala Likovnu akademiju, ali, upisala je nešto dosta slično- arhitekturu.

– Drago mi je da sam izabrala struku koja je jedna grana umjetnosti, ali ujedno i grana umjetnosti koja, možda, ima ograničenost ali i svoju jaku svrhu da stvara životni prostor za čovjeka. Mislim da sam imala sreću što sam upisala nešto što volim, i opet bih da mogu birati izabrala isto, ništa drugo- ističe Potogija na početku intervjua za naš portal, i nastavlja…
“Arhitektura je krasna, vi se u toku dana bavite lijepim i konstruktivnim stvarima, rješavate probleme ali iz tih problema dolaze najkreativnija rješenja. Mnogo sam sretna sa svojim pozivom”.

Njen put nije bio jednostavan. Kao tinejdžerka je sa roditeljima napustila rodno Sarajevo u kojem je u tom period buktio rat. Bolji život potražili su u Njemačkoj, zemlji, koja se u njenom slučaju pokazala odličnim izborom za ispunjenje snova. Jer kao arhitekta radila je za poznatu automobilsku kuću Opel, sarađivala na projektu proširenja aerodroma u Frankfurtu na poziciji koordinatora i nadzora te na nekoliko drugih značajnih projekta, a onda se odlučila vratiti kući…

Školovali ste se u Njemačkoj gdje ste napravili i prve projekte. Bili ste Opelov arhitekta, ali, radili ste i na projektu proširenju aerodrome u Frankfurtu. Otkrijte nam je li bilo teško postati dijelom ovako velikih priča, i koliko Vam je to pomoglo da profesionalno rastete. Je li Vam to otvorilo nove saradnje?

Generalno smatram da je teži put uvijek bolji i uspješniji put. U mom slučaju teže je bilo to što sam kao djevojčica sa 13 godina došla u jednu novu sredinu koja je u potpunosti drugačija, jezik ne govorite i to je na početku vrlo teško. Sjedite u školi, u klupi, a ne razumijete ništa. Na početku se dokazujete premetima kao što je matematika, fizika, likovna umjetnost, a nakon toga vrlo brzo u tim godinama učite jezik. Sada je moje poznavanje njemačkog jezika čak za par nijansi bolje od bosanskog.
Trudite se u novoj sredini gdje vas niko ne može preporučiti, jer se roditelji poznaju ili slično. Samo se možete dokazati i izdvojiti znanjem. Najviše mi je pomoglo to što sam radila od treće godine fakulteta u raznim biroima. Nažalost u školstvu Bosne i Hercegovine se jako malo polaže na praktičan rad, a to je jako bitno. Također, roditelji štede svoju djecu od rada jer smatraju da trebaju imati prostora za učenje. Ja smatram da malo obaveza većinu ljudi ne čini produktivnijim već obrnuto. Moje je iskustvo da što vise zadataka imate, to će te aktivnije i bolje obaviti.

Sigurna sam da je bitno imati malo i sreće, ali zaista najviše vjerujem da mi svi svoju sreću velikim dijelom sami gradimo.
Nakon diplomskog studija koji još uvijek tada nije bio podijeljen na bachelor ili master, ja sam upisala magistarski a pored toga sam i dalje radila i bila asistent na fakultetu za slobodno crtanje. To je bio moj najnaporniji period. Radila sam pored fakulteta na još dva mjesta I išla na magistarski studij.

Međutim kada aplicirate za posao i imate pored diplome i magistarski. a i na samom startu već dosta radnog iskustva odmah ste se time izdvojili u masi kandidata. U Njemačkoj je jako teško, skoro pa ne moguće naći posao nakon fakulteta, ako niste imali neko radno iskustvo. A jedino ga možete steći radom kao student.

Nakon više od tri razgovora sa Opelom i velikim brojem kandidata, u zadnjem krugu sam odabrana. Za mene je to bio ogroman korak, mnogo stepenica koje sam morala da preskočim. Bila sam najmlađa od nas troje kolega koji smo vodili sve objekte Opelovih salona u Njemačkoj i koordinirali kako radove na salonima tako i vršili kontrole projekata od kolega arhitekata koji su imali već mnogo godina radnog iskustva, te radili na stvaranju novog Corporate Identity Opela. To je bilo jedno prekrasno iskustvo za mene.

Dugo ste živjeli u Njemačkoj, uspješno počeli graditi karijeru, no šta Vas je inspirisalo da se ipak vratite u Sarajevo?

U trenutku kada sam rekla: Ja se više nikada neću vratiti u Sarajevo, život me je poveo baš u tom pravcu. Više od pola života sam provela u drugoj državi, drugi mentalitet me je oblikovao, i na trenutak se više nisam vidjela u Bosni i Hercegovini. I obično, kako to biva kada kažete nikada, upoznala sam supruga i nakon dvije godine zabavljanja, i relacija Sarajevo-Frankfurt ili sastanaka u drugim državama, odlučili smo da se skrasimo u Sarajevu. Suprug je advokat i za njega bi mnogo teže bilo otići negdje drugo. Ja sam poznavala jezik, a i na sreću arhitekturom se možete baviti na isti način na svakom djeliću ove planete.
Da sam previse razmišljala i kalkulisala, sigurno taj korak nikada ne bih učinila. Pomaći se sa sigurne zone, prekrasnog posla, okruženja gdje ste se skroz utopili i krenuti nazad kući nije baš u tom trenutku izgledalo kao najlogičniji potez. Vodila sam se nekim osjećajem jer mislim da ne možemo sve u životu isplanirati I predvidjeti. Bitan mi je taj osjećaj u tom trenutku. Također, mislim da uvijek trebamo nešto dati kako bi dobili, ili ostvarili prostor za nešto novo u našim životima. Naravno da treba hrabrosti za tako nešto, ali meni se čini da je istinito da hrabe sreća prati.

Više pročitajte na linku.

 

(Faktor.ba)