Kratka dodavanja Roberta Prosinečkog

Iza fudbalske reprezentacije BiH je još jedan ciklus priprema, u kojem su odigrane dvije zvanične prijateljske utakmice. Naš nacionalni tim odigrao je mečeve protiv reprezentacija Crne Gore i Južne Koreje, ostvarivši po remi i pobjedu i generalno poboljšavši dojam u odnosu na martovski ciklus uigravanja, kada smo igrali sa Bugarskom i Senegalom.

Probni mečevi jako bitni

Selektor Prosinečki je tako stigao do bilansa od dvije pobjede, tri remija i jednog poraza u svojih prvih šest utakmica na klupi, uz gol-razliku od 4:2, a mada ovi podaci ni na koji način nisu spektakularni, pokazuju prilično pozitivne trendove. Međutim, uzorak nije dovoljno veliki za konkretnije zaključke, pa se umjesto toga vjerovatno pametnije posvetiti stvarima koje se mogu analizirati. A ima ih mnogo.

Prije svega, vrijedi napomenuti da nijedan naš selektor otkad postoji fudbalska reprezentacija nije u prvih pola godine svog mandata imao šest prijateljskih utakmica. Jasno je da ih nije sve dogovorio Prosinečki, jer sjećamo se da ga je debi čekao na nezgodnoj turneji u Americi, koju bi, da je ikako mogao, vjerovatno izbjegao. No, ne može se pobjeći od toga da dugo nismo imali proaktivnijeg selektora u smislu traženja šansi za uigravanje nacionalnog tima. Tako je Prosinečki iskoristio svoje poznanstvo još iz igračkih dana sa Fernandom Hierrom, legendom Real Madrida, koji danas ima značajnu ulogu u Fudbalskom savezu Španije, te je dogovorio odigravanje novembarske prijateljske utakmice sa ovom selekcijom.

Naš će tim tokom jeseni igrati Ligu nacija, ali će iskoristiti oba slobodna FIFA termina za odigravanje prijateljskih utakmica, pa će tako pored Španije naš protivnik biti i Turska. Prosinečki je ovdje pokazao sasvim racionalan i moderan pristup, koji je, nažalost, ranije često znao izostati.

Nije Prosinečki proaktivan samo kada je u pitanju odigravanje što većeg broja utakmica. Proaktivan je i po pitanju isprobavanja različitih igrača i proširivanja kadra kojim naš nacionalni tim raspolaže pred početak Lige nacija i kvalifikacija za Evropsko prvenstvo. Nakon povlačenja Vedada Ibiševića, Harisa Medunjanina i Senada Lulića, stvorila se obaveza da se igrački kadar reprezentacije osnaži. Naravno da je to kod nacionalnih selekcija jako teško izvesti jer je brojnost igračkog kadra dosta limitirana, no vrijedi napomenuti da je u našem slučaju situacija bila dodatno usložnjena jer smo 2017. godinu okončali kao vjerovatno jedina evropska, a možda i svjetska selekcija za koju nije debitovao igrač rođen 1995. godine ili kasnije.

Nisu oni svi bili toliko loši da ne zasluže barem koju minutu u manje značajnim utakmicama, ali povjerenje nisu dobijali, pa je Prosinečki dobio zadatak da selektira pored postojećih lidera reprezentacije poput Džeke, Pjanića ili Bešića potpuno novu grupu igrača koja neće predstavljati, uslovno rečeno, smetala na terenu, već će pomoći da i naši najbolji fudbaleri pokažu svoj puni kvalitet. I čini se da je u tome, barem zasad, uspio. Ne računajući američku turneju kada su igrali samo mladi igrači, u četiri posljednje prijateljske utakmice minutažu su dobila 23 igrača, od kojih je osam njih debitovalo za nacionalni tim, a još pet iskusnijih ih dobilo, poput Cimirota ili Šehića, prvu istinsku šansu da pokaže šta može u dresu reprezentacije.

Prosinečki je davanjem šanse Ibrahimu Šehiću stvorio kvalitetnu konkurenciju Asmiru Begoviću na poziciji golmana, a isprobao je i nova rješenja na bekovskim pozicijama, pa je tako domaći medijski prostor sada prepun hvalospjeva za fudbalera Slobode Darka Todorovića, koji je dobrim partijama sebi podigao cijenu, a s obzirom na to da naljeto vjerovatno napušta Slobodu, mogao bi otići u puno jači klub, nego što bi bio slučaj da nije zaigrao za reprezentaciju.

Stil igre kakav smo čekali

Dok se vrijeme ranije trošilo na debitante koji su u poznim godinama svojih karijera shvatali da bi bilo kakav reprezentativni nastup pomogao njihovom CV-u, selektor se okrenuo promociji puno mlađih snaga, svjestan da ime nečijeg kluba ne mora nužno biti garancija kvaliteta, niti nekvaliteta. Jer, Todorović danas igra u Slobodi, ali je 1997. godište i nema sumnje da će ostvariti veliki napredak u karijeri ako nastavi ovim stopama. Već za dvije ili tri godine će biti ispred tridesetogodišnjeg grijača klupe prosječnih evropskih klubova. Čast izuzecima, no zaista je tako, a to pokazuje i praksa.

Edin Džeko možda nije dobio pravu konkurenciju u napadu, ali sada postoji barem alternativa za njega, kao i alternativa za sve veznjake i krila. Nisu alternativne opcije kvalitetom direktne zamjene za startere, ali sve su pokazale određeni potencijal pa se stiče dojam da će famozna smjena generacija nacionalnog tima ovaj put proći dosta bezbolnije, nego što se to po običaju najavljuje.

A na koncu, moramo se osvrnuti i na najznačajniji segment mandata Roberta Prosinečkog, na ono što ga zapravo definiše kao trenera. Otkad je postao trener, Prosinečki je insistirao na napadačkoj igri, na fudbalu koji se bazira na kratkim pasovima, posjedu lopte, ali i na visokom presingu i brzoj tranziciji. Došao je u momentu kada je domaća javnost bila pesimistična spram reprezentacije, utučena više katastrofalnim igrama nego nedostojnim rezultatima u prethodnim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, no hrvatski stručnjak je bio jako optimističan prilikom preuzimanja dužnosti.

– Imamo sjajnu ekipu, ovo je grupa vrhunskih fudbalera, kazao je već na predstavljanju i mada je tada izazvao skepsu, teško se ne složiti sa njim uzmu li se u obzir činjenice. A činjenice kažu da je san svakog trenera koji ima ofanzivna shvatanja fudbala da u timu ima Miralema Pjanića i Edina Džeku. O Džeki zaista nije potrebno trošiti riječi, on je igrač koji bi bio centralna figura u gotovo svim sistemima igre, no playmakeru i ofanzivnom treneru kakav je bio i kakav je Prosinečki Pjanić je igrač iz snova, jer mu omogućava da diktira tempo svake utakmice.

Dodaju li se na to solidni igrači koji igraju za prosječne evropske klubove, te jako talentovane generacije mladih igrača koje dolaze iz mlade i juniorske reprezentacije, Prosinečki je znao gdje dolazi i šta ovaj tim može uz adekvatan pristup fudbalu, koji neće od igrača poput Pjanića praviti teret ekipi.

Dobio je naš selektor i određene kritike, jer nismo davali od samog početka mnogo golova, nismo probili bunker Crne Gore i nismo djelovali sposobni da u istom ritmu iznesemo mečeve od prve do posljednje minute, pa su naši fudbaleri znali prepuštati inicijativu selekcijama Bugarske ili Senegala u međusobnim mečevima. Međutim, svako dobronamjeran će shvatiti da je Prosinečki došao u ekipu koja nije igrala fudbal i da je mora restartovati, vratiti igračima izgubljenu volju i želju i vratiti im poljuljano samopouzdanje da mogu napraviti rezultate kad igraju zajedno.

Igrači prezadovoljni

Možda se to najbolje ogleda kroz izjavu heroja pobjede od 3:1 nad Južnom Korejom Edina Višće.

– Presretan sam zbog golova. Bitno je da postajemo kolektiv, ekipa koja zna i želi igrati fudbal. Ono što selektor traži od nas u svakom novom meču izgleda sve bolje. Ima i malih grešaka, ali moramo biti strpljivi i mi i navijači. Ova ekipa može puno i vjerujem da je ovo samo početak jedne velike priče. Danas su svi igrači koji su igrali pokazali da postajemo jak kolektiv, radimo jedan za drugog, trčimo, a kvalitet sigurno imamo, kazao je Višća odmah nakon svoje najbolje utakmice u dresu nacionalnog tima.

Njegova izjava pokazuje koliko je zapravo i našim igračima stalo da igraju kvalitetan fudbal. Jer, nema potrebe da se Pjanić stavlja u podređen položaj protiv veznog reda Grčke, niti da se Džeko bori sa dva štopera Kipra na leđima u pokušaju da prihvati dugu loptu kad on u klupskom fudbalu već odavno ne igra tako. Ne igra, jer je takav način igre prevaziđen. A toga je svjestan i Prosinečki.

Loših momenata je kroz mečeve protiv Bugarske, Senegala, Crne Gore i Južne Koreje bilo i to niko ne može osporiti. Isto tako, niko ne može osporiti postojanje sistema, koji sve više dolazi do izražaja i koji ne traži nadljudske napore od naših najboljih fudbalera, već traži da svaki igrač kao bitan dio ekipe da svoj doprinos u igrama reprezentacije. To treba znati cijeniti, jer matematika kaže da će biti i momenata kada ćemo igrati dobro, a nećemo ostvariti željene rezultate. Tada treba ovu ekipu sa mnogo potencijala podržati još više, jer nakon dugo vremena imamo obrise pravog fudbalskog sistema. I ko bi rekao, sve to u Bosni i Hercegovini.

 

 

(oslobodjenje.ba)