Dario Džamonja: „Gleda me kao zvijer – što i jesam“!

Rijetke pahulje kao da su oklijevale da padnu na zemlju. To je bio razlog da ne čekam autobus, kada sam se vraćao s posla, negdje oko ponoći – nekih pola sata šetnje do prvog otvorenog bara, par piva i kući.

Na pola puta, nebo kao da se provalilo i u bar sam ušao kao prti na snijega.

Vesela studentarija (veselija u predbožićno vrijeme, a pogotovo petkom) me je dočekala sa: “Ho! Ho! Djeda Mraz…” u čemu nimalo nisam uživao, jer oni su predstavljali simbol nečega što ja nikad neću biti, a njihovo mladalačko veselje i energija bili su naprosto uvredljivi za nekoga ko je prao suđe osam sati i, pritom, još se trebao praviti da je sretan što radi taj posao.

Moram priznati da i jesam izgledao kao predmet zajebavanja, sa svojom potpuno sijedom bradom – koju sam pustio iz lijenosti, a i kao zaštitu od okrutnog zimskog vjetra – nekom polovnom vindjaknom s kapuljačom. (Koju još uvijek ponosno nosim.)

U njihovom ponašanju nije bilo apsolutno ničeg agresivnog, jer ja sam za njih bio samo – niko.

Možda je to bio razlog da naručim cijeli pitcher piva i da zabezeknutoj šankerici, na njeno pitanje, “S koliko čaša?”, odgovorim: “Jednu, a šta ste vi mislili?”

Pored mene je za šankom sjedio, po izgledu i garderobi (u svijetloplavom odijelu, sa svilenom kravatom i italijanskim cipelama) tip koji je još manje pripadao u ovu rupu. Gledao me je s interesovanjem, ali ne kako pederi obično gledaju pedere.

Tražio mi je vatre, a ja sam mu gurnuo upaljač preko šanka; on je onda pitao odakle sam, a ja požalih što sam naručio cijeli pitcher, ali mi ni na pamet nije padalo da ga ostavim nedopijenog – što je plaćeno, plaćeno je.

Izvadio je posjetnicu iz džepa, uljudno se izvinjavajući: “Phil Costantino”, dobro se sjećam.

Iz nekog, samo njemu znanog razloga, pitao me je koliko mi je godina. Odgovorio sam. (Četrdeset u to doba.)

“Šališ se?”, pitao me.

“Zašto bih se s tim šalio – valjda ja jebeno dobro znam koliko mi je godina?!”

“Ne mogu vjerovati – meni je četrdeset i sedam.”

Mada je bio pijan k’o mejt, ja mu ne bih dao više od trideset.

“Oš se kladit… Po piće?”

(On je pio gin, i to Tanquerey i tonic, pa sam skontao da bi to bilo otprilike ista cijena). Ali, on je insistirao…

“Pedeset dolara?!”

Nije mi ostalo ništa drugo, nego da izvadim ličnu kartu.

Bez riječi je izvadio pedeset dolara, naručio sebi još jedan gin-tonic, platio drugom novčanicom od pedeset dolara, rekao šankerici da je kusur u redu – na sreću, ona je to prečula – trućao nešto o svom poslu sa sojom, a onda mu je, prije i nego je završio piće, očito, pukao film, pa je razgulio…

Na šanku je ostalo četrdeset i pet dolara, koje sam brzinom zvečarke smotao, ostavio punu čašu piva i krenuo kući, ali ne bez zebnje da ću iza sebe začuti tako službeni, a tako neprijatni glas policajca:

“Excuse me, Sir?” (Što bi značilo da sam ga popušio, pogotovo zato što sam još uvijek bio na “uslovu”.)

Sjedio sam u svojoj sobi, slušao kasetu Indexa, redao pasijans i, gledajući predivnu zavjesu snijega, sjetio se jedne davne noći, kad sam se s Oljom vraćao iz Sloge, kad smo se osvrnuli, a niz Kranjčevićevu samo naše stope u snijegu; a kod mene u kući toplo, toplo…

Bilo je kasno (ili rano) da zovem svoju kćerku Nevenu, ali, kako se bližio njen rođendan, čvrsto sam odlučio da je sutra posjetim, da se dogovorimo šta bi voljela da joj kupim…

* * *

Sjedim u Silver Dollar baru, gdje me barmen, bez obzira što mu ostavljam pola svoje plate mjesečno, uvijek prezrivo gleda…

Popiću samo jedan screwdriver (votku- đus) za popravak, nazvati taksi, a onda idem da vidim Nevenu… Još ću samo jedan…

U to u kafanu ulazi frajer s velikom staklenom teglom – onako kao za zimnicu, ali u njoj je zvečarka: stavlja je na šank i kladi se (po pet dolara) da niko neće izdržati da ne makne ruku kad zvečarka napadne kroz staklo; staklo je dovoljno debelo da bi moglo izdržati atomski udar i ljudi, sa samouvjerenim osmijehom prislanjaju dlan, a onda, kad ona čukne, refleksno povlače ruku…

Neki od njih, s nevjericom, pljuju u svoju “kukavičku” ruku, a on prilazi meni i ja tražim opkladu od pedeset dolara.

“Zašto da ne?”, kaže on, ne znajući da bih ja, u stvari, najviše volio da je ono staklo tanko kao celofan, da se sve svrši, jer znam da sam se već napio, da neću ni ovaj dan otići da vidim svoju ljepoticu kćerku.

Svi se okupili okolo – meni ruka nepomična.

On mi odbrojava pedeset dolara i gleda me kao da sam zvijer.

Što i jesam.

 

 

 

(Buka)