Dehumanizacija: Imigranti u BiH

Ambivalentni odnos spram imigranatima u proteklih nekoliko mjeseci nam ukazuje kako je ovdašnje mišljenje među stanovnicima da se fašizacija društva uvijek događa negdje drugo, a nikada u našim redovima. Pri takvom stavu, da je fašizacija proces koji se događa uvijek „negdje tamo“, ovdje je u medijskom prostoru odabrana vrlo podla tehnika pogrdnog imenovanja onog što je strano i onog što je Drugo, a to imenovanje je vidljivo u nedavnom članku koji je objavljen u Avazu pod nazivom Dramatično u centru Sarajeva: Migranti tuku i pljačkaju.

Kada je Viktor Orban 2016. godine podigao „zaštitnu“ ogradu na granici sa Rumunijom i Srbijom kako bi spriječio ulazak i prelazak imigranata u Mađarsku, u društvenom životu glavnog grada BiH su se mogli čuti samo komentari stanovnika koji su pokazivali osjećaj gađenja ka takvom potezu. U 2018. godini kada je grupa imigranata našla svoje utočište u Sarajevu, događa se preokret, tada komentare i mišljenja u društvenom životu Sarajeva – da se ne lažemo – najbolje ilustruje upravo spomenuti članak.

Prije koji dan, Boris Buden je rekao da je „odnos prema imigrantima simptom i nagovještaj bolesti iz budućnosti“. Ovakav jedan odnos prema imigrantima zapravo nagovještava put kojem ide naše društvo, to nije ništa drugo nego bolest čije simptome već sada jasno možemo da uvidimo.

Imigranti kao oružje za dobivanje izbora u BiH

U srijedu je zaustavljeno pet autobusa iz Sarajeva koji su krenuli iz parka preko puta Vijećnice ka Imigracionom centru u Salakovcu kod Mostara. U putu ka Imigracionom centru zaustavljeni su kod Konjica i smješteni na stadion. Komesar MUP-a HNK je vratio autobuse sa imigrantima na kantonalnu granicu između KS i HNK i rekao da nije dobio nikakvu obavijest ranije o puštanju imigranata. Nakon par sati čekanja isprepadani imigranti su napokon pušteni u Imigracioni centar, a komesar je pozvan na razgovor u SIPU.

Nekoliko sati kasnije Milorad Dodik daje izjavu kako neće dozvoliti otvaranje imigracionih kampova u Republici Srpskoj, ali će obezbijediti siguran prolazak imigrantima kroz BiH, pri tom zaboravljajući činjenicu da je imigrantima gotovo nemoguće preći granice Hrvatske i Mađarske u ovim trenucima. Dodik je i u ovakvoj situaciji iskoristio priliku da ponovo verbalno napadne institucije države te je istakao da je Vijeće ministara samo pomoćni organ Predsjedništva BiH koji ne može donositi odluke bez koordinacije sa drugim nivoima vlasti.

Izbori u Evropi su nam pokazali da je politika prema imigrantima moćno oružje za dobivanje popularnosti. U BiH je došao na red taj trend, pa su lideri velikih političkih stranaka počeli da se igraju sa životima drugih ljudi. Ne treba zaboraviti ni to da je u autobusima bilo djece (oko dvadeset), a da je BiH potpisnica Konvencije o pravima djeteta koja je obavezuje da će svoj djeci pružiti zaštitu. Međutim, liderima vodećih političkih stranaka važnije je politikanstvo i skupljanje političkih bodova nego životi ljudi što, ruku na srce, nije ništa novo, ali ovaj put su probili granice svog vlastitog neukusa.

Politički lideri u BiH su odlučili da slijede politiku Marine Le Pen i Viktora Orbana, kako bi grupirali svoje biračko tijelo na tuđoj nesreći, što nije novina u Evropi, međutim u našem kontekstu pokazali su pravac prema kojem idu, ili u najmanju ruku žele ići, a to je put dehumanizacije društva. Takav put koji su odabrali još uvijek nema nivo intenziteta kao npr. u Mađarskoj, međutim vrlo je bitno uvidjeti i detektovati njegove klice u samom korijenu.

Podla šutnja i vaganje lidera političkih opcija sa bošnjačkim predznakom (u prvom redu SDA) pokazuje svo licemjerstvo njihovih politika. U trenutku kada najveće razumijevanje prilika u kojima se nalaze imigranti treba da dođe od strane ljudi koji su nekada i sami bili imigranti, na takvo razumijevanje imigranti u BiH nisu naišli, jer političke opcije sa centrom u Sarajevu još uvijek vagaju o zvaničnom stavu, u strahu da ne bi izgubili birački kapacitet na sljedećim izborima. To demonstrira da se direktori ustanova bliski vladajućim strankama u KS nisu udostojili niti da otvore vrata neke dvorane ili nešto tomu slično kako bi smjestili imigrante, da ne bi spavali „bez krova nad glavom“. Srećom, nekolicina dobronamjernih aktivista i građana, kojima su životi ljudi na prvom mjestu, pomogli su imigrantima sa osnovnim potrebama.

Pored toga, liderokratima u BiH sigurno nije cilj asimilacija imigranata iz Sirije, Afganistana, Pakistana i Libije, a i zašto bi bila? Jer dobijanjem državljanstva ovi ljudi bi dobili pravo glasa, ali kako prodati njima hrvatski, srpski i bošnjački nacionalizam? To bi bh. vlastodršce stavilo u situaciju da moraju početi mijenjati „uspješne“ političke obrasce sa kojima godinama nastupaju. Dovoljno je zadržati ljude koji rade po kojekakvim državnim administracijama kao biračko tijelo, po njihovoj logici i ne obraćati pažnju na iseljavanje vlastite omladine u druge države.

Dehumanizacija društva

Prvi korak u podloj borbi protiv imigranata je upravo trenutak kada ih prestajemo gledati kao ljudska bića sa jednakim potrebama kakve i mi imamo, a upravo to je priča sa početka teksta o članku iz najtiražnijeg bh medija. Cilj jedne takve propagande je učiniti da mi kao pojedinci i društvo na imigrante gledamo kao na neljudska bića koja za nas predstavljaju prijetnju, a takva atmosfera političkim elitama daje legitimitet da ih što lakše uklone sa područja gdje su oni predstavljeni kao remetilački faktor. Sama takva ksenofobna postavka artikulira poziciju da su oni „ono strano“, samim tim i neprijatelj, jer ne pripadaju zajednici vjerovanja, mitova, kulturi i sl.

Kada dehumaniziramo imigrante, oni tada bivaju doživljavani kao niža bića, odnosno kao životinje. Vidjeli smo kroz odbijanje komesara HNK da imigranti pređu kantonalnu granicu, da smo već u fazi kada smo dehumanizirali drugog čovjeka, gdje je puko politikanstvo postalo bitnije od života. To smo mogli vidjeti i u Bugarskoj kada je organizovan lov na imigrante, gdje su mještani malog mjesta u blizini granice sa Turskom samoorganizovano naoružani sa puškama „lovili“ imigrante, uz moto: „Ne Bugarska, vratite se u Tursku“. To je čisti primjer dehumanizacije čovjeka, kojeg su spustili na nivo životinje. Pri tom sama terminologija u kojoj se takva aktivnost imenuje kao „lov“ demonstrira gubitak humanističkih vrijednosti, što takvim osobama ukida bilo kakav osjećaj odgovornosti i krivice za ono što čine.

Niz ovakvih fenomena u BiH sa kojima se ukida ljudskost i u kojima se demonstrira strah i iracionalna mržnja prema drugom nam ukazuje na prisutnu fašizaciju društava u kojima živimo, a koja svakim danom napreduje do svog konačnog odredišta. Moramo biti spremni na ovake stvari u budućnosti, jer nas ne dijeli još mnogo vremena u kojima će sva tri nacionalizma se udružiti i loviti dehumaniziranog čovjeka na granicama BiH. Ovo mora biti alarm za progresivne snage, jer prošlost nam je ukazala koliko je malo potrebno da se rodi fašizam.

 

(Autor: Mirza Šaćiri /Prometej)