Dragan Mektić spašava državu

Piše: Gojko BERIĆ

Sarajevska migrantska drama u dva čina dobila je svoj privremeni epilog krajem prošle sedmice u izbjegličkom centru u Salakovcu, gdje je u pristojnim uslovima zbrinuto oko 250 muškaraca, žena i djece.

I dok je prvi čin, koji se odvijao u parku preko puta Vijećnice i na sarajevskim ulicama, bio slika zemlje koja ne zna ni šta će sama sa sobom, a kamoli sa nekontrolisanim prilivom novih očajnika, drugi čin nas je još jednom uvjerio da vlasti u Bosni i Hercegovini funkcioniraju kao ekskluzivno etničke, smatrajući da država nema tu šta da traži.

Kad je prošlog petka konvoj migranata prošao kroz tunel na Bradini i stigao na granicu Hercegovačko-neretvanskog kantona, zaustavili su ga specijalci kantonalne policije, uz upozorenje: Vratite se tamo odakle ste i došli, ovo je druga država! To je učinjeno po nalogu policijskog komesara, izvjesnog Ilije Lasića.

Nakon četverosatnog mrcvarenja frustriranih nevoljnika koji su čekali u autobusima, lokalni šerif je ipak ustuknuo pred državom, kojoj je u tim dramatičnim satima obraz spašavao državni ministar sigurnosti Dragan Mektić. On je na televiziji optužio Lasića za pokušaj državnog udara i zaprijetio mu hapšenjem, što je u toj situaciji bio jedini način da država pokaže svoje zube. Iskusan policajac, pošten i energičan, ali emotivan i brutalno otvoren,

Mektić je incidentna pojava u bulumenti tipova involviranih u korupcionašku vlast, ali baš zato uživa velike simpatije u javnosti. To što u borbi protiv metastazirane korupcije, nepotizma i organizovanog kriminala često djeluje kao Don Quijote među vjetrenjačama, može samo biti razlog više da mu se pruži podrška i oda priznanje.

Neki sarajevski mediji bave se likom i djelom Ilije Lasića (55) iz Ljutog Doca u Hercegovini, “nezakonito imenovanog policijskog komesara”, “volontera koji se usudio udariti na državu”. Kao da su to argumenti koji treba da ga diskredituju. Zar ikoga treba posebno uvjeravati da Lasić radi onako kako to nalaže politička volja Dragana Čovića? Da je Čović smatrao da konvoj migranata nipošto ne smije biti zaustavljen, Lasić bi ga propustio salutirajući. Država je ovog puta ipak bila jača od samovolje lokalne vlasti, jer SIPA raspolaže ozbiljnom silom. A sila je jedini stvarni autoritet u ovoj zemlji, od one pojedinačne, koja se svakodnevno manifestira na ulici, do sile koju simboliziraju duge policijske cijevi.

Međutim, iako simbolično okončana u korist države, drama koja se prošlog petka dešavala na Ivan-planini ipak je svjedočila o njenom porazu, jer je baš tog dana nestala i posljednja iluzija o jedinstvenoj, pravno uređenoj Bosni i Hercegovini. Svaki lokalni šerif može na mig svog političkog šefa zaustaviti svaki “državni konvoj”, jer je sistem uspostavljen tako da praktično funkcioniraju samo njegovi odvojeni dijelovi, ali ne i njegova krajnja cjelina.

Otprilike kao mehanizam čiji se točkovi odvojeno vrte, dok je glavni zamajac lišen potrebne energije i jedva je pokretan. Zato umjesto kompetentnih, odgovornih i efikasnih institucija na nivou države imamo Vijeće ministara koje kilavo troši mandat za mandatom, imamo Parlament koji liči na politički cirkus, imamo tri ekskluzivno etničke policije, imamo krajnje kompromitirano pravosuđe, imamo obrazovanje koje odgaja nove regrute šovinističkih odreda… I, čemu onda da se nadamo?

Samo zato što se od prvog dana stavio u službu svih građana Bosne i Hercegovine, Dragan Mektić je za Dodika “izdajnik” srpskog naroda i Republike Srpske?! To nema nikakve veze sa Dodikovim osvajanjem vlasti, ali itekako ima veze sa njegovim dosljednim poricanjem Bosne i Hercegovine kao države. Ovih dana se izjasnio i o migrantima iz islamskih zemalja – ne želi da vidi nijednog od njih u Republici Srpskoj, “jer nam kvare demografsku strukturu”. Nešto slično je rekao i pomenuti komesar policije HNK-a: “Konvoj smo zaustavili zbog sigurnosti migranata, jer stanovnici Salakovca ne žele njihovo prisustvo u svojoj blizini.”

Islamofobija i ksenofobija su postale dvije strane iste medalje. Ali, to neće riješiti problem savremenih seoba. Bosnu i Hercegovinu tek očekuju velika iskušenja. Prema nekim izvorima, pred njenom granicom je 50.000, neki tvrde i dvostruko više svojim životima nezadovoljnih ljudi, umornih i gladnih, koji žele da se, preko Bosne, dočepaju Hrvatske i produže u neku od zapadnih zemalja.

Oni svakodnevno, u manjim ili većim grupama, pristižu u našu zemlju. Ulaze kroz nekontrolirane prolaze na granici, spremni da se suoče sa mnogobrojnim rizicima. Idu tamo gdje su naumili i ne odustaju od svog cilja. Polazeći na dug, opasan i neizvjestan put, odbacili su sva lična dokumenta.

Danas su to ljudi bez svog autentičnog identiteta, skloni izmišljanju nekog novog, tek da obave formalnosti koje se od njih traže. Humanost nalaže da im se pruži svaka potrebna pomoć. Međutim, to važi samo za paćenike koji su pobjegli od rata, kao što smo i mi bježali, ali ne važi za one koji su krenuli u Evropu u potrazi za poslom ili boljom zaradom. Neki analitičari podsjećaju da na područjima iz kojih stižu novi migranti, nema više rata, da je rat stao čak i u Siriji, i da, prema tome, više nije riječ o izbjeglicama. Ali, šta da radiš kad ti, figurativno rečeno, na vrata pokuca očajnik koji sa ženom i djecom stoji na kiši i moli da ga primiš da prenoći. Ne možeš mu zatvoriti vrata pred nosom.

Kako će se Evropa nositi sa savremenim migracijama – bodljikavom žicom ili na neki bolji, trajniji način? O tome postoje jako različita mišljenja. Postoji u tom kontekstu jedna, možda netipična ali zanimljiva priča. Češka je prije tri godine primila 410 porodica izbjeglih iz Sirije.

Vlada im je dala stanove i zaposlila ih, a djeci omogućila da se školuju. Međutim, nakon nekog vremena, sve porodice su otišle u Njemačku, kako bi, ne radeći ništa, živjele o trošku države?! Sjetio sam se ove bizarne izbjegličke anegdote pročitavši u novinama vijest da je pedesetak migranata već napustilo izbjeglički kamp u Salakovcu. Mala, ali zanimljiva sličnost.

Nisu li, možda, bjegunci iz kampa u Salakovcu nakon svega zaključili da je njihova sudbina ipak njihov, a ne naš problem?

 

 

(oslobodjenje.ba)