Lažni aktivizam društvenih mreža

Platforme društvenih medija su izgrađene na slabim vezama. Na Tviteru-u možete slijediti (ili vas mogu slijediti) ljude koje možda nikad niste upoznali. Facebook je alatka za efikasno upravljanje poznanstvima, za održavanje veze sa ljudima sa kojima u suprotnom ne biste mogli ostati u vezi.

Jednog ponedeljka u četiri i trideset poslijepodne, 1. februara 1960. godine, četiri studenta su sjedjela za šankom na kojem se služila hrana u restoranu Woolworth u centru grada Greensboro, u Sjevernoj Karolini. Oni su tada bili studenti prve godine na Poljoprivrednom i tehničkom fakultetu Sjeverne Karoline, crnačkom fakultetu koji je od centra bio udaljen oko kilometar i po.

“Molim vas jednu kafu”, rekao je jedan od studenata, Ezell Blair, konobarici.
“Ne služimo crnce”, odgovorila je.

Šank u restoranu Woolworth je bio u obliku slova L i za njega je moglo sjesti šezdeset-šestoro ljudi, dok je na drugom kraju bio snack bar za kojim se stajalo. Dio za sjedenje je bio za bijelce. Snack bar je bio za crnce. Druga radnica, crnkinja koja je radila u kuhinji, prišla je studentima i pokušala da ih upozori. “Vaše ponašanje je glupo, nerazumno!”, rekla im je. Oni se nisu pomjerili. Oko pet i trideset, prednji ulaz u radnju je zaključan. Četvorica su i dalje ostala da sjede. Na kraju su izašli na sporedna vrata. Vani se okupila grupa ljudi, uključujući fotografa iz novina Greensboro Record. “Vratiću će sutra sa studentima Poljoprivrednog fakulteta”, rekao je jedan od četvorice studenata.

Do jutra je protest porastao na dvadeset sedam muškaraca i četiri žene, uglavnom iz istog studentskog doma iz kojeg su bila prva četvorica. Muškarci su bili obučeni u odijela i kravate. Studenti su ponijeli sa sobom školske knjige i u učili su sjedeći za šankom. U srijedu su im se pridružili studenti iz crnačke srednje škole, Dudley High, pa je broj protesnika porastao na osamdeset. Do četvrtka je taj broj porastao na tri stotine, uključujući tri bijelkinje, iz studentskom doma Greensboro, Univerziteta Sjeverne Karoline. Do subote je na “sjedeljci” bilo šest stotina ljudi. Ljudi su izašli na ulice. Bijeli tinejdžeri su mahali zastavama Konfederacije (prim. prev. nekadašnji robovlasnički jug). Neko je bacio petardu. U podne je stigao fudbalski klub Poljoprivrednog fakulteta. “Evo stižu razbijači”, povikao je jedan od bijelih studenata.

Do sljedećeg ponedeljka, sjedeljke su se proširile na Winston-Salem, koji je bio udaljen oko četrdeset kilometara i Durham, na 75 kilometara odatle. Sutradan su se pridružili studenti sa Učiteljskog fakulteta Fayetteville Johnson C. Smith, u mjestu Charlotte, da bi se u srijedu uključili i studenti sa Fakulteta St. Augustine i Univerziteta Shaw, u mjestu Raleigh. U četvrtak i petak, protest je prešao državnu granicu, zahvativši Hampton i Portsmouth (Virginia), Rock Hill (Južna Karolina), i Chattanooga (Tennessee). Do kraja mjeseca, sjedeljke su se proširile po cijelom Jugu, sve do Teksasa na zapadu. “Svakog studenta kojeg sam sreo pitao sam kako je bilo prvog dana protesta na njegovom kampusu”, pisao je politički teoretičar Michael Walzer za Dissent. “Odgovor je bio uvijek isti: ‘To je bilo poput groznice. Svi su htjeli da učestvuju.’” Na kraju je nekih sedam hiljada učesnika učestvovalo u protestima. Na hiljade je uhapšeno, a na hiljade je postalo još radikalnije. Ovi događaji ranih šezdesetih su prerasli u rat za građanska prava koji je zahvatio jug narednih godina te decenije – a sve se to dešavalo bez e-mail-a, sms-a, Facebook-a, ili Twitter-a.

Svijet je, kažu, usred revolucije. Nove alatke društvenih medija su nanovo izumile društveni aktivizam. Uz Facebook i Twitter i njima slične društvene mreže, tradicionalni odnos između političkih vlasti i volje javnosti je potpuno izmijenjen, olakšavajući nemoćnima da međusobno sarađuju, koordinišu akcije i progovore o svojim problemima. Kada je deset hiljada protesnika izašlo na ulice Moldavije u proljeće 2009. godine, kako bi protestvovali protiv komunističke vlade u toj državi, akcija je nazvana Twitter revolucija, zbog toga što je ova društvena mreža korištena za okupljanje demonstratora. Nekoliko mjeseci kasnije, kada su studentski protesti uzdrmali Teheran, State Department je preduzeo nesvakidašnji korak tražeći od Twitter-a da suspenduje zakazano održavanje svoje web stranice, jer Administracija nije željela da ključna alatka za organizovanje bude van upotrebe u jeku demonstracija. “Bez Twitter-a, ljudi u Iranu ne bi osjećali moć i samopouzdanje da ustanu u odbranu slobode i demokratije”, Mark Pfeifle, bivši savjetnik za državnu bezbjednost, je kasnije napisao, tražeći da Twitter bude nominovan za Nobelovu nagradu. Nekada su se aktivisti definisali prema svojim ciljevima, a sada se definišu prema alatkama. Facebook ratnici idu online kako bi se borili za promjene. “Vi ste naša jedina nada,” James K. Glassman, bivši viši zvaničnik State Department-a, je rekao grupi cyber aktivista na nedavnoj konferenciji koju su sponzorisali Facebook, A. T. & T., Howcast, MTV, i Google. Stranice poput Facebook-a, rekao je Glassman, “daju SAD-u  značajnu komparativnu prednost nad teroristima. Prije izvjesnog vremena, rekao sam da nas je Al Qaeda ‘jela za doručak’ na Internetu.’ To više nije slučaj. Al Qaeda je ostala u Web 1.0. Internet je sada stvar interakcije i konverzacije.”

Ovo su jake, i zbunjujuće tvrdnje. Zašto je bitno ko koga “jede za doručak” na internetu? Jesu li ljudi koje su uloguju na svoj Facebook nalog zaista naša jedina nada? A što se tiče moldavijske Twitter revolucije, Evgeny Morozov, naučnik sa Stanforda koji je bio najuporniji kritičar digitalnog evanđelizma, tvrdi da je Twitter imao slab značaj u Moldaviji, zemlji u kojoj postoji veoma mali broj korisnika Twitter-a. A moguće je da to i nije bila revolucija, jer su protesti – kako sugeriše Anne Applebaum u Washington Post—mogli biti i inscenirani od strane vlade. (U zemlji koja se paranoično plaši rumunskog revanšizma, protesnici su mahali rumunskom zastavom nad zgradom Parlamenta.) U slučaju Irana, ljudi koji su se na Twiter-u bavili demonstracijama su uglavnom svi bili na Zapadu. “Vrijeme je da se uloga koju je Twitter imao u događajima u Iranu pravilno prikaže,” napisao je Golnaz Esfandiari ovog ljeta u listu Foreign Policy. “Prosto rečeno: U Iranu nije bilo Twitter revolucije.” Uticajni blogeri, kao što je Andrew Sullivan, koji veliča ulogu društvenih medija u Iranu, nastavlja Esfandiari, su pogrešno shvatili situaciju. “Zapadni novinari koji nisu mogli, ili se nisu htjeli potruditi, da dođu do ljudi koji su bili na mjestu događaja u Iranu jednostavno su nalazili informacije na Twiter-u na engleskom jeziku, na temu izbora u Iranu”, napisala je. “U svemu tome, kao da se niko nije zapitao zašto bi ljudi pokušavali da koordinišu proteste u Iranu na bilo kojem drugom jeziku osim na Farsi.”

Nešto od ove grandioznosti se moglo i očekivati. Inovatori imaju običaj da budu solipsisti. Oni često žele da na silu uklope sve činjenice i iskustva u njihov novi model. Kao što je napisao istoričar Robert Darnton, “Čudo komunikacione tehnologije sadašnjosti proizvodi lažnu svijest o prošlosti— čak i u smislu da komunikacija nema istorije, ili da nema ništa vrijedno pomena prije ere televizije i interneta.” Ali u pitanju je nešto drugo, u pretjeranom entuzijazmu u vezi sa društvenim medijima, pedeset godina nakon jedne od najveličanstvenijih epizoda društvenih previranja u američkoj istoriji, čini se da smo zaboravili šta je aktivizam.
Ranih šezdesetih Greensboro je bio mjesto gdje se na rasnu neposlušnost redovno uzvraćalo nasiljem. Četiri studenta koji su prvi sjeli za šank bili se prestrašeni. “Da je neko došao iza mene i rekao ‘Bu,’ ja bih se srušio sa stolice”, rekao je jedan od njih kasnije. Prvog dana, poslovođa restorana je obavijestio šefa policije koji je odmah poslao dva policajca u restoran. Trećeg dana, banda bijelih siledžija je došla za šank i nadmeno stala iza protesnika, mumljajući prijetnje i epitete kao što je “čičkoglavi crnčuga”. Pojavio se i vođa lokalnog Ku Klux Klana. U subotu, tenzije su narasle, neko je prijavio da je postavljena bomba i cijeli restoran je morao biti evakuisan.

Opasnost je bila još veća tokom projekta “Ljeto mira” 1964. godine u Misisipiju, još jedne od kampanja koje su prethodile pokretu za građanska prava. Studentski nenasilni koordinacioni odbor je regrutovao stotine Sjevernjaka, većinom bijelaca, neplaćenih volontera, da vode “škole slobode”, registruju crne glasače i podignu svijesti o građanskim pravima na Jugu. “Niko ne smije nigdje ići sam, ali naročito ne u automobilu i ne noću,” glasile su instrukcije koje su dobili. U roku od svega nekoliko dana kako su stigli u Misisipi, tri volontera—Michael Schwerner, James Chaney, i Andrew Goodman—su kidnapovani i ubijeni, a kasnije tokom ljeta, trideset sedam crnačkih crkava je zapaljeno, a na desetine sigurnih kuća su bačene bombe; volonteri su pretučeni, na njih je pucano, hapšeni su i jurili su ih kamioneti puni naoružanih ljudi. Četvrtina od ukupnog broja prijavljenih za program je odustala. Aktivizam koji dovodi u pitanje status quo—koji napada duboko ukorijenjene probleme—nije za slabiće.

Šta ljude čini sposobnim za ovu vrstu aktivizma? Standfordski sociolog Doug McAdam je uporedio osobe prijavljene za “Ljeto mira” koje su ostale u programu sa onima koje su odustale i otkrio da ključna razlika nije bila, kako bi se moglo očekivati, u ideološkom žaru. “Svi prijavljeni – učesnici i oni koji su odustali—su se jednako pokazali kao duboko posvećeni, svjesni pobornici ciljeva i vrijednosti programa Ljeto mira,” zaključio je. Ono što je bilo važnije je bio stepen lične veze učesnika sa pokretom za građanska prava. Od svih volontera je zatraženo da daju spisak ličnih kontakata – ljudi za koje su htjeli da budu obaviješteni o njihovim aktivnostim—i ispostavilo se da su učesnici, češće nego oni koji su odustali od programa, imali bliske prijatelje koji su takođe išli u Misisipi. Aktivizam visokog rizika, zaključio je McAdam, je fenomen “jakih veza”.

Ovaj obrazac se stalno ponavlja. Jedna studija Crvenih brigada, talijanske terorističke grupe iz sedamdesetih, je otkrila da je sedamdeset odsto regrutovanih već imalo najmanje jednog dobrog prijatelja u organizaciji. Isto važi i za ljude koji su se pridružili mudžahedinima u Afganistanu. Čak i revolucionarne akcije koje djeluju spontano, kao što su demonstracije u Istočnoj Njemačkoj koje su dovele do pada Berlinskog zida, su u srži, fenomen jakih veza. Opozicioni pokret u Istočnoj Njemačkoj se sastojao od nekoliko stotina grupa, od kojih je svaka imala u prosjeku dvanaest članova. Grupe su imale ograničen kontakt sa drugima, a u to vrijeme je samo trinaest odsto Istočnih Nijemaca imalo telefon. Sve što su znali je da se ponedeljkom naveče, ispred Crkve Svetog Nikole u centru Lajpciga, ljudi okupljaju da bi iskazali svoju ljutnju na državu. A ono što je bilo presudno za to ko će se pojaviti su bili “kritični prijatelji”—što ste imali više prijatelja koji su bili kritični prema režimu postojala je veća vjerovatnoća da ćete se pridružiti protestima.

Tako da je ključna činjenica u vezi sa četvoricom studenata prve godine za šankom u Greensboro—David Richmond, Franklin McCain, Ezell Blair, i Joseph McNeil— bio njihov međusobni odnos. McNeil i Blair su bili cimeri u studentskom domu Poljoprivrednog fakulteta Scott Hall. Richmond je dijelio sobu sa McCainom na spratu iznad, a Blair, Richmond, i McCain su svi išli u srednju školu Dudley. Njih četvorica bi prokrijumčarili pivo u studentski dom i razgovarali do kasno u noć u Blairovoj i McNeilovoj sobi. Svi bi se prisjetili ubijstva Emmett Till 1955. godine, bojkota autobuskog prevoza u Montgomeriju iste godine, i obračuna u Little Rock 1957. godine. Sjedeljka u Woolworth je bila McNeilova ideja. Razgovarali su o tome gotovo mjesec dana. Zatim je McNeil došao u sobu i pitao ostale da li su spremni. Nastala je pauza, a McCain je rekao, na način koji je moguć samo među ljudima koji razgovaraju do kasno u noć, “Jeste li kukavice?”. Ezell Blair je skupio hrabrosti da sljedećeg dana traži kafu jer su uz njega bili njegov cimer i dva dobra prijatelja iz srednje škole.

Aktivizam koji se vezuje uz društvene medije uopšte nije ovakav. Platforme društvenih medija su izgrađene na slabim vezama. Na Twitter-u možete slijediti (ili vas mogu slijediti) ljudi koje možda nikad niste upoznali. Facebook je alatka za efikasno upravljanje poznanstvima, za održavanje veze sa ljudima sa kojima u suprotnom ne biste mogli ostati u vezi. Zbog toga možete imati hiljadu “prijatelja” na Facebooku, što nikada ne biste mogli u stvarnom životu.

Ovo je na mnogo načina divna stvar. I slabe veze imaju svoje prednosti, kako je primijetio sociolog Mark Granovetter. Naši poznanici—ne naši prijatelji—su naš najveći izvor novih ideja i informacija. Internet nam omogućava da eksploatišemo prednosti ovakvih udaljenih veza uz zadivljujuću efikasnost. To je sjajno za širenje inovacija, interdisciplinarnu saradnju, povezivanje prodavaca i kupaca, i za ostale vrste logistike. Ali slabe veze rijetko vode u aktivizam visokog rizika.

U novoj knjizi pod nazivom “Efekat vilinog konjica: Brz, učinkovit i moćan način upotrebe društvenih medija za postizanje društvenih promjena,” biznis konsultant Andy Smith i profesor sa Poslovnog fakulteta Stanford Jennifer Aaker navode priču Sameer Bhatia, mladog preduzetnika iz Silikonske doline koji se razbolio od akutne leukemije. To je savršena ilustracija prednosti društvenih medija. Bhatia je morao uraditi transplantaciju koštane srži, ali nije mogao naći odgovarajućeg donatora među rodbinom i prijateljima. Najveća vjerovatnoća je postojala među pripadnicima iste etničke grupe, a u državnom registru donatora koštane srži bilo je malo ljudi iz južne Azije. Njegov poslovni partner je zatim poslao e-mail objašnjavajući u kakvoj je Bhatia situaciji na adrese više od četiri stotine poznanika, koji su dalje proslijedili  e-mail svojim poznanicima; Facebook i YouTube su bili posvećeni kampanji Pomozimo Sameer. Na kraju je registrovano gotovo dvadeset pet hiljada novih donatora koštane srži, i Bhatia je pronašao odgovarajućeg donatora.

Ali kako je kampanja postigla da se tako mnogo ljudi prijavilo? Tako što nisu tražili mnogo od njih. To je jedini način da utičete na nekog koga zapravo ne poznajete da uradi nešto za vas. Možete pridobiti hiljade ljudi da se registruju kao donatori, jer je to veoma lako uraditi. Treba samo da pošaljete bris iz usta -a vjerovatnoća da je vaša koštana srž kompatibilna sa osobom kojoj je potrebna je veoma mala— i provedete nekoliko sati u bolnici. Doniranje koštane srži nije mala stvar. Ali ne uključuje finansijski ili lični rizik; Ne znači da treba da provedete ljeto bježeći pred kamionima naoružanih ljudi. Od vas se ne traži da se suprotstavite društveno uvriježenim normama i praksama. Ustvari, to je vrsta posvećenosti koja će vam donijeti samo društveno priznanje i pohvalu.
Propovjednici društvenih medija ne razumiju tu razliku; čini se da oni vjeruju da je Facebook prijatelj isto što i pravi prijatelj i da je prijavljivanje u registar donatora u Silikonskoj dolini danas aktivizam u istom smislu kao sjedenje za rasno podijeljenim šankom u Greensboro 1960. godine. “Društvene mreže su naročito uspješne u podizanju motivacije,” pišu Aaker i Smith. Ali to nije istina. Društvene mreže su uspješne u podizanju učešća—tako što smanjuju nivo motivacije koji je potreban za učešće. Facebook stranica Koalicije Spasimo Darfur ima 1,282,339 članova, koji su donirali u prosjeku devet centi svako. Sljedeća najveća dobrotvorna akcija za Darfur na Facebook-u ima 22,073 članova, koji su donirali u prosjeku trideset pet centi. Pomozite da spasimo Darfur ima 2,797 članova, koji su dali u prosjeku petnaest centi.

Glasnogovornik za Koaliciju Spasimo Darfur je rekao za Newsweek, “Mi ne vrednujemo nečiji doprinos pokretu prema tome koliko su novca dali. To je moćan mehanizam za angažovanje ove kritične populacije. Oni informišu svoju zajednicu, prisustvuju događajima, volontiraju. To nije nešto što možete izmjeriti gledajući spisak donacija.” Drugim riječima, Facebook aktivizam je uspješan ne tako što motiviše ljude da se stvarno žrtvuju, već tako što ih motiviše da rade stvari koje ljudi rade kada su dovoljno motivisani da se zaista žrtvuju. Daleko je to od šanka u Greensboro.

Studenti koji su se pridružili sjedeljkama širom Juga tokom zime 1960. godine opisuju pokret kao groznicu. Ali pokret za građanska prava je bio više kao vojna kampanja nego kao zaraza. Kasnih pedesetih je bilo šesnaest sjedeljki u raznim gradovima na Jugu, petnaest su ranije organizovale organizacije za građanska prava kao što su N.A.A.C.P. i CORE. Izvidjeli su moguće lokacije za aktivizam. Napravili su planove. Aktivisti pokreta su držali obuke i pružali utočište za buduće protesnike. Četvorka iz Greensboro su bili proizvod ove prethodnice: svi su bili članovi Omladinskog vijeća  N.A.A.C.P.. Bili su bliski sa šefom lokalnog ogranka N.A.A.C.P. Bili su upoznati sa ranijim talasom sjedeljki u Durhamu, i učestvovali u seriji sastanaka u okviru pokreta u crkvama aktivista. Kada se pokret sjedeljki proširio iz Greensboro na cijeli Jug, nije se širio ravnomjerno. Širio se u onim gradovima koji su imali postojeće “centre pokreta”- jezgro posvećenih i obučenih aktivista spremnih da groznicu pretvore u akciju.

Pokret za građanska prava je bio aktivizam visokog rizika. Takođe je bio, što je ključno, strateški aktivizam: otpor sistemu izveden sa preciznošću i disciplinom. N.A.A.C.P. je bila centralizovana organizacija, vođena iz Njujorka prema strogo definisanim operativnim procedurama. Na Konferenciji hrišćanskih vođa Juga, Martin Luther King, Jr., je bio apsolutan autoritet. U centru pokreta je bila crnačka crkva, koja je imala, kako je istakao Aldon D. Morris u svojoj odličnoj studiji 1984. godine, “Korjeni Pokreta za građanska prava,” jasnu podjelu poslova među mnogobrojnim odborima i disciplinskim grupama. “Svaka grupa je bila zadužena za određen zadatak i koordinisala je svoje aktivnosti preko nadležnih struktura,” piše Morris. “Pojedinci su bili odgovorni za zadatke koji su im dodijeljeni, a veće konflikte je rješavao sveštenik, koji je obično imaju vrhovnu vlast nad kongregacijom.”

Ovo je druga ključna razlika između tradicionalnog aktivizma i online varijante: društveni mediji nemaju ovakvu hijerarhijsku organizaciju. Facebook i njemu slični su poput alatki za izgradnju mreža, koje su suprotne, po strukturi i prirodi, hijerarhiji. Za razliku od hijerarhija, sa pravilima i procedurama, mreže ne kontroliše jedna centralna vlast. Odluke se donose putem konsenzusa, a veze koje povezuju ljude sa grupom su labave.

Ova struktura čini mreže veoma fleksibilnim i prilagodljivim u situacijama s niskim rizikom. Wikipedia je savršen primjer. Ne postoji urednik koji sjedi u Njujorku i upravlja objavljenim informacijama. Informacije objavljuju pojedinci. Kada bi se svi unosi u Wikipediji sutra izbrisali, sadržaj bi brzo bio povraćen, jer to se dešava kada hiljade pojedinaca spontano posvete svoje vrijeme nekom zadatku.

Ima mnogo stvari, međutim, koje mreža ne radi dobro. Automobilske kompanije mudro koriste mrežu kako bi organizovali stotine dobavljača, ali ne i za dizajn automobila. Niko ne vjeruje da se artikulisanje koherentne filozofije dizajna najbolje postiže raširenim, obezglavljenim sistemom organizacije. Mreže nemaju centralizovanu strukturu vođstva i jasne granice nadležnosti, pa imaju prave poteškoće u postizanju konsenzusa i postavljanju ciljeva. Oni ne mogu razmišljati strateški; oni su hronično podložni konfliktu i greškama. Kako napraviti težak izbor između taktika ili strategija ili filozofskog pravca kada svi imaju jednako pravo da daju svoje mišljene?

Palestinska oslobodilačka organizacija je počela kao mreža, a stručnjaci za međunarodne odnose Mette Eilstrup-Sangiovanni i Calvert Jones tvrde u nedavnom eseju u International Security da je to razlog što su zapali u takve probleme kako su rasli: “Strukturalne karakteristike tipične za mreže—odsustvo centralne vlasti, autonomija protivničkih grupa, i nesposobnost da se arbitriraju svađe kroz formalne mehanizme—učinili su P.L.O. pretjerano ranjivim na vanjsku manipulaciju i unutrašnje konflikte.”

“U Njemačkoj sedamdesetih”, nastavljaju oni, “daleko složniji i uspješniji ljevičarski teroristi su se uglavnom hijerarhijski organizovali, sa profesionalnim menadžmentom i jasnom podjelom poslova. Oni su bili geografski koncentrisani na univerzitete, gdje su mogli uspostaviti centralno vođstvo, povjerenje, zajedništvo putem redovnih, sastanaka licem u lice.” Rijetko su izdavali svoje drugove po oružju tokom policijskih ispitivanja. Njihovi suparnici desničari su bili organizovani kao decentralizovane mreže i nisu imali takvu disciplinu. Ove grupe su redovno infiltrirane, a članovi, kada bi bili uhapšeni, brzo su odavali svoje drugove. Slično tome, Al Qaeda je bila najopasnija kada je bila jedinstvena hijerarhija. Sada kada se raštrkala u mrežu, pokazala se daleko manje uspješnom.

Nedostaci mreža rijetko dolaze do izražaja ako mreža nije zainteresovana za sistematske promjene—ako samo želi da uplaši ili ponizi ili privuče pažnju—ili ako nema potrebe za strateškim razmišljanjem. Ali ako preuzimate moćan i organizovan sistem morate biti hijerarhija. Bojkot autobuskog prevoza u Montgomeriju je zahtijevao učešće desetina hiljada ljudi koji su  zavisili od javnog prevoza da bi putovali na posao i s posla svaki dan. To je trajalo godinu dana. Kako bi ubijedili ove ljude da ostanu vjerni cilju, organizatori bojkota su zadužili sve lokalne crnčke crkve da održavaju moral, i organizovali besplatnu alternativnu službu prevoza privatnim automobilima sa četrdeset osam dispečera i četrdeset dvije polazne stanice. Čak je Vijeće bijelih građana, kako je King kasnije rekao, priznalo da je sistem prevoza privatnim automobilima radio sa “vojničkom preciznošću”. Do Kingovog dolaska u Birmingham, za vrhunac obračuna sa šefom policije Eugene (Bull) Connor, on je imao budžet od milion dolara i stotinu stalnih članova na terenu, podijeljenih u radne jedinice. Sama operacija je bila podijeljena u postepeno eskalirajuće faze, unaprijed planirane. Podrška je davana na redovnim masovnim sastancima koji su se naizmjenično održavali u crkvama u gradu.

Bojkoti i sjedeljke i nenasilni otpor – koji su bili odabrano oružje za Pokret za građanska prava – su visoko rizične strategije. Ostavljaju malo prostora za konflikt i grešku.

Ako samo jedan protesnik odstupi od plana i odgovori na provokaciju, moralni legitimitet cijelog protesta je kompromitovan. Entuzijaste za društvene medije bi nas željeli ubijediti da bi Kingov zadatak u Birminghamu bio daleko lakši da je on mogao komunicirati sa svojim sljedbenicima putem Facebooka, i zadovoljio se komunikacijom putem Tweetter-a iz zatvora u Birminghamu. Ali mreže su komplikovane: sjetite se beskrajnog ispravljanja i prepravljanja, dopuna i debata, koje su karakteristične za Wikipediju. Da je Martin Luther King, Jr. pokušao da izvrši wiki-bojkot u Montgomeriju, bio bi pregažen bijelom strukturom moći. A od kakve bi koristi bila alatka za digitalnu komunikaciju u gradu gjde se do devedeset osam odsto crnačke zajednice moglo doći svake nedjelje ujutro u crkvi? Stvari koje su Kingu bile potrebne u Birminghamu—disciplina i strategija—su stvari koje online društveni mediji ne mogu pružiti.

Biblija pokreta društvenih medija je “Evo nama svakoga”, koju je napisao Clay Shirky. Shirky, koji predaje na Univerzitetu  New York, je htio da pokaže organizacijsku moć Interneta, a on počinje pričom o Evanu, koji je radio na Wall Street, i njegovoj djevojci Ivanni, nakon što je ona zaboravila svoj mobilni telefon, skupi Sidekick, na zadnjem sjedištu njujorškog taksija. Telefonska kompanija je prenijela sve podatke sa Ivaninog izgubljenog telefona na novi telefon, da bi poslije toga ona i Evan otkrili da je Sidekick sada bio u rukama tinejdžerke iz Kvinsa, koja ga je koristila da fotografiše sebe i svoje prijatelje.

Kada je Evan poslao mail tinejdžerki, Sashi, tražeći telefon nazad, ona je odgovorila da njegovo “bijelo dupe” nije zaslužilo da ga dobije nazad. Ljut, on je napravio web stranicu sa njenom slikom i opisao šta se desilo. Proslijedio je link svojim prijateljima, a oni su ga proslijedili svojim. Neko je pronašao Sashinog momka na MySpace, i link se pojavio na web stranici. Neko je pronašao njenu adresu na internetu i snimio video  njene kuće prolazeći kraj nje; Evan je postavio video na stranicu. Priču je preuzeo Digg, filter za vijesti. Evan je sada već primao deset e-mail-ova u minuti. Napravio je oglasnu ploču za čitaoce da podijele svoje priče, ali je ona kolabirala pod navalom pristiglih odgovora. Evan i Ivanna su otišli u policiju, ali je policija stavila izvještaj pod “izgubljeno”, a ne “ukradeno”, čime se slučaj  zatvorio. “Do sada su već milioni čitalaca pratili priču”, piše Shirky, “a desetine velikih novina su prenijele priču.” Popustivši pod pritiskom, njujorška policija je ponovo klasifikovala predmet pod “ukraden”.” Sasha je uhapšena, a Evan je prijateljici vratio Sidekick.

Argument koji daje Shirky je da se ovako nešto nikada ne bi moglo desiti prije ere interneta—i on je u pravu. Evan nikada ne bi mogao ući u trag Sashi. Priča o Sidekick-u nikada ne bi bila objavljena. Nikada ne bi bila skupljena armija ljudi za ovu bitku. Policija ne bi popustila pod pritiskom jedne osobe koja je zagubila nešto trivijalno poput mobilnog telefona. Priča, prema Shirky, ilustruje “lakoću i brzinu kojom se grupa može mobilisati za ispravan cilj” u doba interneta.

Shirky smatra da je ovaj model aktivizma napredniji. Ali to je jednostavno forma organizovanja koja preferira slabe veze koje nam pružaju informacije nasuprot jakim vezama koje nam pomažu da istrajemo kada se suočimo sa opasnošću. To preusmjerava našu energiju sa organizacija koje promovišu stratešku i disciplinovanu aktivnost prema onima koje promovišu fleksibilnost i prilagodljivost. Na taj način je aktivistima lakše da se izraze, a teže da time izvrše neki uticaj. Instrumenti društvenih medija su dobri da se postojeći društveni poredak učini efikasnijim. Oni nisu prirodan neprijatelj statusu quo. Ako smatrate da je svijetu potrebno samo da se malo zagladi, to ne bi trebalo da vam smeta. Ali ako mislite da još uvijek ima šankova koje treba integrisati, trebalo bi da se zamislite nad ovim.

Shirky završava priču o izgubljenom Sidekick-u pitajući pretenciozno, “Šta je sljedeće?”—nesumnjivo zamišljajući buduće talase digitalnih protesnika. Ali on je već dao odgovor na to pitanje. Ono što će se sljedeće desiti je – još istog. Umrežen svijet na slabim vezama je dobar u stvarima kao što je pomaganje ljudima sa Wall Street-a da vrate svoje telefone od tinejdžerki. Viva la revolución.

Original : The New Yorker/Buka

Tekst sa engleskog prevela i prilagodila Milica Plavšić