Jedna od rijetkih žena na željeznicama: Na Dinin znak i vozovi staju

Na željeznicama u Bosni i Hercegovini rijetkost je vidjeti ženu u ulozi otpravnice vozova. Ovo radno mjesto, koje iziskuje veliku koncentraciju, odgovornost i snalažljivost, nekada je bilo rezervirano samo za muškarce. Za željezničku stanicu Čelebići specifično je to da su tu, od ukupno osam u Federaciji, uposlene čak tri otpravnice vozova. Jedna je od njih i Konjičanka Edina Dina Hondo (46), supruga i majka dvoje djece.

Teretni voz s nepreglednim brojem vagona iz Mostara približavao se željezničkoj stanici Čelebići, koja se nalazi nekoliko kilometara južno od Konjica. Pokraj pruge, ispred stanične zgrade, u teget odijelu, s kravatom i crvenom kapom na glavi, samouvjerena i s ozbiljnim izrazom na licu, čekala ga je otpravnica vozova Edina Dina Hondo. Uz njeno odobrenje, voz je bez zadržavanja prošao kroz stanicu i nastavio vožnju prema Sarajevu. U znak zahvalnosti, mašinovođa pritisnu sirenu lokomotive, a Dina mu ljubazno mahnu.

Na željeznicama u Bosni i Hercegovini rijetkost je vidjeti ženu u ulozi otpravnice vozova. Ovo radno mjesto, koje iziskuje veliku koncentraciju, odgovornost i snalažljivost, nekada je bilo rezervirano samo za muškarce. Za željezničku stanicu Čelebići specifično je to da su tu, od ukupno njih osam u Federaciji BiH, uposlene čak tri otpravnice vozova. Jedna je od njih i Konjičanka Dina (46), supruga i majka dvoje djece, Rijada i Lamije.

Priču o ljubavi prema svom poslu i izazovima s kojima se suočava ispričala nam je ova uposlenica Željeznica Federacije BiH.

Život se “vrti” oko vozova

Ljubav prema vozovima i ovom poslu kod Dine se javila dok je još bila djevojčica. S porodicom je živjela pokraj željezničke stanice Plješevac u mjestu Brđani, nedaleko od Konjica. Kaže da je stalno promatrala vozove kako prolaze, a uvijek ju je zanimalo kako se nikad ne sudare. Gledala je Dina i svog oca, koji je svako jutro u sličnom plavom odijelu, kao što ga ona ima danas, odlazio na posao. I on je bio dugogodišnji uposlenik Željeznica, u kojima je i penziju zaradio.

– Moj otac Mujo Džambas radio je 43 godine i 6 mjeseci – prije rata – kao kočničar na vozu Ploče – Konjic, a poslije rata kao skretničar u Konjicu i Ovčarima – priča Dina.

Dinino prijevozno sredstvo kojim je putovala do škole bio je voz. Osnovnu školu od petog do osmog razreda završila je u Bradini, do koje je putovala vozom.

Njena komšinica, jedina djevojka koja je u to vrijeme pohađala Željezničku školu u Sarajevu, ohrabrila ju je da i ona upiše istu srednju školu. Zbog toga je sljedećih godina Dina svako jutro ustajala u četiri i vozom putovala do škole. Tada je to bila jedina željeznička škola u Bosni i Hercegovini, pa su s njom u školu išli đaci iz svih dijelova naše zemlje, od Banje Luke, Prijedora, Brčkog, Konjica itd. Priča nam da su tada vozovi bili puni i da su vozom putovali svi, i đaci, i radnici, i vojnici. Vozovi su nekada bili mjesta za prve ljubavne sastanke, a i rastanke, čemu je i Dina svjedočila.

– Kad sam pošla u prvi razred srednje škole, nisam se voljela isticati po ponašanju, ni ja, ni moje dvije kolegice koje su išle u medicinsku školu. Ali momci, Bosanci, primjećivali su nas jer su njima uvijek bile drage Hercegovke. Tako su jednog jutra moje kolegice otišle u školu, a ja sam ostala na stanici jer nisam imala prva dva časa. Jedan mi je momak, Bosanac, prišao. Htio je da se zabavljamo, a ja sam ga odbila. Tako smo se posvađali, on je meni rekao: ‘Čekat ću ja tebe dok ti završiš školu’, jer sam mu rekla da mi ne treba momak dok idem u školu. Kad sam pošla u četvrti, došao je ponovo da me pita da se zabavljamo i zabavljali smo se. Onda je on mene zvao da se udam, na što nisam pristala, jer se već pričalo o ratu. Počeo je rat, više se nismo ni vidjeli – priča Dina.

Saobraćajni smjer završila je 1991. godine, pred sami rat, i dobila zvanje tehničara željezničkog saobraćaja, što je značilo da može raditi sve poslove u stanici, od otpravnika, blagajnika, magacinera itd.

– Prije rata su svakih pet minuta prolazili vozovi. Sve jedan iza drugog. Bilo je zaista fascinantno kako se nikad ne sudare. Kad sam završila školu, počeo je rat i ja sam se u tom periodu udala – priča Dina. Muža Omera upoznala je 1993. godine na konjičkoj pijaci dok su se svi borili za preživljavanje.

Voz se dočekuje dostojanstveno

Nakon rata je htjela raditi kao blagajnik, međutim, na konkursima su uvijek tražili otpravnike, i ona se prijavila na jedan od njih 2001. godine. Tako je dobila prvo zaposlenje kao otpravnica vozova, a suprug Omer, djeca i njeni roditelji su joj najveća podrška u poslu koji radi.

Dina je već 16 godina otpravnica vozova u Željeznicama FBiH. Bez njenog odobrenja i znanja ne može proći niti voz niti bilo koje drugo vozilo iz sektora željezničkog saobraćaja kroz stanicu Čelebići i ona snosi odgovornost za sva dešavanja u stanici.

– Otpravnik vozova dužan je osigurati siguran ulazak, prolazak i izlazak voza u stanicu i iz stanice. Otpravnik vozova dužan je da voz sačeka na propisanom mjestu, isprati manipulaciju putnika ili robe i na siguran način otpremi voz iz stanice. Radi se u smjenama po 12 sati, uključujući i noćne smjene. Kad preuzimaš smjenu, kolega ti ostavi raspored. Usmeno i pismeno svaku situaciju moramo predati jedno drugom – objašnjava nam.

Objašnjavajući o kolikoj je odgovornosti riječ, jedan od Dininih šefova u šali je rekao da je otpravniku vozova jedna noga u zatvoru, a druga na slobodi.

– Odgovoran posao. Ne daj Bože greške, odmah si u zatvoru. Imamo mi pravilnike i učimo sve iz pravilnika, a pošto je to saobraćaj, uvijek ima nepredviđenih stvari. Uvijek ima nešto vanredno. A imaš situacija gdje ti sam moraš procijeniti i donijeti odluku. Sigurnost je na prvom mjestu – ističe Edina Dina Hondo.

U 24 sata kroz stanicu Čelebići u prosjeku prođe oko 25 vozova. Na grafikonu ispred Dininog radnog stola ucrtani su svi predviđeni vozovi u toku 24 sata koji saobraćaju u toku godine. Većina njih se ne zadržava na stanici, osim ako nije riječ o ukrštavanju vozova.

– Prošle godine ih je bilo baš puno. Toliko toga ima, vozova, malih rema, bagera, sve moraš ispratiti i svakom moraš napisati propusnicu, moraš znati gdje ti je koji, da znaš kad koji dolazi i kad koji odlazi. Na kraju smjene ti bude puna glava. Moraš voditi računa o svemu – kaže Dina.

Od opreme, otpravnici imaju crvenu kapu, pištaljku i signalni loparić.

– Pošto voz ne stoji, većinom se loparić i ne koristi. A jedino otpravnik ima crvenu kapu i on je odgovoran za sve. Crvena je zato što je opasno po život – kaže kroz smijeh.

Pištaljka služi za davanje signalnih znakova. Najčešće prilikom otpreme voza: “Te signalne znakove moraju znati mašinovođe i vozopratno osoblje jer se mi razumijemo i kad nismo blizu jedni drugih ili kad se ne vidimo”.

Naša sagovornica tvrdi da joj se do sada nikada nije desila neugodna situacija.

– Ako ne znaš raditi svoj posao, bilo muško ili žensko, imat ćeš problema. Kod nas je posao uvezan zato što svako zna svoj posao – priča Dina i dodaje da je putnicima toliko neobično vidjeti ženu otpravnicu da su je prije, dok su se putnički vozovi zaustavljali na stanici, svi fotografirali.

– Fotografiraju nas, ne možeš ostati od aparata. Dok stoji voz, svi izađu na prozor i fotografiraju – priča Dina. Zbog konstrukcije stanice, Dinu putnici pamte i po tome da je često znala iznijeti stolicu kako bi lakše izašli iz voza: “Mi moramo biti i ljubazni i kulturni kad putnici dolaze. Visok je kolosijek, moraš pomoći, pogotovo starijim osobama”.

Ispred Dine se nalazi poseban sto koji koriste otpravnici vozova. Ona rukuje tim pultom pritiskanjem odgovarajućih tastera, formira put vožnje, tj. uključuje signale da bi voz sigurno ušao u stanicu i nastavio vožnju.

– Uvijek mora biti ispravan. On služi za pregled stanici. Ulazni signal nalazi se na početku stanice. Kad voz nagazi, ovdje dobijem signal i dajem mu zeleno svjetlo. Kad mu dam izlaz, znači da mu je siguran prolazak. Ja ga sačekam kad dođe na skretnice – pojašnjava Dina i dodaje da otpravnik mora dočekati voz s mirnim stavom, bez, recimo, ruku u džepovima.

Kako bi se izbjegao sudar, na stanici se radi ukrštavanje vozova. Kad u istom momentu dolaze dva voza iz različitih smjerova, Dina im, jednom po jednom, daje signal na koji će prolazni kolosijek ući:

“Primim jedan voz, onaj drugi čeka dok mu ja ne dam ulaz. Nema priliku da se nešto ružno desi. Kod nas je puno telefona i veza. Kad mašinovođa zove s pruge, kad ne može ući u stanicu, imamo ovaj poseban crni telefon. Ukrštavanje se dešava u 15 minuta. Nema bezveze stajanja u stanici”.

 

 

(Faktor.ba)