Glumica Maja Zećor: Volim adrenalinske izazove, ali ne bih baš skočila sa Starog mosta

Proljeće. Park Atmejdan. Podne. Sunce u punom sjaju. Halapljivo upijamo svaku njegovu zraku. Duga zima bila! Po “zakonima” ćeifa ispijamo bosansku kafu u bašti jednog sarajevskog kafića.

Odabrali smo najmirnije mjesto jer čekamo našu poznatu glumicu Maju Zećo, mostarku sa sarajevskom adresom. Dogovorili smo intervju, i došli ranije da sve pripremimo. Maja javlja da će kasniti jer ima problema sa prevozom, a stigla je prije nego smo uspjeli odgovoriti “uredu, čekamo te, ne žuri”.

Među novinarima je poznata kao “ona koja ne daje tako često intervjue”, pa nam je pričinila posebnu čast što je odlučila sa nama podijeliti zanimljive detalje iz svog poslovnog, ali i privatnog života, o kojem do sada niko slova nije napisao. Razgovor je tekao u ugodnoj atmosferi uz pregršt smijeha, jer sa Majom ne može drugačije. Da Maja može biti tableta, preporučili bismo svim građanima da je uzimaju na dnevnoj bazi! Jer, tolika količina pozitivne energije u jednoj osobi se rijetko sreće, pogotovo danas kada su oko nas uglavnom zabrinuta ili nervozna lica.

Nema Maja ništa više od drugih, ali, ona živi život punim plućima i svoju radost dijeli sa svima!

Intervju smo otvorili pitanjima o njenom poslu, a govorila je Maja i zašto, iako je rođena Mostarka, ne želi skakati sa Satrog mosta, gdje nabavlja odjeću, šta je najviše čini sretnom, koja je njena oaza mira, ko su njeni najbolji prijatelji, šta ne voli, gdje se planira skrasiti…

Majo, dio ste glumačke podjele humoristične serije “Dobrodošli u hotel Orient Express”, koja je već kod prvih prikazivanja pokupila simpatije javnosti. Kakva iskustva nosite sa snimanja? Ispred kamera uz Vas su bila neka od naših proslavljenih glumačkih imena.

Jasmin Duraković i Emir Kapetanović su me pozvali da učestvujem u tom projektu. Igrala sam ulogu Višnje koja radi na recepciji u hotelu i svojevrsni je anđeo čuvar vlasniku hotela kojeg igra Mirvad Kurić. Višnja je često vrlo zaigrana, radoznala ali i mudra, odmjerena i oštra kad treba. Meni je bilo zadovoljstvo surađivati sa svojim inspirativnim i vrlo duhovitim kolegama poput Emira Hadžihafizbegovića, Mirvada Kurića, Rijada Gvozdena…. Najveći problem mi je bio savladat smijeh u kadru sa Mirvadom! On je po prirodi duhovit čovjek i taj ga dobar duh nikad ne napušta niti van kadra tako da je smijeh bio konstantan a on bi mi često prišao i govorio: “pa dobro, šta je više sa tobom, hoćeš prestati da se kleberiš”.  Lijepo je biti dio projekta u kojem su tako poštovani glumci.

Nedavno je završeno i snimanje prvog bh. horor filma u režiji Timura Makarevića, u kojem ste odigrali glavnu ulogu.

Tako je, film smo počeli snimati prije mjesec. Njegov radni naslov je “Jezero” i koprodukcija je produkcijske kuće SCCA/pro.ba iz Bosne i Hercegovine, BARKA Media iz Austrije i produkcijske kuće Business Club Royale iz Švedske. Petnaest dana smo snimali u Jajcu, i nekoliko  dana u Sarajevu. To je moja prva glavna uloga u filmu. Horor je dosta realističan i vrlo je zanimljivo  i značajno iskustvo za cijelu ekipu. To kažem jer je rijetkost da se na jednom mjestu okupi ekipa, bez izuzetka, koja je punim srcem ušla u projekat i do kraja ga ispoštovala potpuno predano, bez apsolutno ijedne zamjerke, vjerujući cijelim bićem jedni u druge i jedni drugima. Funkcionisali smo kao jedna vrlo sretna i skladna porodica. Sigurna sam da smo napravili dobar proizvod! Mene dosta podsjeća na film “Isijavanje” sa Jackom Nicholsono, ali ne smijem puno odavati još…. Boris Ler je moj partner, a sa nama je igrao i Leon Lučev, kolega koji je moj takoreći glumački soulmate! To snimanje je definitivno bilo jedno od najljepših procesa koje sam imala.

Prije ovog filma ste snimali “Dobar dan za posao” u okviru projekta Sarajevo grad filma. Dva filma jedan za drugim, dvije glavne uloge, to se ne dešava tako često u današnjoj BiH.

Da, tu sam igrala suprugu kolegi Aleksandru Seksanu. Premijera je planirana da bude na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu. Film je kao loto, to je stvarno stvar sreće, i eto ja sam je imala. Nećete vjerovati ako opet kažem da je i ova saradnja, koja uključuje i saradnju sa redateljem ovog filma Martina Turka također još jedna u nizu uspješnih, nadahnutih saradnji iz kojih sam mnogo naučila!

Publika Vas može gledati i u predstavi “Ćelava pjevačica” koja je na repertoaru Narodnog pozorišta Mostar, ali i u projektima sarajevskog “Aparat” teatra sa kojim ste dosta sarađivali.

Da, nadam se da će “Ćelava pjevačica” uskoro krenuti i na turneju. Režiju potpisuje Lajla Kaikčija. Mislim da je to vrlo kvalitetna i uspješna predstava u kojoj su sve kolege napravile sjajne uloge. Sa “Aparat” teatrom sam radila “Klovnove” zimus i radujem se sljedećoj izvedbi. Belma Lizde – Kurt i ja imamo mnogo ideja. Režirala sam i predstavu u Pozorištu mladih, koja je još uvijek na repertoaru, a za nju smo i nagrađeni na MESS-u, za najbolju dječju predstavu… I u Zagrebu sam režirala predstavu za djecu “Astronauti” koja je sad već započela svoj festivalski život.

Okušali ste se u svim žanrovima, uspješno ste odgovorili svim izazovima, stekli popularnost kao glumica a onda ste svoje vidike proširili na rediteljstvo. To je više nego uspjeh za naše prilike. Ali, šta Vas od toga najviše ispunjava. Rad sa djecom?

Vrijeme mi je da se penzionišem. Mogu sada mirno otići na more, kupiti kuću i saditi cvijeće (smijeh). Nedavno sam se vratila sa Festivala srednjoškolskog teatra u Konjicu gdje sam bila u žiriju, a vodila sam i radionice za tinejdžere. Cilj mi je bio da srušimo barijere, predrasude, da se oslobodimo, opustimo i što više naučimo jedni od drugih. To je jako značajan festival, jer je bitno djeci približiti teatar, naučiti ih pravim vrijednostima, ali i stvoriti novu publiku. Predstave su im vrlo angažovane, oni pričaju o problemima današnjice, o vršnjačkom nasilju. Vratila sam se puna utisaka i inspirisana, potpuno sam nahranjena iznutra. Ponovo sam osjetila šta znači voljeti bez straha, opustiti se bez predrasuda i uživati u trenutku. To su mi oni vratili! Rad sa djecom me najviše ispunjava kao i prenošenje znanja. Ne znam kako da rastem ako nisam otvorena da podučavam i učim…

Drago mi je da ste uspjeli vratiti izgubljeno, pogotovo danas kada su ljudi otuđeni jedni od drugih, jer ih je strah okovao i načinio robotima.

Stalno pričamo o otuđenju, svi se žalimo na to, a niko ništa ne čini. Ja nemam problema sa bliskošću, kada neke ljude volim i poštujem, ja im to stalno govorim. Meni je ljepše tako. Kako ćeš bez povjerenja napraviti bilo šta, kako možeš igdje krenuti? Bez povjerenja stojiš  na mjestu, a to nije život. Ja bih da stresem sa sebe sve te paranoje i strahove, i da idem dalje…

Kako izgleda jedan Vaš obični dan kada niste na pozorišnim daskama ili ispred kamere? Pretpostavljam da niste ranoranilac, kao i većina umjetnika.

Ja ne spavam uopšte, imam problema sa tim. Spavam 4-5 sati. To je zato jer mene sve zanima, jako sam radoznala, zanima me gdje ću danas ići, koga ću sve upoznati, šta će se sve desiti kada idem da platim račun, šta će se desiti ako uđem u trolejbus, jer volim da se vozim javnim prevozom. Tu ima toliko ljudi i situacija nevjerovatnih, i volim da mi se dešava život, svaki dan!

Imam auto koje ne vozim već deset godina. Ako zaradim nešto više para, kupim kartu pa negdje otputujem, prosto volim da mi se dešava život. Da upoznajem, da saznajem, da se nalazim u različitim situacijama, da upoznajem sebe u različitim situacijama, da pronalazim načine da se izvlačim iz nekih situacija.

Taj susret sa ljudima osim što Vas nadahnjuje, pruža određenu školu, vjerujem da će jednog dana biti inspiracija možda za neki dramski tekst ili scenarij. Ostalo Vam je još samo to da probate.

Već odavno imam potrebu da napravim predstavu za odrasle. Ja ne znam pisati. Ne znam tako živopisno kao recimo Almir Imširević koji to savršeno radi. Meni misli malo bježe svukuda, valja pofatati to. Ima me svugdje u mislima, teško mi se fokusirati. Ono što želim jeste da nastavim saradnju sa djecom, to me jako inspiriše. Moram vam ispričati kada sam shvatila da moj posao zaista ima smisla. Radili smo predstavu sa djecom koja imaju poteškoće u razvoju. Tada sam shvatila koliko moj posao ima smisla. Poslije rada na predstavi ti se jedno vrijeme osjećaš ispunjeno, ali radeći sa djecom ti vidiš da tvoj rad dopire do nekoga u smislu da mu pomaže, da ta djeca uče, prihvataju, i kako bih rekla, na neki drugi način razumijevaju život oko sebe. I odjednom je tvoj rad dobio smisao, i onda imaš želju da još više daješ. Zato je roditeljstvo sigurno divna stvar.

To znači da nikad ne biste mogli biti poslovna žena u uniformisanoj odjeći: advokatica, ekonomistica, ministrica…?

Mogu se vidjeti u svemu tome, ali kao glumica. Meni je zato gluma savršen posao.

Kada i kako se zapravo javila tolika ljubav prema glumi?

Oduvijek. Mi smo živjeli u Beču tokom rata i tamo sam se počela baviti glumom u jednom teatru. Imala sam 10 godina. Poslije sam se vratila u Mostar i priključila se mostarskom teatru mladih koji je tada cvjetao. Onda je došla Akademija, saradnja sa East Westom, Narodnim pozorištem Mostar, Magacin kabareom, Aparat teatrom…

Pravi Mostarac odnosno Mostarka se postaje skokom sa Starog. Majo, jeste li to napravili, i ako niste, šta čekate?

Kupala sam se u Neretvi, odrasla sam kupajući se na Neretvi. Jesam neko ko voli da se upušta u te adrenalinske izazove, ali ne bih baš sa Starog mosta skočila. Imam još toliko toga na pameti što bih voljela raditi i što bih voljela osjetiti (smijeh). Zaradila sam ja svoju lisku na našem festivalu komedije “Mostarska liska”. To je dovoljno.

Živjeli ste u Mostaru, Beču, Sarajevu. Postoji li ipak neki grad gdje sebe možete vidjeti u konačnici. Ili je ova kombinacija ono što najviše odgovara Vašem karakteru i duhu?

Voljela bih živjeti u Berlinu. Znala sam otići tamo turistički i jako me se dojmio. Ponovo ovog ljeta idem. Živjela sam na moru godinu, i tu bih isto zauvijek mogla živjeti, to mi ne bi smetalo. Ali sad nekako kroz sva putovanja u ukviru kojih sam obilazila neka mjesta,  Berlin me se dojmio kao poseban grad, jer je jako otvoren i pruža mnogo mogućnosti. Volim mjesta gdje se ruše predrasude, jer, ja volim da rušim predrasude. I Berlin je taj grad koji mi nudi širinu u nekom intelektualnom, misaonom smislu. U mašti. Tamo mogu da budem svoja, da me  niko ne gleda poprijeko, da me se ne osuđuje zato što drugačije mislim ili djelujem. U BiH često nailazim na neke predrasude u radu, u pristupu radu, u odnosu prema radu, i to me vrlo deprimira. Povremeno naiđem na neke ljude koji misle da me treba “srezati”.  Dosta mi je i priča “ti si prešla 30. tebi je vrijeme da se udaš, šta čekaš?” Ne čekam ja stvarno ništa. Ja živim, a ako se i to desi, dobro došlo je. Naučit ću i sa tim da živim.

Moram primjetiti da imate jako zanimljiv i specifičan stil oblačenja. Robujete li mrkiranoj odjeći, ili Vam je najbitnije da je ono što nosite udobno?

Volim jako opuštene, lagane stvari koje me ne stežu, i uglavnom je to moj stil. Nema veze sa markom, sa onim što je u trendu. To mi je dosta na mamu. Mora mi biti nešto široko i lagano. I pošto puno hodam mora mi biti udobno, jer moj dan ne znam ni kad završava ni gdje će završiti, zato uglavnom hodam sa ruksakom. Tu je boca vode, knjiga, četkica za zube, pasoš, račun, zdrastvena za ne daj Bože. Jer ko zna, život je nepredvidiv, ja sam totalno neporedvidiva. Taman kad misliš da sam nešto, ja sam otišla u drugom pravcu. Imam ja i neke planove u okviru kojih se snalazim… Teško za povjerovati!

Imate li svoju oazu mira, mjesto gdje punite baterije?

Da, to je Sućuraj na Hvaru. Tamo sam išla u školu. Jako sam vezana za to mjesto, za svu tu ekipu tamo. Mi se družimo od moje četvrte godine, oni dolaze meni u Sarajevo. Pola njih je sada u Zagrebu pa ja idem njima, pa mi dođu u Mostar na predstavu. Tako da se pratimo. Oni su svi umjetnici, pa smo prije nekoliko godina pokrenuli “Tam-tam”, muzički festival koji se sve više širi. Prošle godine smo pokrenuli radionice joge, ove godine ako budem imala vremena radit ću radionice za djecu i odrasle. Na Festivalu kuhamo, imamo tematske večeri poput “Noć brkova” ili “Noć fudbalera”, kada se cijelo selo maskira i veseli. Jako smo ponosni na taj festival, a nastao je iz prijateljstva i ljubavi prema umjetnosti. Omiljeni gosti su nam Lela i Laka!

Vjerujem da su Vaši prijatelji jako sretni što Vas imaju jer ste nevjerovatno pozitivni i konstantno nasmijani.

Ja sam jako intenzivna. Ne znam da li su sretni ili im je previše. Tačno je da sam prepoznatljiva po osmijehu.

Šta je za Vas protraćen dan?

Kad ništa novo ne spoznam, ne naučim.

Jeste li imali ponuda da se bavite modelingom ili manekenstvom?

Rekla sam im, jako cijenim vašu ponudu, ali nisam za toga. Jesam spremna za revije koje su teatarske kao što je radio Alexander Mcqueen npr Ali proći pistom bez glumačkog zadatka, ja bih sigurna odmah zapela (smijeh).

 

 

(Faktor.ba)