Zijad Plivac: Jurjev – Đurđevdan – Omahe

Ne treba zaboraviti Jurjev – Đurđevdan, drevni narodni običaj, koji se na razne načine obilježavao u krugu porodice i javno. Osim što su se pravovremeno mele i čistile avlije, krečile fasade u bijelo, zbog dolazećeg Jurjeva, majke bi imale običaj djeci u toku noći u hlače ili neki drugi dio odjeće umetnuti koprivu kojom će se djeca ujutro ožariti. Djeca su redovno negodovala zbog žarenja iako ih majke uvjeravaše da je to dobro za zdravlje. Istina, žarenje jeste preporučeno i s medicinskog stanovišta kao dobar čin za zdravlje, ipak…

U gradskom području Jurjev se dočekivao ponajviše u Prudima uz pjesmu i igru kao i samoorganizovanjem žena koje bi osvanule pod zidinama Starog grada s pjesmom uz šerbe i kahvu. Ipak, na Jurjev ili Đurđev se najviše putovalo Ćirom u Jezero, tačnije na Bare ispod sela Čerkazovića. Najrađe se svijet okupljao oko čuvenog jajačkog harmonikaša, Ismeta Isakovića. Ismet je bio čovjek veoma lijepa izgleda. Stalno je nosio crne naočale jer je bio slijep. Radio je u „Elektrobosni“ na telefonskoj centrali.

Proslava Jurjeva – Đurđevdana na čerkazovičkim Barama je bio stari običaj koji se nekad u narodu zvao prelo, a kojeg započeše jezerački begovi i age koji se na taj dan okupljaše na tom mjestu. Odlaskom Ćire mještani Čerkazovića ubrzo ogradiše svoje livade na Barama pa za kratko vrijeme taj običaj prestade.

Ovakvi običaji Jurjeva su u Jajcu vjerovatno već u potpunosti izumrli.

Bio je to sveopšti narodni običaj kojeg katolici nazivaju Jura, što znači – zeleni i vezan je za zelenilo i plodnost, pravoslavci ga nazivaju Đurđev, Romi nazivaju Ederlezi slaveći njime povratak proljeća, ali i vrijeme kada pokreću svoje čerge.

Čak je ovaj običaj kod nekih arapskih muslimana na Bliskom Istoku poznat pod nazivom hader, što takođe znači – zeleni.
Na Sandžaku se ovaj običaj naziva omaha jer se skupljala voda koja pršti pa se njome umivalo, baš kao nekad što se ranom zorom voda skupljala sa vitlova jajačkih mlinčića na Plivskom jezeru, posebno od strane djevojaka.

 

(Zijad Plivac, iz knjige „Posljednji zvižduk“/Jajce grad muzej)