Onima koji odlaze

Često ih gledam.

Prolaze pored mene svaki dan.

Peroni su užareni od rastanaka, sastanaka. I zagrljaja.

Jesu li jači zagrljaji kada se ljudi rastaju ili vraćaju?

Zagrljaji na rastancima znaju biti grčevito kratki. Prekidaju se baš u trenu kad vodeni
izdajnici iz očiju hoće da krenu niz lice.

Onda usta pokušavaju isplesti neku floskularnu utjehu: “Hej, ma brzo ćemo se mi opet sresti, nije ovo zauvijek zaboga, samo privremeno. Samo dok…… Tisuću “samo dok…”.

Samo dok otplatim kredit.

Samo dok pokrijem minuse.

Samo dok ne uštedim nešto.

Samo dok se stvari normaliziraju u državi.

U ovoj prelijepoj zemlji bez države.

I onda godine to famozno “Samo dok” pretvore u: “Samo dok odem u mirovinu”.

“Samo dok..” je najljepša laž koju sami sebi govore oni koji odlaze.

Djevojka i mladić. Oboje u nekim srednjim dvadesetim….

Četiri kofera. Karte za Oslo. U jednom smjeru..

Sami.

Bez pratnje.

Pokušavam im uz informacije servirati i neku smirujuću utjehu. A ne ide mi majku mu.

Jer ona plače bešumno. To je ono kad suze idu bez jecaja. Pokušavam nekim šaljivim dosjetkama skinuti te suze.

Jer i mene bole. I umjesto da je utješim – krenuh i ja plakati.

A onda krenu iz njega oluja plača.

On nije plakao bešumno.

To vam je onaj jecaj kad se odčepe svi dobro stegnuti ventili i emocije krenu k’o vruća lava. Nezaustavljivo.

Evo što oni plaču ne znam šta meni bi. Nasmija se kroz suze djevojka i veli: “Hvala vam, pamtit ćemo vas. Nismo htjeli da roditelji idu na ispraćaj baš da se ne desi ovo. A izgleda da se moralo desiti.”

Samo plačite, velim.

Suze su najbolji perači tuge. Zato i postoje.

Da isperu bol koja gori u prsima. Da te ne proguta.

Jer jadan je onaj koji ne može zaplakati.

Autobus za Oslo polazi sa perona….Na zvučniku spikerski glas. Ispratim ga pogledom do rampe u neko njihovo bolje sutra….

Često ih gledam. Zumiram njihove kofere.

Točno znam namirisati odlaske.

Dolasci su spakirani u ruksacima i osmijehu.

Odlasci se vuku na kotačima prebučnih kofera.

Ko posmrtni marš pred streljanje.

Često ih gledam.

One koji odlaze.

Njihove kofere.

Pitam se šta su spakirali.

Zamišljam ormare. Kako izvršiti selekciju nepotrebnog?

Što može stati u tri kofera?
Ili nam je u životu i previše ono što može stati u tri kofera?

Sve ostalo je ionako spakirano u druge pretince u kojima stanuje nešto nalik na život.

Često ih gledam.

U mimoilaženju s užarenim peronima oni traže kartu.

U jednom smjeru.

(Buka)