Jedina je opasnost da se ne pokažeš čovjekom. Smrt je manja opasnost!

Piše: fra. Drago Bojić

Riječi iz naslova teksta pripadaju fra Josipu Markušiću (1880-1968), jednom od najznačajnijih i najutjecajnijih bosanskih franjevaca 20. stoljeća.

Zapisao ih je nakon Drugog svjetskog rata, a odnose se na ratne i poratne godine u Jajcu, gdje je Markušić u to vrijeme djelovao. Markušić je u vrijeme rata, skupa s drugim fratrima u jajačkom samostanu, pomagao ljudima koje je ondašnji ustaški i nacistički režim progonio. Samostanska vrata su bila otvorena svima, neovisno o vjerskoj i narodnoj pripadnosti i mnogi su ljudi upravo u samostanu pronalazili utočište u prevrtljivim i opasnim ratnim vremenima.

Franjevac i svećenik

image
U VRIJEME NDH ODVAŽNO SE SUPROTSTAVLJAO USTAŠKOM I NACISTIČKOM REŽIMU, ZASTUPAO ANTIFAŠISTIČKE STAVOVE I PODRŽAVAO NARODNOOSLOBODILAČKU BORBU

Fra Josip Markušić (1880-1968) se rodio u selu Čepku kod Kotor-Varoša. Za svećenika je zaređen 1904. godine, nakon čega je kratko vrijeme bio u Jajcu, da bi onda bio poslan u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visoko, gdje je predavao grčki i bio i direktor Franjevačke klasične gimnazije. Nakon službovanja u Visokom, Markušić je bio gvardijan u Jajcu (1915-1916), župnik u Kotor-Varošu (1916-1919), gvardijan u Sarajevu (1919-1922), te ponovno u Jajcu (1922-1928). Za provincijala Bosne Srebrene biran je tri puta: 1928-1931; 1949-1952; 1952-1955. Nakon prve službe provincijalstva bio je i gvardijan u Beogradu (1931-1939) u kojem je skupa s poznatim i cijenjenim slovenskim i jugoslavenskim arhitektom Josipom Plečnikom nastojao dovršiti započetu crkvu Sv. Ante.

U vrijeme Drugog svjetskog rata boravio je u samostanu u Jajcu, u koji se nakon druga dva provincijalstva (1949-1955) ponovno vratio u mirovinu gdje je i umro 1968. godine.

O fra Josipu Markušiću postoje različiti sudovi i unutar Franjevačke provincije Bosne Srebrene i unutar Katoličke crkve, a i općenito u javnosti. Dok ga dio ljudi u Katoličkoj crkvi s pozicija revizionističke i antijugoslavenske historiografije i kroatiziranog i autoviktimološkog katoličanstva pokušava diskvalificirati kao izdajnika Katoličke crkve i suradnika komunističkih vlasti, drugi smatraju da je zahvaljujući ponajviše njemu i njegovoj mudrosti opstala Franjevačka provincija Bosna Srebrena, koja se nakon Drugog svjetskog rata našla u iznimno teškom položaju kao uostalom i druge vjerske zajednice.

Fra Josip Markušić je uvijek na prvom mjestu i s neskrivenim ponosom isticao da je bosanski franjevac i katolički svećenik, i bio je snažno i nepokolebljivo privržen svojoj bosanskoj franjevačkoj provinciji i Katoličkoj crkvi. Kad je riječ o njegovom razumijevanju redovništva, svećeništva i odnosa prema Crkvi, bio je čovjek svoga vremena, zastupao je, s današnje točke gledišta, tradicionalne crkvene i teološke stavove, vjernost Provinciji i Crkvi, i inzistirao je na praktičnom životnom ćudoređu.

Kad je riječ o njegovim političkim stavovima, za sebe je govorio da je “okorjeli bosanski Hrvat”, da je “Bosna srce Jugoslavije”, jer se plašio cijepanja BiH, ali je pritom često više isticao svoju ljubav prema Bosni, nego prema nacionalnoj pripadnosti. Bio je kritičan i prema hrvatskoj i srpskoj politici u vremenu Kraljevine Jugoslavije, i često puta razočaran što svojim postupcima i pisanjem razbijaju jugoslavenstvo koje je on vidio kao širu zajednicu u kojoj trebaju živjeti svi južnoslavenski narodi. Markušić je bio pod utjecajem katoličkog socijalnog pokreta, ali i pod utjecajem socijalističkih ideja koje su se u to vrijeme širile u Europi, zapisuje fra Marko Oršolić u tekstu Socijalno-politički pogledi fra Josipa Markušića, i smatra da Markušić “po svojim socijalno-političkim pogledima predstavlja krajnji domet bosansko-hercegovačke franjevačke socijalne i političke misli i njezinu najkompletniju reprezentaciju”.

Susret s Titom

Jedan od važnih događaja iz njegova života jest audijencija kod Josipa Broza Tita. Delegaciju bosanskih franjevaca je predvodio Markušić. O tom posjetu provincijsko glasilo donosi pomalo iznenađujuće kratak izvještaj s obzirom na važnost tog susreta: “Članovi delegacije rukovođeni općim potrebama franjevačke zajednice, sa izrazima lojalne odanosti, iznijeli su svoje želje i potrebe, koje su ujedno vezane i sa duhovnim interesima naroda, kojemu vjerski i prosvjetno služe, vjerno i nesebično. Posjeta je imala i tu svrhu, da bi se naše snage uskladile u dodiru i saradnji sa narodnim vlastima” (Bosna Srebrena, VIII, br. 9).

Susret s Josipom Brozom Titom, pokazat će to vrijeme, bio je od velike važnosti za Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu. Taj posjet je označio početak boljih odnosa između franjevačke provincije Bosne Srebrene i ondašnje vlasti. Nakon posjeta Titu, bit će 1950. godine osnovano Udruženje katoličkih svećenika Bosne i Hercegovine Dobri pastir, koje je Markušić podržavao i branio ga od unutarcrkvenih napada, iako nije bio član udruženja.

Udruženje je i u vrijeme osnivanja, slično kao i druga udruženja katoličkih svećenika u komunističkim zemljama, izazvalo unutarcrkvene prijepore i rasprave, ali nikad nije bilo zabranjeno i donijelo je, s onu stranu ondašnjih i sadašnjih difamacija, koristi mnogim svećenicima u Bosni i Hercegovini, i bosanskim i hercegovačkim franjevcima, ali i dijecezanskim svećenicima. Markušić je i od članova udruženja na prvom mjestu tražio odanost i lojalnost Provinciji i Katoličkoj crkvi, što je važno istaknuti u vremenu kad se i Markušića i članove udruženja želi difamirati kao izdajnike Katoličke crkve.

Na temelju onoga kako je Markušić živio i djelovao, na temelju njegovih službenih okružnica bosanskim franjevcima i njegovih govora u drugim prigodama i na temelju svjedočanstava o njemu, možemo zaključiti da je svu svoju životnu energiju dao za zajednicu Bosnu Srebrenu, da je cijeli život ostao odan Katoličkoj crkvi i da je u teškim i prevrtljivim vremenima vođen humanošću i mudrošću znao zauzeti ispravne stavove.

Izjašnjavao se kao bosanski Hrvat, ali je svoju nacionalnu pripadnost stavljao u kontekst bratstva i jedinstva i dobrih odnosa s drugim narodima Jugoslavije, zato su mu bili mrski svi ovdašnji nacionalizmi i zato se suprotstavljao i ustaškom režimu.

Snažan pečat

image
SAMOSTAN SV. LUKE U JAJCU/

 

Fra Josip Markušić je živio u četiri različita politička sistema i u svakom od njih ostavio snažan pečat. U vrijeme Austro-Ugarske je angažirano i strastveno pisao o reformi kmetovskog pitanja, bavio se socijalnim temama i borio se za prava težaka i radnika. U vrijeme Kraljevine SHS u kojem je i prvi put biran za provincijala Bosne Srebrene (1928-1931) bavio se političkim temama, kritički se osvrtao na hrvatski i srpski nacionalizam, branio cjelovitost Bosne i Hercegovine i zagovarao ideju ujedinjenja južnoslavenskih naroda.

U vrijeme Nezavisne države Hrvatske odvažno se suprotstavljao ustaškom i nacističkom režimu, zastupao antifašističke stavove i podržavao Narodnooslobodilačku borbu. U vrijeme socijalističke Jugoslavije, kada je u još dva navrata bio provincijal Bosne Srebrene (1949-1955), neumorno je inzistirao na dijalogu s komunističkim vlastima, štiteći svoju franjevačku zajednicu koja je zahvaljujući ponajviše njegovoj mudrosti, ali i žrtvi i mudrosti nekih drugih bosanskih franjevaca, uz velike ljudske i materijalne gubitke, uspjela preživjeti teško poratno vrijeme.

 

 

(oslobodjenje.ba)