Davidov Davor, otac za primjer i anđeo čuvar naše djece

Piše: Ernest Bučinski

Davor Dragičević boreći se za pravdu svoga sina bori se za svu našu djecu, koja bezazleno hodaju Banja Lukom, a ne znajući u kakvom se zvjerinjaku kreću.

Da se kojim slučajem desi nekom lokalnom moćniku, političaru ili biznismenu, svejedno, ono što se prije mjesec dana desilo Davoru Dragičeviću kada su mu svirepo kidnapovali i ubili sina Davida, nema sumnje da bi policija digla i kuke i morike da se pronađu ubice.

Sigurno se ne bi čekalo ni dana, već bi sva raspoloživa sredstva bila usmjerena da se pronađe nesrećni mladić. Međutim, kada se radi o djetetu čovjeka koji je nebitan za ovaj dio države, iako je krvlju, mladošću i tijelom zadužio Republiku Srpsku, onda je u bolesnom vremenu i društvu normalno očekivati da se ne preduzme ništa.

Policija ne da nije pronašla otmičare i ubice tragično preminulog Davida, već su nadležni organi, kada su pronašli leš nesrećnog mladića, čak i ocrnili žrtvu, proglašavajući ga kriminalcem, provalnikom, narkomanom, javno u vijestima svojih medijskih potrčkala koji su inače navikli da šire neistine i da se dodvoravaju svojim mentorima.

Svako ko je tih dana gledao vijesti tih i takvih medija, a bio neupućen u cjelokupnu situaciju, zaključio je da se radi o nekom tamo neotesanom momku, uličaru navučenom na kojekakve droge koji se uvukao u sumnjivo društvo, te i završio onako kako završavaju slični likovi. Za policiju slučaj je bio riješen, David je iz nekih čudnih okolnosti završio u rijeci Crkveni i tamo okončao svoj život, nakon što je provalio u kuću, a opet prije toga je bio uvučen i u nekakvu tuču. Sve je zakukuljeno, zamumuljeno samo da bi se zbunila javnost i zataškao zločin koji je očito urađen u sprezi sa nekim ko ima duboke veze sa policijom.

Istina je naravno sasvim drugačija, a da Davidov otac nije srčan i da njegova ljubav prema svome sinu nije ovolika kolika jeste, ona bi zauvijek ostala zakopana u Davidovoj grobnici. Oko tog nevjerovatno jakog čovjeka, koji nije ostao samo gord već ga je ljubav prema djetetu osnažila i dala mu energiju da se bori sa kriminalcima, dakle oko njega spremnoga na sve i svako odricanje, stala je i grupa ljudi koji su znali ko je i šta je David. A David je talentovani mladić, koji se bavi pisanjem pjesama, koji je jako kreativan, student na Elektorotehničkom fakultetu, što govori mnogo, jer na taj fakultet ne idu tamo neki tupani, nego ljudi koji imaju izražen koeficijent inteligencije. Zašto nam tog kobnoga dana kada je pronađeno Davidovo beživotno tijelo nisu o tome govorili, nego ga je insprektor i policija ocrnila da ne može crnje? Sigurno da je u ovom pitanju i odgovor, nekome je odgovarala negativna predstava o Davidu da istina o Davidu kao čestitom mladiću ne bi bila otkrivena, a pravda zadovoljena!

Davidov otac je znao ko je i šta je njegov sin, njegovi drugovi, vršnajci iz školske klupe, znali su ko je i šta je njihov prijatelj David, zato su se i okupili oko Davora Dragičevića da istjeraju istinu i pravdu na čistac.

A šta bi bilo da Davor nije stijena kakva jeste, nego da se shrvan bolom pomirio sudbinom da mu sina više nikakva pravda ne može vratiti i da on tu ništa ne može učiniti. Da je David samo brojka i kolateralna šteta rđavoag društva koje žrtvuje mladost zarad kriminalaca i kriminala koje, nedvojbeno, štiti vlast Republike Srpske.

Davor Dragičević boreći se za pravdu svoga sina bori se za svu našu djecu, koja bezazleno hodaju Banja Lukom, a ne znajući u kakvom se zvjerinjaku kreću. Ako se ne sazna ko je ubica Davida Dragičevića u opsanosti smo da njegovu nesrećnu sudbinu dožive još mnoga djeca.

Zato je jako važno da građani Banja Luke stanu uz Davoar Dragičevića i Davidove majke Suzane, i da se izbore za pravdu, jer bez nje će i dalje živjeti u zvjerinjaku gdje niti jedno pravo nije zagarantovano, pa čak ni ono pravo koje je neprikosnoveno i neotuđivo, a to je pravo na život.

Davorova ljubav prema svom sinu Davidu probudila je mnoge Banjalučane, a kada napokon ispliva i Davidova istina, vjerujem da će se i onaj dio Banjalučana i građana RS-a, koji su još uvijek u nekom stanju hibernacije napokon, trgnuti iz tog sna.

 

 

(buka)