“Posljednji Titov grad” nalazi se u BiH: Imamo više, a zapravo nemamo ništa

Poželimo mu odmah s vrata “dobar dan”, ali nakon rukovanja s domaćinom za šankom, činilo se sasvim na mjestu da čovjeka pozdravimo još jednom: “Smrt fašizmu!”. – Bujrum (izvolite, op. a.) – nasmije se prijazni Kajto, piše Jutarnji list.

Njegova ćevabdžinica Kvarta blizu centra Velike Kladuše bila je dupkom puna, pa smo na nogama malo proćaskali čekajući da se oslobodi prvi stol.

– Sula je tu i čeka – cimne glavom prema mršavom suhom starčiću koji iza njega mirno sjedi kraj peći na drva, svejedno oslanjajući ruke jednu preko druge, na štap.

Kajtu i Sulu poznaje cijela Bosna, a i dobar dio država iz okruženja, pa ne bi bio problem da ih i ne predstavimo imenima. Ali opet, red je kazati tko su doista najveći živući čuvari uspomena na bivšu državu, najodaniji poštovatelji lika i djela njezinog najvećeg sina Josipa Broza Tita i kronični nostalgičari za vremenima koja se nikad neće vratiti.

Ugostitelj Kajtaz Sabljaković Kajto predsjednik je kladuške udruge “Josip Broz Tito” koja broji više od 1000 članova u ovoj bosanskoj općini najbližoj zapadu, a otkako je prije mjesec dana umro njegov suborac i drug Ibro Ćerimović, Sulejman Muhamedagić Sula ostao je posljednji kladuški partizan. Kada je 1982. godine preuzeo predsjedanje SUBNOR-om imao je oko sebe cijelu jednu brigadu, sjeća se vrlo dobro starčić, točno 1732 borca antifašista.

Oslobodio se stol u kutu kafića, tek sada vidimo da nas “Stari” gleda za svih zidova. Za šankom su dvije biste, na centralnom zidu dva bakrena odljeva, slika koja dominira te grb nestale države. Ima i sat u njenim bojama i obliku, dva, tri kalendara na Maršala, te nekoliko uokvirenih priznanja za udruženja koja vode Kajto i Sula. Treba li spominjati da čak i paketić šećera za kavu s jedne strane ima otisnute podatke gazdina kafića, a s druge Titov lik. Mi stigosmo iz Karlovca, tamo su prošle godine zaključili da je Tito bio preveliki zločinac da bi se po njemu zvao jedan gradski trg, pa su ga preimenovali, odričući se tako i samog spomena na bivšeg predsjednika bivše države. Ovdje, sat vožnje dalje, upoznajemo ljude koji gotovo ne žele priznati da je on ikad umro.

– Eee, kamo sreće da imamo takvog jednog danas. Kada sam 2014. godine bio u Kući cvijeća, položio cvijeće na Titov grob, pa onda na grob drugarice Jovanke, koja je tada, u listopadu, imala prvu godišnjicu, a delegacija im odala počast minutom šutnje, pitali me beogradski novinari zašto dolazim svake godine, a ono što sam rekao njima tada, tebi druže govorim sada: “Kad bih mogao dignuti Tita iz groba i leći tamo umjesto njega, ja bih to učinio odmah i bez razmišljanja za dobrobit svih naroda Jugoslavije!” – kaže nam Sula.

– Ja jesam veliki nostalgičar za tim vremenima. Maštam o tome da zaspim, pa da se probudim u onim vremenima, u njegovom sistemu, iako sam tada imao 90 posto svega manje nego sada. Što mi toliko nedostaje? Ma dobro, nije tada bilo stvari u izobilju, nije bilo “rifli” i svega onog, ali ničega nije ni falilo. Najviše mi nedostaje druženja i moji drugovi iz Novog Sada, Niša, Skoplja, Zagreba, Rijeke i Ljubljane. Ljudi su se družili, obilazili, bilo je tu kumstava i družbi. Sada se svak zbio u svoj tor i to je to – tužan je Kajto.

Udruženje “Josip Broz Tito” nastalo je prije 14 godine, krenulo je od Kajtaza, pa je on postao prvi predsjednik, te na toj, za Kladušane vrlo važnoj funkciji, ostao do danas.

– Našlo se nas pet, šest koji smo prije bili na radnim akcijama, ja sam bio na Kozari, u Smederevu i u Beogradu, i došli na ideju da osnujemo udruženje. I tako, skupili nešto ljudi, izabrali tijela i odmah u prvoj godini već imali 650 članova. Plaćala se članarina, a iznosila je 12 maraka, dolara, eura, ovisno u kojoj bi zemlji živio član, jer ih je dosta bilo i iz inozemstva. Već za Dan pobjede 9. maja organizirali smo veliko događanje na temu antifašizma i maršala Tita u kojemu su sudjelovala sva djeca, od vrtićke do omladinaca. U krosu je nastupilo njih više od 700, a nagrađivani su bili i literarni radovi, koji su isto bili na temu Tita i Drugog svjetskog rata. A onda smo oko podneva na razglas odvrnuli Zdravka Ćolića: “Druže Tito, mi ti se kunemo”, toliko glasno da je hodža morao prekinuti molitvu – prisjeća se ponosni Kajto, govoreći kako su za novac od članarina svoj djeci otisnuli prigodne majice.

Antifašistički datumi

Broj članova nastavio je rasti, te je ubrzo prešao brojku 1000. Kajto i njegovi drugovi, zajedno sa Sulom i njegovim borcima brinuli su o spomenicima antifašizmu i važnim antifašističkim datumima koje je valjalo njegovati i obilježavati. Napravili su kalendar događanja s bitnim datumima i mjestima za čitavu državu: Beograd, Kumrovec, Sutjeska, Kozara, Neretva, Mrkonjić, Brezovica, Šamarica, Banki Grabovac, Partizanska Drežnica, Petrova gora, Jasenovac, Srb, Drvar.

Na jedno putovanje 2007. godine napunili su čak 12 autobusa, a nisu uspjeli prevesti sve zainteresirane. S godinama se smanjio broj putnika, odlučili su u udruženju da neće više prikupljati članarinu i dogovorili se da će iz vlastitih džepova plaćati putovanja i vijence koje polažu, jer im se tako učinilo jednostavnijom. No, manji broj putnika nikako nije značio da se smanjio i žar s kojima se kretalo dobro utabanim putevima revolucije. S redovito dva puna autobusa polaze iz Velike Kladuše, oni su danas vjerojatno najodanija skupina odana Titu i partiji. Primjerice, prije slabo posjećenih skupova na Kordunu i Baniji oni provjere kod organizatora hoće li što biti ili ne, da ne dolaze u prazno, a kada mjesne antifašističke udruge potvrde da će ipak biti obilježavanje, iz Velike Kladuše bude gostiju više nego domaćih ljudi.

– Slavimo ta prošla vremena, iskazujemo poštovanje Titu, iz godine u godinu je tako i tako to rade svi narodi. Ima iz Makedonije jedna grupa koja dolazi uniformirana u odjeći jugoslavenskih službi, ima ih u uniformi milicije, jedna je pukovnik JNA, i tako. I onda pričamo, a svak ima svoju muku. Makedonci se žale kako se narade na svojim poljima uzgajajući papriku, pa im ništa ne ostane kad je prodaju, zavideći nama i misleći da mi nikada nećemo biti gladni, jer im je još uvijek u sjećanju naš Agrokomerc. Slovenci su najžešći, ali su daleko ispred svih nas, jaki su i Istrani. A na Sutjesci me iznenadilo kada sam čuo koliko je tamo poginulo Dalmatinaca. Je li Sula – kaže Kajtaz, tražeći potvrdu od svojeg Sulejmana.

Samo jedan iver ostao u Kladuši

Onaj štap mogao bi zavarati svakoga tko dobro ne poznaje tog živahnog djedicu. Iako je prevalio 93., drži se barem kao 70-godišnjak, a pamti kao da nikad nije ostario.

– Drži me ta aktivnost, nema da se o nekome ružno govori, a bude i pjesme. Raduje me kada negdje dođemo, pa nas predstave kao antifašiste. Imam petero djece, osmero unuka, 12 praunuka, a svi antifašisti, dakako, neće iverje daleko od klade. No, samo jedna kćerka mi je u Kladuši, sve ostalo Amerika, Njemačka, Švicarska i Austrija – priča djed.

Za Jugoslavijom je nostalgičan jer mu nedostaje sloboda. Ima slobode i sada, ali to, tvrdi, nije onakva sloboda kakvu je imao dok je bilo Tita. Njega je upoznao u Karlovcu 1971., na manevru – “Sloboda”, kada su bili na zajedničkom ručku, a i prije ga je vidio u Bihaću i Glini.

– Ja ga cijenim jer je digao ustanak. Da ti budem iskren, prije sam se izjašnjavao kao Srbin, iz sažaljenja prema narodu Korduna koji su okupatori i domaće izdajice ubijali na pravdi boga, a poslije sam bio Jugoslaven. Da me sada netko pita što sam, ja ne bih znao reći. Mnogi su se izjasnili kao Bošnjaci, ja se tako ne osjećam, da sam mogao reći Bosanac, nekako možda i bih, ali tako je kako je, a nije dobro – priča djed Sulejman Muhamedagić kojega, kao umirovljenog učitelja, strašno žalosti što su se umirili prosvjetni radnici, a bili su Titovi pioniri, te više ništa ne proučavaju o NOB-u, a taj period povijesti kao da je iščeznuo iz udžbenika.

– Imali smo 5148 boraca, 1492 poginula i 61 nosioca partizanske spomenice. Velika Kladuša bila je najslobodniji grad na ovim prostorima, čak 731 dan tijekom Drugog svjetskog rata, a oslobađali smo je triput – prisjeća se Sula.

Sekretari SKOJ-a

Pozdravljamo se s Kajtom i njegovim najdražim drugom, Josipom Brozom Titom, u Kajtinoj ćevabdžinici, a djed Sula će nas ispratiti do Gradskog parka, koji je nedavno dobio ime Parka sekretara SKOJA-a, jer nam želi pokazati spomenik palim borcima u Narodnoj revoluciji sagrađen 1951. godine, a temeljito obnovljen 1999. godine.

Idemo Ulicom žrtava fašizma, točno nasuprot pravoslavne crkve je parkić s bistama značajnih antifašista za ovaj kraj, narodnih heroja Ibrahima Mržljaka i Milana Pilipovića, te boraca Omera Duranovića, Zuhdije Žalića i Tone Hrovata. Svi oni, dakako, imaju i svoje ulice malo dalje, isto kao antifašisti Ivan Goran Kovačić, Vladimir Nazor, Ivo Marinković te značajni političari iz prošlih vremena, Cazinjanin Hamdija Pozderac te bliski Titov suradnik Džemal Bijedić.

Priča o njima Sula, ali i o crkvi na koju gledaju one biste, gdje su ustaše okupile srpsku djecu i žene i počinile stravičan pokolj. Idemo do kružnog toga ispred Agrokomercove robne kuće i Gradske džamije na drugoj strani. Tu je nekada bio trg, prisjeća se Sula, na kojem se slavilo oslobođenje, a kozaračko kolo poveo je sam mjesni hodža. Niže je Ulica Josipa Broza Tita, ona okružuje park kojim dominira partizanski spomenik.