Zašto rat još uvijek traje?

Piše: Ognjen Pjano
Istorija (i) psihoanaliza uče nas da društvo u periodu posle rata, skoro uvijek uvučeno u tranziciju od totalitarnog režima do neke nestalne i neuhvatljive demokratije, pred sobom ima dva puta na raspolaganju: put osvete koji uključuje nove sukobe, nova zvjerstva, spletke i poniženja drugih naroda, ili pak onaj teži put – put žaljenja gubitka, preuzimanja ličnih i grupnih odgovornsti za učinjena zlodjela, reparacije, pomirenja i možda oprosta. Ali “izvini” je uvijek najteža riječ za izgovoriti.

Rodio sam se u državi Bosni i Hercegovini; odnosno baš kada me je majka porađala u trudničkim bolovima i znoju tada je i narod Bosne i Hercegovinu u krvi i ratu porađao nezavisnost države. Napunio sam dvadeset i šest godina i još uvijek ocrtavam granice sopstvenog identiteta i lične nezavisnosti i pitam se dokle je došla nezavisnost moje države, ranjene materinske zemlje? Pod nezavisnošću podrazumjevam jasne predstave ko smo, kuda idemo, šta želimo i mir koji donose takve spoznaje. Pod nezavisnošću podrazumijevam izmirene račune iz prošlosti, preuzete odgovornosti za sopstvena djela, korektne i ako ne altruistične, onda bar humane međuljudske odnose. Dokle je došla nezavisnost moje države, ranjene materinske zemlje?

Ljudska destrukcija

Previranja u vlastitoj nutrini odmjeravam prema nutrini sopstvene države i zatiče me ista slika, dugogodišnja – pocijepana na hiljadu dijelova; nacija pocijepana i razvrstana po krvnim zrncima, majčinska zemlja pocijepana na dva entiteta, jedan distrikt, tri jezika i dva pisma, dvije škole pod jednim krovom, jedan grad-dva dijela, oni i mi. “Matricid!”, progovara Kristevina knjiga, još jedna iz psihoanalitičke literature u kojoj tražim smisao ljudske psiho(pato)logije, još jedna knjiga o moći užasa. Možda će o Juliji neki drugi pisati, bojim se da ću potonuti u rascjepu vlastitog jezika.

Da bih napravio bar jedan korak unaprijed umjesto pitanja: Zašto je počeo rat?, postavljam pitanje: Zašto rat još uvijek traje? Ekstremnom traumom pogođen narod na majčinskoj zemlji je iznova i iznova u retraumatizaciji, nezaliječenom PTSP-u, neprepoznatom i neimenovanom PTSP-u, narušenim međuljuduskim odnosima, depresiji, anskioznosti. Ne, pored mene nije dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje već slika ranjene materinske zemlje. Neću ostati sakriven iza jakih stručnih, psiholoških termina i isprazne forme teksta. Neću ulaziti ni u postavljanje pravde, procese tužilaštva, politička pitanja. Pošao bih putevima psihologije ličnosti; ličnosti ranjenih i razorenih ratnom traumom, ličnosti koje biraju ratne politike i nastavljaju ih kroz vrijeme. Bosno i Hercegovino, patnjo moja!

Da bih nadišao sve granice, strane i sva cjepanja svepristuna na ovom tlu misli okrećem psihoanalizi, nauci koja nepokolebljivo i pomalo nemilosrdno gleda u psihologiju čovjeka razotkrivajući njegove suštine. Ovde ćemo je zamoliti za pomoć da nam objasni nepodnošljivu težinu ljudske destrukcije.

Paranoidna (ratna) propaganda

Putevi psihoanalize su od njenih početaka bili putevi istinoljubivosti prema saznanju o psihologiji čovjeka, i kao takva nikada nije zatvarala oči pred Erosom, ali i Tanatsom. Možda su je zato uvijek tako žestoko napadali, od akademske zajednice do šireg društva, jer je govorila o ljudskoj seksualnosti kada je to predstavljalo tabu, te što je analizirala i iznosila na vidjelo najtamnije strane čovjeka.

Tako nas istorija (i) psihoanaliza uče da društvo u periodu posle rata, skoro uvijek uvučeno u tranziciju od totalitarnog režima do neke nestalne i neuhvatljive demokratije, pred sobom ima dva puta na raspolaganju: put osvete koji uključuje nove sukobe, nova zvjerstva, spletke i poniženja drugih naroda, ili pak onaj teži put – put žaljenja gubitka, preuzimanja ličnih i grupnih odgovornsti za učinjena zlodjela, reparacije, pomirenja i možda oprosta. Ali “izvini” je uvijek najteža riječ za izgovoriti. Da se vratim na naše pitanje: zašto rat još uvijek traje? Da li smo to krenuli putevima osvete?

Moja prva asocijacija je kontinuirana nacionalistička propaganda od koje je sve i počelo, jer u početku bješe riječ, perverzna i “prejaka riječ” koja nas je ubila. Paranoidna (ratna) propaganda, koja se nije zaustavila od početka komadanja majčinske zemlje do danas, sistematski ubrizgava u društvo (i njegove pojedince/ke) najprimitivnije strahove i fantazije o uvijek lošim i proganjajućim onim drugima, iz druge nacije, vjere, tabora; onim drugima kojih se treba riješiti jer ih je grupa zajedno sa vođom označila kao loše i prijeteće.

Tu na psihičku scenu stupa projekcija kao najmoćniji mehanizam odbrane u kome je sve ono vlastito loše otcjepljeno i pripisano drugom pojedincu ili grupi. Projekcija kao mehanizam odbrane nije uvijek zloćudna jer nam olakšava “nositi identitet i izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe”, andrićevski rečeno. Problem nastaje kada takva projekcija zamagli granice fantazije i realnosti, kada se otme kontroli i zasićena posijanim strahom kroz medije dobija svoj oblik u mržnji, nasilju, ratu, zločinu između pojedinaca ili grupa.

Ali, budimo ovde oprezni, a u tom oprezu prizivam jedan od svoijh najvećih autoriteta – Frojda, koji nas upozorava: “… Vjerujete li vi, zbilja, da bi jedna šaka nesavesnih častoljubaca i zavodnika uspjela da pusti sa lanca sve te zle duhove, da milioni onih koji su vođeni nisu krivi zajedno sa vođama?” Kada je otac psihoanalize podučavao čovječanstvo o tome kako se svi ljudi rađaju sa urođenim nagonima smrti, ali i nagonima života, svijet ga je osudio i nazvao pesimističnim i nervoznim doktorom iz Beča, jer kao što je i sam Sigmund napisao: “Nevinašca, naime, ne vole da im se pomene urođena sklonost čovjeka ‘zlu’, agresivnosti, destrukciji, a time i svireposti. Bog ih je stvorio po obličju svoga savršenstva i niko ne želi da se podsjeti koliko je teško spojiti – uprkos uvjeravanju religijske nauke – njegovu svemoć i bezgraničnu dobrotu i nesumnjivo postojanje zla. Đavo je postao najbolji izgovor za izvinjenje Boga.”

Zli duhovi

Idući psihoanalitičkom logikom čovjek je po svojoj prirodi (samo)destruktivno biće sa urođenim agresivnim impulsima, te na takve sistematske manipulacije ratnom propagandom od strane vladajuće manjine – u ljudima odgovara čitav niz motiva, motiva destruktivne prirode, “zlih duhova”, koji kao da jedva čekaju da se otvori njihovo podzemlje koje počiva u svima nama. Možda nas takva psihoanalitička učenja mogu gurnuti u još veću tjeskobu, ali nas psihoanalitički učitelji nisu ostavili u mraku našeg nesvjesnog, naprotiv, podstakli su nas na promišljanje o vlastitoj prirodu i preuzimanju odgovornosti za sopstvena učinjena djela.

Umjesto poricanja, potiskivanja i svih onih nezrelih mehanizama odbrane sa kojima naivno negiramo vlastitu destrukciju, psihoanaliza nam je pokazala moguće puteve transformacije sirovih nagona u nešto ljepše i uzvišenije, transformacije mržnje u altruizam i razumjevanje vlastitog psihičkog, a onda i drugog i drugih, prenesno na grupni nivo ponudila nam je građenje zdravije i ljepše civilizacije umjesto rata i zločina.

Moja druga asocijacija, isto stiže do mehanizama odbrane sada okrenutih prema drugom izvoru bola i patnje. Nakon što je nacija na početku progutala tu perverznu i “prejaku riječ” država više nije predstavlja imago dobre majke već, naprotiv, lik zle i otrovne maćehe. Poslije riječi bješe strah, a poslije straha bješe rat. A poslije rata? Poslije rata ostale su manične odbrane kojima se pokušava sakriti učinjeno. Zločini se poriču i negiraju što nastavlja identičnu nasilnu dinamiku prošlosti između žrtava i počinitelja. Poricanje i negiranje vode produbljivanju prezira i mržnje između naroda, odbacivanju odgovornosti i ostavljanju otvorenih ratnih rana.

Ali “izvini” je uvijek najteža riječ za izgovoriti; možda zato jer izvini znači ponovo vidjeti, izgovoriti i priznati zločin, shvatiti monstruoznost takvih činova, odgovarati za iste i na kraju, neizbježno, vidjeti zastrašujući odraz sopstvenosti. Možda zato jer ’izvini’ iziskuje popravljanje svih učinjenh šteta i gubitaka, a možda zato što vodi pojedinca i narod na prihvatanje i suočavanje sa izgubljenim i slomljenim moralom, opljačkanim bogastvima, nezadovoljstvom, iscrpljenošću za novim uzaludnim bitkama i ono najdublje u svima – strah da su ih prevarili, obmanuli i izdali oni najveći od svih – vođe, a koje je svaki narod birao i bira prema vlastitim i kolektivnim nesvjesnim fantazijama. Bosno i Hercegovino, patnjo moja!

Traume iz prošlosti

Međutim, psihoanalitička teorija nas je naučila da sve potisnuto u nama uvijek teži i uspjeva da se vrati baš poput bumeranga, a kada tako silno potisnemo, poreknemo ili negiramo povratna sprega bumeranga će uvijek udariti u najvulnerabilnije dijelove ličnosti. Isplivavanje ratne traume iz prošlosti, a nastavljenu kroz vrijeme, možemo vidjeti u nezavršenim procesima gubitka i žaljenja kod onih koji su izgubili bliske osobe, te njihovom depresijom, post-traumatskim stresnim poremećajem, apatijom, nezadovoljstvom i u konstantnom osjećaju ugroženosti.

Isplivavanje traume možemo prepoznati u zategnutim međuljudskim odnosima na svim stranama ovog tla, okorjeloj mržnji, zavisti, pohlepi, radikalnoj vjerskoj propagandi, sukobima. U ratu nikada nema pobjednika, ma koliko nas ubjeđivali u suprotno, ali u životu poslije rata ostaje jedna od najironičnijih Frojdovih opaski da “… naši sunarodnici zapravo nisu pali tako nisko koliko smo se bojali da jesu, jer se nikada nisu ni uzdigli tako visoko kako su vjerovali!”

Varvarska civilizacijo, patnjo moja!

(avangarda)