Bosanska kvadratura kruga

piše: Nihad Đozić

“Nikad nemojte govoriti loše o drugima”, savjetuje jedna indijanska poslovica i sugeriše da se stvara negativna energija, koja se uvijek vrati kao bumerang.

To su smislili domicilni Indijanci, koji su imali užasno iskustvo s doseljeničkom bijelom rasom, ali su danas američki državljani, kao i svi drugi, različitih boja i nacija. Konstituiraju svoju matičnu državu, što ne utječe na činjenicu da pojedinci i dalje žive u čudnim rezervatima. Takva je historija i geografija američkog kontinenta i to je teško promijeniti. A vraćati se stalno u prošlost i govoriti loše o bijelom čovjeku nije nimalo produktivno jer život dugim koracima grabi naprijed.

Historija Bosne i Hercegovine malo je drugačija i komplikovanija, ali je zajedničko da postoje “recidivi plemenske svijesti i rezervati u pokušaju”. I kada se toj i takvoj svijesti dogodi ustavno-pravni pojam konstitutivnost naroda (koji je, istini za volju, imao i neke pozitivne tekovine), šta to može građanin pojedinac napraviti naspram poglavica, plemenskih vijeća i vračeva koji mu određuju sudbinu (a da ne govorimo o građanima drugog reda što su na sramotnom spisku “Ostali”)?

Kategorija ‘konstitutivnih naroda’

Biti konstitutivan znači da si jedan od stubova na kojima stoji država i, ako ih je, recimo, tri, “izostanak nekog od postamenata može dovesti do rušenja, odnosno, podjele države”. Često to čujemo od čelnika bosanskohercegovačkih nacionalnih stranaka, a je li stvarno tako teško je provjeriti jer je Bosna i Hercegovina jedina država u svijetu koja svoju državnost temelji na tom i takvom apstraktnom pojmu (“koji je smišljen”, kako nedavno reče dr. Dejan Jović, politolog iz Zagreba, “za potrebe jugoslovenskog socijalizma”).

Ili, kako to u jednom intervjuu odlučno tvrdi dr. Zlatko Hadžidedić: “Kategorija ‘konstitutivnih naroda’ uopće ne postoji u svjetskoj ustavnopravnoj teoriji, ona je prisutna samo u bosanskohercegovačkoj političkoj praksi”. Slobodoumnom pojedincu i građaninu odmah se nameće pitanje: nije li Bosna i Hercegovina, čiji tragovi državnosti sežu hiljadu godina unazad, eksperiment u laboratoriji velikih sila? Onih koje su propale, ali i onih koje to još nisu… Ili je u raljama susjeda i komšija?

Druge višenacionalne zajednice koriste formulaciju konstitutivnost građana, a tzv. “zaštita vitalnih nacionalnih interesa” ostvaruje se kroz zakonodavnu vlast (Dom naroda) ili slične oblike regulative. Međutim, Bošnjaci, Srbi i Hrvati, kao konstitutivni narodi (ili, bolje reći, nacije) u Bosni i Hercegovini, ne mogu se dogovoriti čemu služi ta, da prostiš, konstitutivnost. Ravnopravnosti sigurno ne, jer mnogo primjera govori da ravnopravnosti nema. Možda strahu jednih od drugih? Ali, uvjeren sam da koristi cementiranju nacionalnih političkih elita i njihovih partikularnih politika koje nikamo ne vode.

To je nerješiva zagonetka iliti kvadratura kruga za sve, a pogotovo za Bošnjake, koji su, ako pošteno sagledamo stvari, u doista neugodnom i nepovoljnom položaju. Njih sumnjiče za sve i svašta, ali mi se čini da oni samo žele, po logici historije i geografije, biti svoji na svom jer rezervne domovine nemaju. I vjerujem da im ne smeta živjeti zajedno i ravnopravno s drugima jer su to kroz dugi period “miješanja” naučili i ne postoji dokaz da su kao “politički narod izvršili agresiju na nekoga.

Naravno da Bošnjaci, kao i svi drugi, imaju svoje unutrašnje probleme, koje nije jednostavno preko noći riješiti. Posebno je upitan tzv. demokratski kapacitet stranaka na vlasti i nacionalnih političkih elita, koje nevješto ekvilibriraju između nacionalnog i građanskog, kako im kad odgovara, i provode nekakvu kvaziemancipaciju svog biračkog tijela (za razliku od višenacionalnih građanskih stranaka, koje ne provode ništa, već čekaju kad će se nacionalni koncept urušiti sam od sebe).

Upravo je taj pojam “građanski” nešto čime se najviše manipulira. Jedna strana uporno ga negira ili zamjenjuje teze, a druga potencira i zanemaruje realnost na terenu. Ne pomažu nikakve tvrdnje i mišljenja ustavnopravnih stručnjaka u kojima se nastoji objasniti da su ustavi svih uređenih država zasnovani na građaninu pojedincu (osim u Bosni i Hercegovini), a da se u nekima od njih uzimaju u obzir nacionalne specifičnosti. Zašto onda negirati ili potencirati nešto tako očito?

Pa, naravno, u svrhe politikantstva i predizborne homogenizacije glasača, koji, ako se ta prljava igra nastavi, nikad neće postati birači, a ni građani pojedinci. Osporavaju se notorne činjenice i niko ne razmišlja kako to da je građanski princip svima u svijetu prihvatljiv, jedino u Bosni i Hercegovini nije. Pogotovo što takav političko-pravni termin ima namjeru ukazati da su svi građani jednaki i da imaju ista prava (logično, i obaveze) i pred Bogom i pred zakonom, tako da nije važno šta Bakir Izetbegović ili neki drugi čelnik govori o tome jer to je civilizacijsko, a ne stranačko pitanje.

Age, begovi i raja

Druga neosnovana optužba na račun Bošnjaka (koja se jednako odnosi na sve čelnike koji dolaze iz tzv. bošnjačkog korpusa) jest da oni tajno, lukavo i uz pomoć Amerikanaca prave nekakvu unitarnu Bosnu u kojoj će biti dominantni (age i begovi), a svi drugi kmetovi (raja). Takvo mišljenje nikad neće doći direktno jer je besmisleno, ali se, po analogiji, može čitati između redova kao oruđe za proizvodnju straha od strane etnopolitičkih elita druga dva naroda u Bosni i Hercegovini (Srba i Hrvata) i, posljedično, homogenizaciju svojih nacija iako je i laicima jasno da svaka država po definiciji mora biti unitarna. Kako bi drugačije uopće opstala?

Nikome nije jasno šta je to “koncept građanskog unitarizma”. U teoriji države i prava svaka država koja nije složena država (konfederacija i unija), odnosno koja nije sastavljena od više država, po definiciji je unitarna država, tako da je i postojeća Bosna i Hercegovina (sastoji se od dva autonomna entiteta, ne od dvije suverene države), bez obzira na dejtonsku pojmovnu zbrku i pravni nered koji je iz toga proizašao, po logici stvari unitarna država. I nije bitno šta o tome govore Dragan Čović, Božo Ljubić, Milorad Dodik i neki drugi nacionalni čelnici i političari, kojima to iz bilo kojih razloga ne odgovara jer oni i ne znaju o čemu pričaju.

Naravno da znaju o čemu pričaju i s kojim se ciljem određeni ustavnopravni pojmovi pretvaraju u “babaroge” i daje im se neko drugo značenje, ali je neshvatljivo da i pojedini predstavnici akademske zajednice preuzimaju političke floskule i ponavljaju ih poput papagaja, vjerovatno u funkciji plašenja svojih sunarodnjaka od zločestih Bošnjaka, koji im žele nametnuti “svoj način života i mišljenja”, tako da sve češće možemo čuti besmislene izjave tipa: “Nećemo građansku državu”, “Građanska Bosna i Hercegovina znači kalifat”, “Protiv unitarizma i za treći entitet” i nešto slično, direktno ili između redova.

Najgluplja optužba koju sam ikad čuo jest da “unitarna Bosna i Hercegovina podrazumijeva dominaciju Bošnjaka jer je njih najviše”. Pa, kad bi to bio argument, danas bi na svijetu bilo hiljadu država. Pritom se namjerno izostavlja osnovni princip konstitutivnosti: “da su svi konstitutivni na svakom pedlju Bosne i Hercegovine i imaju ista prava i obaveze”. Ako se tako originalan i pravičan institut ne može integralno konzumirati, treba ga ukinuti. Nije to švedski sto s kojeg kantoni i entiteti uzimaju samo ono što im odgovara i čime se ponovo otvaraju stare i potrošene priče “o ugroženosti”, koje tragično sjećaju na devedesete, kada je država raskomadana, pa u Daytonu opet nekako pokrpljena u dokumentu “Opći okvir za mir”, koji je zaustavio rat i dao šansu da se isprave greške da bi mogao nastati “Opći okvir za život”… Pa ništa.

Ne žele funkcionalnu državu

Zanimljivo je da, osim unitarne i građanske, niko od ovih nacionalnih čelnika ne želi ni funkcionalnu državu. Onu koja bi omogućila visok standard i bolji život (oprostite na izrazu koji je postao psovka) građana i brži i kvalitetniji put u Evropsku uniju. Možda je Dragan Čović, čelnik HDZBiH, zaboravio da je i Hrvatska ušla u EU kao unitarna i građanska država, a u vrijeme SFRJ Srbi u Hrvatskoj imali su  status konstitutivnog naroda. Ili, Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska, vjerovatno ne zna da i Srbija mora urediti svoju unitarnost i prihvatiti građanske principe da bi je primili u Klub.

Najlakše je, iz vlastitih politikantskih interesa, optuživati Bošnjake i zavađati “konstitutivne” narode, proizvoditi smutnju, razdor, podjele i mržnju. To može potrajati neko vrijeme, ali se iskreno nadam da građani više neće nasjesti i zagristi tu udicu. Valjda je i onima koji nisu otišli trbuhom za kruhom jasno šta se događa i šta ih čeka ako još jedan mandat povjere tim istima jer vjerujem da se, konačno, steže omča oko ovog ekskluzivno nacionalnog koncepta.

Dokle je došlo vidi se i iz njihovih prijedloga novog Izbornog zakona. Zamislite (ne)moguću situaciju da na izbore odlazite sa zelenim, plavim i crvenim trakama oko ruke i da svoje (raznobojne) glasačke listiće ubacujete u zelene, plave i crvene kante, a pored njih stoji kanta za smeće, u koju bijele listiće mogu ubacivati Ostali. A nakon tog praznika demokratije dozvolit će vam da se mirno i dostojanstveno vratite u svoja geta i rezervate. Na šta bi to ličilo?

Ili, kad smo već kod hipotetičkog promišljanja, uzmimo izjavu Dragana Čovića (koja nije bez osnova) da je “na Bošnjacima najveća odgovornost” – šta bi oni mogli korisno napraviti za sebe i druge, a i za Bosnu i Hercegovinu? Možda bi se trebali, jednostrano i dobrovoljno, odreći konstitutivnosti i u znak solidarnosti priključiti se Ostalima (koji, također, imaju pravo glasa, ali je veliko pitanje koliko je taj glas vrijedan). Mislim da bi i mnogi Srbi i Hrvati pokazali empatiju.

Bosna i Hercegovina je ona vrećica “tri u jedan”: kava (kafa, kahva), mlijeko i šećer, a Ostali su vanilijin prah koji se dodaje da bi se popravio ukus.

Nemojte nikad govoriti loše o drugima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala.

 

(AL Jazeera)