Esad Bajtal: Krik moralnog protesta i životnog prokletstva u etno-galeriji nemorala

Promotivno slovo o knjizi Hasana Efendića: Komandant, smjena, izdaja  – Sarajevo 21.02. 2018.

Ovo je važna povijesna knjiga, koja sa zidova naše ogavne, gladne i hladne stvarnosti, struže kreč lažima bojene istorije. Prokazivanjem lažne istorije, autor ovom knjigom, pred ogledalom povijesti, polaže račun svoje ljudske, moralne, i civlizacijske odgovornosti.

Ova je knjiga krik iz tame.

Krik bola. Možda čak i nade.

Teško je razaznati, jer dolazi iz teške etno-pomrčine i projektovanog haosa u kome već skoro tri decenije bolno patimo stenjući pod teretom životnog besmisla.

Krik moralnog protesta i životnog prokletstva, kome smo sasvim nedužni izručeni. Samrtni krik koji potvrđuje samo to da smo, uprkos svemu šta nam rade, još uvijek živi. Možda i posljednji glas pobune autora, i svih nas čije životno iskustvo nosi biljeg porazno teškog razočarenja, prevara i idejno osmišljenih laži svetog BHS trojstva.

Pisana u formi autobigrafije, kao vodič na dramatično tragičnom životnom putu autora, ova se knjiga pokazuje kao pouzdano svjedočanstvo prošlosti. Šokantna slika istorijskih i političkih prilika našeg moralno i ljudski poraznog vremena. Otuda njen dokumentarno povijesni značaj i smisao.

A onaj krik, s početka priče, poprima vrijednost upozorenja jedne istine na umoru. Naravno „istina je ružna“, i nikad se, od onih kojih se tiče, ne priznaje kao istina. Lažov nikada neće priznati da je lažov.

Baš kao ni ušljivac da je ušljivac.

Da li je nekad, neko, negdje čuo ušljivca kako viče – „ušljiv sam“.

Ne.

Upravo suprotno.

On za ušljivost optužuje, i prokazuje onoga koji upozorava na njegovu ušljivost. Po onoj filozofskoj: „Nijek kriv onaj ko zlo čini, nego onaj ko na zlo ukazuje“. Takva će krivica, i anatema, najvjerovatnije, biti bačena i na ovu knjigu. Na njenog autora, na recenzente i promotore.

Ali taj film smo već gledali.

I gledamo.

On poput „stalne postavke“ slika, istrajava u etno-galeriji nemorala. Tačnije, galeriji moralnog sljepila, u kojoj etno-kustosi izlažu izmaštane šarene laže o nacionalnoj ugroženosti, o zlatnim kašikama, i o zločincima kao tobožnjim herojima, a žrtvama kao krvicima za sve.

Tome nasuprot, knjiga je nastala na jednoj sasvim drugoj ravni i potrebi. Ona je izraz pojedincu urođenog moralnog osjećaja za dobro i zlo; za pravdu i nepravdu, za laž i istinu na koje autor refleksno reaguje. U tom smislu, najveća vrijednost ove knjige, u tome je što – ne prikazuje, nego – pokazuje naše juče i danas.

A prikazivati i pokazivati nije isto.

Prikazivanje nečega, ma šta to bilo, vazda je subjektivno.

Podložno željama prikazivača.

Njegovim potrebama ili osjećanjima.

Pokazivanje je nešto sasvim drugo.

I tiče se golih činjenica iskustva.

Pokazati, znači upirati prstom u ono vidljivo, očigledno. I autor ove knjige upravo to čini. Pokazuje i ukazuje na ono, što se, uprkos svojoj samoočiglednosti, tako uporno, pokušava sakriti. Umjesto da procjenjuje, ocjenjue ili prikazuje Hasan Efendić, ukazuje i pokazuje na događaje i ljude; mjesto i vrijeme; imena i prezimena; svjedoke, situacije i kontekste.

Sve je tu.

Slika naše povijesti kao na dlanu.

Koju, stranačka priča upornim istorijskim retuširanjem, pokušava da skrije.

Međutim, život je uvijek na strani stvarnosne povijesti, a ne na strani izmišljene istorije. Odnosno, na strani onoga šta se događalo, i šta je bilo, a ne na strani istorije, koja nam o toj bilosti priča onako kako njoj, i njenim dnevnim potrebama, odgovara.

Povijest nam pokazuje našu ružnu stvarnost.

Istorija je ideološki kreči.

E da bi, bi je prikazala boljom nego što jeste.

I zato je ovo važna povijesna knjiga, koja sa zidova naše ogavne, gladne i hladne stvarnosti, struže kreč lažima bojene istorije. Prokazivanjem lažne istorije, autor ovom knjigom, pred ogledalom povijesti, polaže račun svoje ljudske, moralne, i civlizacijske odgovornosti.

Pošto ne prikazuje, nego pokazuje tok povijesnih zbivanja, ova knjiga ne traži da joj se vjeruje, nego samo to, da se svako od nas, vođen vlastitom sviješću i savješću, pojedinačno i budućnosno, odredi prema u njoj pokazanim, činjenicama, ljudima i događajima.

Konačno, mi, građani ove zemlje; naše zemlje; svoje zemlje, imamo moralno i ljudsko pravo na povijesnu istinu. Pravo na život u stvarnosti, a ne u iluziji, kakvu nam uporno idejno podmeću i interesno nameću. Jer, niko, a vlast najmanje, nije i ne smije biti, vlasnik istine. Još manje, naših života, žrtvovanih etno-ideološkoj pseudoistini.

Naravno, istina ove knjige je krajnje tužna i ružna.

Ali, kao ogledalo krvavo-povijesnih zbivanja i događanja o kojima govori, knjiga nije i ne može biti krivac.

Nego, i naprosto – samo njihov svjedok.

A, jezikom našeg, debelo religiziranog vremena, svjedočiti istinu znači polagati račun Bogu. Bogu, koji, kako to sami etno-i klero-prevaranti govore, sve vidi, sve čuje, i sve zna.

Shodno tome, sam Bog, ne dozvoljava, da se šuti o onome – šta je bilo i, kako je, bilo. Na tragu tog božanskog imperativa, nastala je i ova moralno senzibilna i životno uznemirujuća knjiga Hasana Efendića.

Ostaje mi samo, da joj, kao takvoj, pedagoški prosvjetljujućoj i moralno osvješćujućoj knjizi, poželim što kraći put do što više čitalaca.

Povijesnom istinom zaokupljenih čitalaca.

 

 

(tacno.net)