Zijad Plivac: Turistička pruga Jajce- Jezero nije utopija, niti je pusta želja, već realnost

U razgovoru za naš portal, Zijad Plivac govorio je o svojoj knjizi “Posljednji zvižduk“, o značaju jajačke željeznice kao i mogućnosti pokretanja turističke pruge i još mnogo toga.

Šta Vas je motiviralo da napišete knjigu?

Iskreno, uvijek osjećam zahvalnost i čini mi čast biti pozvan na razgovor, a „stati“ pred medij, kao što je vaš, uz to konstantno aktivan, a koji broji oko dvadesetpethiljada čitalaca, naravno da zahtijeva potpunu iskrenost i odgovornost. Želim prvo da vam čestitam i da se kao građanin zahvalim za vaš trud i rad – društveni rad, koji kao i hobiji poput kulturnih aktivnosti, rad na humanitarnom polju i svakom sličnom, zapravo svakodnevno pokazuju rezultate nečijeg načina života, što je u biti shvatanje svoje lične odrednice – smisla svog ličnog bitisanja. Kao što sunce i kiša imaju svoju svrhu – da podržavaju život, zelen list da obnavlja zrak, pčela da spravlja med…, tako i svaka osoba mora da otkrije, prije ili kasnije, šta joj je svrha. Ili, kako bi naši stari rekli – za svog života čovjek treba, ako ništa drugo, barem jednu voćku da ukalemi.

Što se tiče vašeg pitanja – svaka ideja, namjera ili želja imaju svoju uzročnu priču.
Moja uzročna priča, da napišem knjigu o bivšoj željeznici na našem području i šire, počinje završetkom jednog dijela nekadašnje, zaista bajkovite, svakodnevnice koja se završila s nimalo lijepim sjećanjima. Danas je nemoguće jednom dvanaestogodišnjaku zamisliti kako je nekad, do 1973.,odnosno do 1975. godine, izgledao i odisao život u Jajcu

Moj rahmetli otac je radio u „Elektrobosni“, u OOUR „Transport“ kao mašinovođa. Osim posljednjih lokomotiva, na dizel pogon, ranije je vozio i lokomotivu, jedinu koju imamo – onu ispred muzeja AVNOJ-a. Ta lokomotiva je tipa – iz porodice lokomotiva 1190 čija je prvobitna svrha bila izvoženje materijala prokopavanjem tunela. Dakle, već sam na taj način bio veoma vezan za željeznicu. Osim toga, živeći u Mračaju, pruga je prolazila uz samu blizinu malih avlija, naše i komšinskih – porodica Bašić i Tutić, takođe porodice željezničara, kao što je to bila i gotovo cijela ulica Mračaj kojoj bih, kao uspomenu, najradije dao naziv „Ulica željezničara“. Da ironija bude veća, navedena lokomotiva proizvedena je u Unionstrasse, ulici u neposrednoj blizini gdje danas živim, u Lincu.

Nekadašnji jajački visoki funkcioner iz sedamdesetih ljetos mi reče: „Bivši generalni direktor „Elektrobosne“, Gojko Ubiparip, nudio je vladi da plaća sve troškove željeznice od Jajca do Lašve samo da je ne ukidaju, iako željeznica nije poslovala sa gubicima.“

Zatim, kada je predsjednik Tito posljednji put dolazio u posjetu Jajcu, prolazeći kroz grad upitao ga je: „A, je li? Ko ukinu onu moju prugu?“ Taj funkcioner odgovori Titu:“Druže predsjedniče, nismo mi nego ovi iza Vaših leđa.“

Priče o ukidanju pruga su ostavile dubok trag u meni – otac, i ostali muškarci, bili su veoma, veoma zabrinuti i razočarani. Majka i druge žene su „kršile“ ruke i plakale.
Jednog dana Jajce je utihlo i sve je uklonjeno, nestalo. U Jajcu je do dandanas ostao muk, privredno nazadovanje i nekadašnji  jaki životni jajački damari gotovo utihli.

Tada je i tako je, nažalost, počela motivacija za rad na knjizi „Posljednji zvižduk“.

Potičete iz porodice željezničara. Koliko je djelo značajno za Vas u tom pogledu?

Lično za mene, ali mišljenja sam da i za grad Jajce ovo djelo ima veliki značaj. Zašto? Kada sam saopštio prof.dr. rahmetli Enesu Milaku, sjedeći na kafi kod Pašage, da sam počeo pisati knjigu na tu temu, rahm. prof. mi reče: „Kako ćeš, bolan, pisati kad nemamo ni jedan jedini dokument?!“ Usput da kažem – kroz taj razgovor profesor je dobio ideju da se lokomotiva proglasi nacionalnim spomenikom, što je ubrzo i učinjeno.

Dakle, gotovo svaki trag željeznice je izgubljen: nema pruge, nema Željinog mosta, nema vagona, nema željezničke stanice, nema dokumenata… Tek ponegdje poneki trag i pokoja fotografija načinjena većinom rukom stranaca.

Ukratko, trebalo je baš mnogo, mnogo vremena tražiti podatke koji se nalaze uglavnom u stranoj literaturi, zatim na stranim zvaničnim web stranicama, uspostavljati kontakt s djecom bivših željezničara kao i s bivšim željezničarima zbog čega se na odzivu i pomoći posebno zahvaljujem gospodinu Žarku Mićunoviću.

Bilo je slučajeva da pišem osobama čiji su očevi bili željezničari, uz objašnjenje o čemu se radi zamoljavajući da barem napišu koju riječ o svom ocu, pošalju fotografiju ako imaju, neku priču ili anegdotu, bilo šta, zašta sam čak novac nudio, ipak, ponekad sam bivao ignorisan. Kasnije bih vidio na FB da te iste osobe pišu štošta, ali te podatke na taj način nisam htio preuzimati.

Zbog svega navedenog, u Predgovoru za knjigu, kojeg je napisao pokojni prof. dr. Dubravko Lovrenović, primjetio je da je za ovu knjigu bilo potrebno velike psihičke i fizičke snage.

Bilo je trenutaka u toku pisanja knjige kada sam morao napraviti pauzu. Ponekad je bilo nepodnošljivo nositi se s novim spoznajama saznavajući razmjere greške i tragediju ukidanja željezničkih pruga.

Zamislite: Bosna i Hercegovina je imala, s ukupnom dužinom, najdužu uskotračnu prugu na svijetu – tačno hiljadu i tristo kilometara! Tzv. „Modernizacija jugoslovenskih željezničkih pruga“, projekat donešen 1964. godine, odnio je oko 95% pruge u topionice i kojekuda. Samo tih, oko 5%, je modernizovano i preusmjereno na pruge normalnog kolosijeka!

Prije štampanja knjige, u razgovoru sa prof. dr. Dubravkom, rekoh mu: “Profesore, nisam napisao u knjizi, ali moje mišljenje je da je taj projekat bio državni udar.“ Profesor mi na to reče: “I ja isto mislim”.

U knjizi ste oslikali način življenja i mnoge stvari vezane za željeznicu. Da li ste uspjeli da otrgnete od zaborava taj period življenja?

Na preko četiristotine stranica na A4 formatu, s mnoštvom podataka, priča, legendi, anegdota, organizaciji rada na željeznici…, pozivajući se na reakcije čitalaca, siguran sam da je na zaista lijep način opisan i barem dijelom dočaran nekadašnji život počev od predaustrougarskog perioda do kraja dahtanja onih divnih, crnih lokomotiva i prelijepih dizelki koje ulijevaše nadu u modernizaciju i opstanak željeznice na jajačkom području.

Zaboraviti da je jajačka regija velikim dijelom živjela od željeznice i uživala blagodeti željeznice punih osamdeset godina, bio bi prevelik apsurd, bio bi preveliki nefer. I danas, iako odavno željeznice nema, Jajce dobrim dijelom živi od bivše „Elektrobosne“ (1897.) koja nikad ne bi bila izgrađena da prethodno nije izgrađena željeznička pruga (1895.)

Zato sam mišljenja da ova knjiga, jedina jajačka posvećena ovoj temi, ima veliki značaj s kojom je učinjen nezaborav na željeznicu i ujedno poziv na razmišljanja o dijelu jajačke budućnosti

Da li ste planirali da održite promociju knjige u Jajcu?

Nažalost, promocije neće biti. Izdavač, jajački KUD „Preporod“, u ovom slučaju je pokazao svu svoju aljkavost. Žao mi je zbog toga jer na promociju, koju bih lično u potpunosti finansirao, htjeli su se odazvati i doputovati mnogi bivši željezničari, pokojni prof. Dubravko je imao namjeru dovesti svoje kolege i prijatelje iz Sarajeva, itd. U to vrijeme već sam imao poziv za promociju u Šipovu.

Htio sam, naravno, prvo Jajce ispoštovati, pa onda ići u Šipovo. Međutim, pošto promocija u Jajcu nije ispoštovana, a ja ne živim u Jajcu i ne mogu doći kad god, stoga promocija ove knjige nije nigdje održana. Uostalom, nije više moguće održati promociju jer su knjige brzo rasprodane, a značajan broj knjiga je poklonjen.

Što se tiče finansijske dobiti reći ću vam, možda zanimljiv, podatak: računajući otrpilike koliko sam vremena proveo radeći na ovoj knjizi i koliko sam knjiga prodao, dobijem cifru da mi je satnica bila oko dvije do dvijeipo konvertibilne marke!

Veliki doprinos dali ste da se Željezničke stanice na Šipadu u Jajcu i u Jezeru proglase nacionalnim spomenikom BiH. Na koji način se one trebaju zaštititi i staviti u neku funkciju?

Znate, kada čitate te činjenice, one vas raduju i ohrabruju. Ali, kada pogledate stanje zgrade Steinbeis, kasnije Šipad željezničke stanice, vjerujte mi da to boli. Kako to razumjeti da boli? Neko ko voli cuku ili macu, pa kada vidi na ulici da je neki cuko bolestan ili nastradao, te ljude više zaboli nego one koji ne obraćaju ili ne pridaju im nikakvu pažnju. Ta zgrada je živi film u meni – nekad je bila puna ljudi, žena, djece, momaka i djevojaka. Tekla je česma pored nje, vozovi ubrzavali ili usporavali, kako je koji kuda i otkud odlazio ili pristizao, prolazio sam u školu pored nje… Vidim mnogo razloga da je sačuvamo – renoviramo i „oživimo“.

Bila bi strašna činjenica da Jajce ne sačuva ni jednu zgradu bivših željezničkih stanica. Jajce je imalo dvije Željezničke stanice: Zemaljsku, onu porušenu gdje se trenutno gradi Bingo i na Šipadu zgradu bivše Steinbeis pruge, kasnije Šipadove.

Na sreću, zgrada jezeračke stanice je i dalje puna života, jer je useljena stanarima, mada se nalazi u stanju potrebe određene zaštite i dogradnje bočnog, južnog dijela zgrade koji je prvobitno bio izgrađen kao dio cjeline zgrade.

Izgradnjom turističke pruge, obadvije zgrade bi dijelom bile u funkciji tog projekta.

Da li se željeznica može ponovo oživjeti u turističkom planu? Da li postoji takav jedan projekt?

Naravno da se željeznica može i mora oživjeti. Shvatimo da je ukidanje željeznice bila nečija ogromna greška, a sasvim moguće i nečiji veoma ružan plan.

U knjizi sam naveo  ideju uskotračne turističke pruge Jajce  – Jezero, ali i dalje od Jezera.
Naravno da to – „može“ – nije utopija, niti je pusta želja, već realnost i čak je imperativ.

Mislim da je ovo zaista i najbolji mogući odgovor na vaše pitanje: naime, istočna Indija i Bangladeš je najsiromašnije područje na svijetu. Ipak, prije tridesetak godina su za potrebe nove pruge ljudi civili, dakle – ne radnici, ne firme nego je narod ručno prokopao tunel dužine devetipo kilometara!

Sada zamislite sljedeće: naša trasa Jajce – Jezero je otprilike dužine navedenog tunela, s tim što naša trasa leži gotova, spremna. Čeka nas da dođemo pameti od vremena ukidanja Šipovo – Jajce, od 1970. godine, koja se i danas nalazi s preko 90% svoje nedirnute dužine.

Dakle, ako su Indijci iskopali devet kilometara kamena i zemlje i imaju računicu postaviti novu prugu…. Daljnji komentar je suvišan.

Sve  je do nas građana, do načelnika i do općinskog jajačkog vijeća. Načelnica Jezera, Snežana Ružičić, koliko sam u razgovoru mogao primjetiti, bila bi presretna ostvarenjem ovog projekta.

Godine 2015. napisao sam oficijelni, veoma opširni i detaljan projekat „Turistička uskotračna pruga Jajce – Jezero“ kojeg sam poslao načelniku Edinu Hozanu i nekadašnjem direktoru Agencije Husi Hadžiću.

Želim naglasiti sluh i dobru volju načelnika Općine Jajce Edina Hozana kako za izdavanje knjige tako i za projekat turističke pruge Jajce – Jezero. Naime, načelnik je odmah, te 2015. godine,  pronašao firmu iz Sarajeva koja je već izgradila preko pedeset kilometara turističkih pruga u BiH, te je ta firma snimila trasu bivše pruge Jajce – Jezero.

Nažalost, na tome je stalo.Taj projekat, nakon tri godine, još nije stavljen na Dnevni red. Finansijski troškovi projekta, po slobodnoj procjeni, iznosili bi maksimalno petmiliona konvertibilnih maraka. Naravno da načelnik zna način na koji bi se ovaj projekat mogao finansirati, lično mi je saopštio, a lično sam se obratio i ekonomskom expertu, Svetlani Cenić, kao potvrdu, koja mi je poslala odgovor. Fondovi za finansiranje ovakvih projekata su: „Iz kapitalnih investicija Federacije, Kantona ili Opštine, a može kombinovano. Takođe, iz grantova i eventualno fondova.“

Novca za ovakve projekte ima. Čak taj novac čeka da se utroši na ovakve projekte. Sve ostalo je do volje načelnika i članova općinskog vijeća Jajce. Dakle, kako je na početku ovog razgovora naglašeno – sve je do toga kakav pristup životu i radu ko ima. U ovom slučaju zavisi  kakvog kvaliteta je taj odnos kod onih od kojih zavisi da li će doći do realizacije ovog projekta.

Valja dobro naglasiti da nikakav drugi sporni razlog ne postoji, nikakve dozvole za izgradnju ne bi bile sporne, itd. Dakle, samo je do Jajčana. Razloga za izgradnju turističke pruge Jajce – Jezero je zaista mnogo. O tome, ako želite, možemo drugom prilikom razgovarati kao o zasebnoj temi.

Hvala vam puno na razgovoru!

 

(Jajce Online)