U posjeti Jajcu i njegovim stanovnicima 1980: Ovo su naše uspomene na 29. novembar 1943. godine…

Jedne noći sam probudila se i vidjela da ispred kuće nema straže i da su vrata otvorena. Viknula sam i kada su se razbudili ukućani, pošli smo da pogledamo. Ali, Tito i pratnja bili su već daleko. Osjetili su da se neprijatelj približava… Dok je ležao bolestan, pitao je da li je stara Bibićka živa. Zamislite, onako bolestan sjetio se mene.

Evo nas u Jajcu, po prvi put u novembru i po prvi put po zadatku. Tražimo neko drugo vrijeme, ljude koji nisu bili ni vijećnici ni delegati, ali bez kojih takođe ne bi bilo Republike.

Gledamo mlade iz Novog Mesta, Siska, Karlovca i Gospića kako dostojanstveno polažu vijenac ispred Muzeja Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Razmišljamo o gimnazijalcima ovoga grada, koji se, u istom danu, u Beogradu poklanjaju sjeni voljenog druga Tita.

Kilometri se u ovom trenu mjere na prste.

Vijećnik u podstanarskoj sobi

Naselje Bare, moderno izgrađen stambeni kompleks polegao je po kosini izvan stare čaršije. Izgleda da u ovom naselju živi nova, a u čaršiji stara istorija.
Kucamo na vrata nove istorije. U lijepo uređenom stanu čeka nas kafa. Domaćinska. Razgovaramo s podstanarom s najdužim “stažom” u gradu na Plivi. Zorka Sarić imala je 35 godina kada je umro suprug. Novembar 1943. dočekala je u podstanarskoj sobi sa dvoje sitne dece. Danas, kako kaže, kucanje na vrata joj donosi samo lijepe stvari.

– Jednoga dana na vrata moga stana pokucao je vojnik. “Hoćeš li ti da kuhaš?” – upitao me je. – Tada su u Jajcu boravili na kursu partizanski telegrafisti.

U kuhinji sam zatekla jednu staru kuharicu, koja me je brzo uvela u posao. Radile smo od jutra do mraka.

Za to vreme, djeca su mi bila ili na ulici ili kod komšija.

Uoči zasjedanja AVNOJ-a ponovo se na Zorkinim vratima oglasilo kucanje.

U skromni podstanarski kutak stupio je vijećnik s pratiocem.

– Nikada nisam uspjela da saznam ko je bio taj doktor iz Banja Luke. Trudila sam se da ih ugostim što sam bolje mogla. Oni su zaista bili dragi i skromni gosti…
Ta sijeda žena, čije mirno i spokojno lice krije neobičnu priču o ratu i miru, poslije oslobođenja radila je u ugostiteljskom preduzeću, penzionisala se i kada je izgrađen stan za nju – “vječita podstanarka” je zahvalila slobodi.

– Negdje o desetogodišnjici zasjedanja boravio je u Jajcu i drug Tito. Došli su da me pozovu da kuham gardistima iz pratnje. Bila je to za mene velika čast i tada sam kao i u ratu kuhala najbolje što sam mogla. Za slobodu.

 I sunce plače

Da bi upoznao ovaj divni grad na Plivi, čovjek mora obavezno dva puta da dođe u Jajce. Jednom da upozna svoju Republiku, a drugi put da prošeta gradom! I u jednom i u drugom slučaju na raspolaganju mu stoje stručni vodiči.

U Muzeju AVNOJ-a kustos Ljubo Jarčov ne štedi vrijeme. Raspaljuje činjenicama i podacima kao mitraljezom. A stvaranje Republike nije mala stvar. O tome bi se mogle tone knjiga napisati. A o jačanju Republike nove tone.

Za šetnju gradom stručni vodič je svaki stanovnik grada. 

Tražeći Nurku Emrić, ženu koja je mladost utkala u borbi za slobodu, šestoro ljudi izgubilo je po desetak minuta u razmišljanju. Gdje bi mogla da bude? Na staroj adresi je nema.

Saznajemo suviše kasno da ima problema s administracijom. Izbio je spor i to je za trenutak uznemirilo Nurku Emrić. Ipak, sjetu je zamijenio osmijeh, draga uspomena.

– Hamdija Senanović banu kod mene jednog jutra i reče da ja i Ajša Dželadinović, koja sada živi u Novom Travniku, pođemo smjesta gore, više bolnice. Bila sam skojevka, ali nisam znala o čemu je riječ. Tek kasnije sam saznala … 

Pravili smo tjesteninu, misleći da je supa za vojsku. Ja sam servirala delegatima.

Jela su bila ukusna, bilo je teletine, krompir pirea … I pivo koje su partizani zarobili u jednom kamionu.

 Važno je da je sloboda – reče Nurka.
Napolju kiša. Cjelodnevka. Pitamo je za novembar 1943.

– Bilo je sunčano za vrijeme Zasjedanja. Ovaj novembar je tužan. Nema Tita. I sunce plače …

Momci od 21. dana

U srce Jajca ulazi se korz dvije kapije podignute još u srednjem vijeku. Između te dvije kapije podignut je velelepan Dom kulture namijenjen omladini. I Jajce ima svoj disko-klub, folklorno društvo, hor i dramsku grupu.
I u vrijeme Zasjedanja jedan Dom kulture bio je žiža kulturnog života. U njemu su horovi brigada i pozorišne grupe priređivali priredbe. Za taj Dom kulture, danas muzej, vezana je priča o radnicima jajačke “Elektrobosne”.
Avgusta 1943. godine, Jajce je po treći put oslobođeno. U grad je došao drug Tito sa članovima Vrhovnog štaba. Sokolski dom, smješten pored bistrooke Plive, bio je u ruševinama. Naredba je pala:

“Sokolski dom valja što prije obnoviti!”

Radilo se punom parom, dan i noć. Alata malo. Na radnike “Elektrobosne” pao je najveći dio posla. Dvadeset prvog dana krov je bio gotov!

Gde su sada ti mladići? Glade li svoje žuljevite ruke, taj zaboravljeni alat ili se igraju s unucima?
Penjemo se sokacima, zapitkujem, čujem kako lupanje mog srca budi usnulog penzionera. Dokle ćete, bre, novinari?
Majstor Josip Ledić, čovjek koji je zamračio grad tako da ga neprijateljski avioni nisu mogli otkriti, nalazi se na liječenju u Beogradu. Neki su otišli u ribolov. Mnogi od njih nisu živi!
– Ja sam bio zadužen za ispisivanje svjetleće parole “Smrt fašizmu – sloboda narodu” – priča mi tadašnji bravar, a sadašnji penzioner Karlo Kaminski. – Osim toga, obavio sam dekorisanje pozornice. Kada je drug Tito sjeo na stolicu u prvom redu dogodio mi se maler. Izmješale su se žice kojima se regulisao zastor. Ali ja sam brzo reagovao.

Osam godina posle oslobođenja, Karlo Kaminski je ponovo uredio pozornicu na osnovu fotografija načinjenih na samom Zasjedanju.

U neobičnom poslu

Stanu Grubač, osamdesetogodišnju staricu, zatekao sam u neobičnom poslu.

Brinula je o unučićima od ćerke, oboljelim od dječijih boginja. Roditelji su morali u Zagreb a baba Stana je primila naredbu.

Djeca moraju da miruju.

– Ali, ne znam ko zapravo koga čuva! – kaže ona u šali.

– U mojoj kući je šest mjeseci boravio drug Kardelj, a kasnije i njegova supruga Pepca.

Drug Kardelj je mnogo radio i kod njega su često dolazili mnogi drugovi.

Kod mene su skojevci, zapravo dolazili, već onda kada su se začule prve puške.

Ali, kada su partizani otišli iz Jajca za nas su nastale prave muke.

Šta sve nisu neprijatelji činili da nas unište.

Mene su stalno pozivali, jer su mi muž i četvoro djece bili u partizanima.

Nije bilo spokojstva ni za Zuhru Bibić, ženu koja je u svojoj kući, primila Josipa Broza po njegovom dolasku u Jajce, 17. avgusta 1943.

– Tito je kod nas spavao. I radio. Sjećam se, i pored tolikih godina, nekih detalja. Isto kao što je iznenada došao u našu kuću, iznenada je i otišao. Jedne noći sam probudila se i vidjela da ispred kuće nema straže i da su vrata otvorena. 

Viknula sam i kada su se razbudili ukućani, pošli smo da pogledamo. Ali, Tito i pratnja bili su već daleko. Osjetili su da se neprijatelj približava …

Dok je ležao bolestan, pitao je da li je stara Bibićka živa. Zamislite, onako bolestan sjetio se mene.

U hotelu “Jajce” upoznajemo grupu Dubrovčana. 

Pričamo uz ručak o malim-velikim ljudima koji su proslavili gostoljubivost naroda ovog kraja.Vrijeme koje tražimo sve je dalje. Kako to prevesti na današnji jezik? Da li od mladog pjesnika Zijada Smajića napraviti metaforu. U njegovim se očima videla tuga što ne može da nam pomogne jer mora na Duvanjske večeri poezije.

 

Obrada: Yugopapir (Praktična žena, novembar 1980.)