Jajčanka Iva Ištvanić: Moj sin je imao samo jedan posto šanse da preživi

O Ivi Ištvanić, 34-godišnjoj profesorici hrvatskog jezika iz Jajca, pisali su domaći i regionalni mediji.

Sve je oduševilo to što je ova mlada i pozitivna žena stala rame uz rame sa svojim učenicima, koji su se u Jajcu borili protiv uvođenja sistema „dvije škole pod jednim krovom“. Uprkos nastojanju vlasti da osnuju školu u koju idu samo djeca bošnjačke nacionalnosti, Iva i njeni učenici su uspjeli da se izbore za jedinstvenu školu u kojoj nema etničkih podjela.

Njihova borba postala je sinonim za hrabrost, a Iva za naš magazin govori o ovoj, ali i novoj borbi iz koje je izašla kao pobjednik. Naime, ovoj mladoj profesorici su u sedmom mjesecu trudnoće ustanovili da ima HELLP sindrom, koji je ugrozio njen, ali i život njenog sina Lazara.

– Ništa nije upućivalo na to i ja sam se odlično osjećala. Jedino mi je počeo pritisak rasti, ali sam za to dobila adekvatne lijekove koje sam pila i on se stabilizovao. Na dan porođaja sam se osjećala super, čak sam i pješačila 12 kilometara do jezera i nazad. Navečer me zabolio želudac i to je bio prvi pokazatelj sindroma. Javila sam se u dom zdravlja u Jajcu, a zatim u bolnicu. Ginekolog mi je dao uputnicu za Travnik. Tu je utvrđeno da imam HELLP sindrom, za koji ja, srećom, nisam znala ni šta je. Onda su me prebacili u Sarajevo, gdje sam u sedmom mjesecu morala hitno na operaciju, tačnije na carski rez – počinje svoju ispovijest Iva.

Uz bebu, koja je kasnije pokazala da je prava lavica, i da je hrabro srce naslijedila od majke, Iva je bdjela dan i noć. Iz Jajca se privremeno preselila u Sarajevo. Borba za život sina je počela.

Kako ste se osjećali u trenutku kad su Vam rekli da se morate poroditi na carski rez?

– U tim situacijama čovjek dobije neku natprirodnu snagu. Bila sam jako smirena, staložena i nisam paničila. Čak sam smirivala ljude oko sebe. Doktor me u jednom trenutku pitao jesam li svjesna cijele situacije s obzirom na to da su mi rekli da beba ima jedan posto šanse da preživi, a i ja sam bila u kritičnom stanju. Pretpostavljali su da ću ja biti bolje kad bebu izvade, ali se to nije znalo. Međutim, beba je zaplakala ali je nastao period u kojem smo iščekivali šta će biti dalje. Imao je samo 800 grama. Dali smo mu ime Lazar, što znači Božiji prijatelj.

 Suprug nije bio uz Vas kada ste se porađali. Koliko Vam je bilo teško da, na neki način, sami prolazite kroz sve to?

– Ostala sam trudna, a suprug je morao da ode u Švedsku. Tako da sam cijelu trudnoću u suštini,uslovno rečeno, bila sama. Mislim da mu je, jer nije bio tu, u nekim trenucima bilo mnogo teže nego meni. Tek je nakon tri mjeseca prvi put vidio sina, jer nije imao mogućnost da ranije dođe. Ali tako je bilo i gledali smo da izvučemo najbolje iz te situacije. Nastojali smo da budemo razumni ma koliko teška situacija bila. Ono što je meni najviše pomoglo je što sam prihvatila stvarnost onakvom kakva jeste. Govorila sam sebi: „Dobro, to se dogodilo i šta sad? Sad hajmo gledati šta je najbolje što možemo izvući iz toga i šta je najbolje da uradimo da bebi bude bolje?“ Sad je, hvala Bogu, Lazarevo stanje stabilno, na postintenzivnoj je.

 Nakon koliko dana ste prvi put vidjeli svog sina?

– Prvi put poslije pet dana. Znala sam da je živ, ali i da se to može svake sekunde promijeniti. Svakodnevno su me obavještavali o njegovom stanju, a kako su mi rekli da ću ga vidjeti kad se oporavim, imam osjećaj da sam se preko noći oporavila jer sam imala strah da će mu se nešto dogoditi, a da ga neću uspjeti ni vidjeti, što je u suštini bilo moguće. Prije nego što sam krenula da ga vidim pedijatrica me je upoznala s tim da je to jako mala beba. Ali koliko god vas upoznavali, dok to ne vidite ne možete ni da zamislite. Ja sam mislila: „Pa dobro, 800 grama, ali beba k’o beba.“ Međutim, u trenutku kad sam ga vidjela, ja sam se sledila, nisam mogla ni da pričam ni ništa. Odjednom je u meni bila sreća, ali i strah i neizvjesnot. Najradije bih ga uzela, ali ga ne smijem dirati. Samo sam ga gledala onako nemoćnog kako leži.

 Nakon koliko ste prvi put sina uzeli u ruke?

– Nakon dva i po mjeseca. Mislim da je toliko prošlo.

 Koliko Vam je bilo teško da znate da je Vaš sin tu, ali da ga ne možete uzeti u naručje?

– Dok si trudan, zamišljaš kako ćeš dijete kad se rodi uzeti i sve te neke stvari. Ali onda ti se dogodi situacija da ne znaš ni kad ćeš ga uzeti, ni ništa. Noć prije nego što sam ga prvi put uzela, bile su jako loše prognoze kada je njegov život u pitanju. U njegovom organizmu je bio totalni disbalans, ali se, hvala Bogu, dogodilo čudo i sve se smirilo. Tog jutra kad sam došla, sestra me čekala na vratima s riječima: „Hajde, majko Ištvanić požuri, šta si usporila?“. Ja sam pomislila da mi se ne žuri, ali mi je rekla da ima jako lijepe vijesti. Krenula sam i sestra je držala Lazara. Tada su mi dali prvi put da ga uzmem. To pamtim kao jedan od najljepših trenutaka, jer se tome nikako nisam nadala. Samo sam se nadala da je živ, jer je noć bila kritična. Od tada je sve krenulo nabolje. Lazar se pokazao kao veliki borac i nadam se da će to i ostati, jer je pred nama velika borba i dug put. Vidjet ćemo kako će se dalje odvijati, ali zasad je pokazao da stvarno želi živjeti.

 U čemu ste pronašli snagu da se s problemima suočite tako hrabro?

– Koliko god mi je bilo teško, svima oko sebe govorim da mi je bilo i lijepo. Svi prijatelji, rodbina i ljudi koji su me okruživali su mi davali snagu. Čovjeku se dogodi mnogo lijepih stvari, a da se i ne osvrne i nikada ne pita: „Zašto ja?“ I onda se dogodi nešto loše i krene plač i postavljanje tog pitanja. Stvarno sam se trudila i nikada se nisam pitala: „Zašto meni to da se desi?“ Beba je preživjela i to je bilo dovoljno da se nadam da će sve biti bolje. Uzdala sam se u Boga i pozitivno razmišljala. Bilo je dana kad sam stvarno bila loše, ali to nekako prođe i dođe sutra kada ponovo mislim da će sve biti dobro. Nisam htjela plakati dok sam sa sinom.

Čemu Vas je ovo iskustvo naučilo?

– Sjećam se da sam se prije nego što se on rodio brinula o tome hoću li uspjeti sve nabaviti, kakva će biti kolica… I onda kad se dogodi nešto ovako shvatite da je nebitno kakva će kolica biti i hoće li imati pet bodija ili jedan. Sve to postane tako nevažno. Oko mene su bili ljudi koji su mi stvarno pomogli. Doktorice i medicinske sestre su mu nekoliko puta spasile život i ne postoje riječi kojima bih im mogla zahvaliti. Ljudi mi često kažu da im je to posao, ali to što oni rade je velika stvar. Žao mi je što je Lazar kao beba prošao kroz sve to, ali kažu da nikad ne dobiješ teret koji ne možeš podnijeti.

 Jesu li Vam doktori rekli šta je uzrokovalo pojavu HELLP sindroma?

– Rekli su da može biti neki gen. Tačan uzrok ne znaju, jer je to meni bila prva trudnoća u kojoj sam se udebljala samo osam kilograma i nisam nikako fizički odgovarala tom sindromu.

 Imate li zbog svega kroz šta ste prošli strah od neke naredne trudnoće?

– Iskreno, čim sam se porodila, ležala sam na intezivnoj, odmah sam pomislila da bih ponovo ostala trudna. Koliko god je bilo teško, to je jednostavno nešto što se moralo i trebalo dogoditi. Kada bismo strahovali i tako živjeli, pola stvari u životu ne bismo uradili. Komentar moje prijateljice Ane je u svemu ovome bio najbolji. Nazvala je moju mamu dok sam bila u bolnici na operaciji. Mama je u svemu tome rekla: „Ana, zašto, kada je tako mali postotak ljudi, zašto njoj ovo da se desi?“, na što je Ana odgovorila: „Nemojte ništa brinuti, ona je u svemu bila posebna, moralo joj se dogoditi i ovo što se događa jednoj od 50.000 žena“.

 Nakon porođaja boravite u Sarajevu. Kako ste organizitali svoj život i ko Vam je u svemu najveća podrška?

– Kad sam se porodila, svi prijatelji koje imam u Sarajevu su mi ponudili stan i bankovni račun. Znala sam da imam divne prijatelje, ali ne i toliko divne. Nisam ni izašla iz bolnice, a već sam imala pet mjesta gdje mogu prenoćiti. Ostali smo u stanu mamine prijateljice koja živi u Švedskoj. Dan mi se odvijao tako što ustanem i čekam da dođe jedan sat, jer sam ga tri mjeseca mogla vidjeti samo od jedan do dva. Odem gore, porazgovaram s doktoricom i sestrama i onda su poslije tu bili Arijana, Dino i Marina s kojima sam se viđala i provodila vrijeme. Mama je bila sa mnom sva tri mjeseca. Dolazili su mi prijatelji iz Jajca da me posjete vikendom. Javila mi se i časna sestra Ljubica, koja mi je predavala u srednjoj školi i onda sam s njom išla na kafe i u šetnju. Sada, kad je on prebačen na postintenzivnu, mogu biti s njim od deset ujutru do deset navečer. Svako tri sata ga hranim, mazimo se i igramo.

 U jednom periodu ste bili dio lijepe i, za našu zemlju, neobične priče u kojoj ste okupili grupu srednjoškolaca iz Jajca i izborili se za to da se njihova škola ne podijeli. Možete li se sjetiti kako je cijela inicijativa krenula?

– Bila sam pomagač i podrška učenicima koji su glavni inicijatori svega toga. Sreća je da su bili u našoj školi i da su imali želju da učine pozitivnu stvar, što su na kraju i uspjeli. Ja sam bila tu da im dam podršku, da vide da nisu sami, ali su oni odradili sve ostalo.

 Zašto Vam je bilo važno da se ta priča završi ovako kako jeste, s pozitivnim ishodom?

– Ti učenici idu odvojeno u osnovne škole, ne druže se i nemaju priliku da se upoznaju. Samim tim imaju jednu percepciju stvarnosti u kojoj žive. Međutim, kada dođu u srednju školu, koja je zajednička, vide da su svi jednaki i da nema razlike. Vide da se u suštini razlikuju samo po tome da li je neko dobar ili nije. Oni bi trebali da svima budu primjer da do podjela ne treba dolaziti. Učenici samo žele da idu zajedno u školu, jer ni po jednoj osnovi ne smetaju jedni drugima.

 Mlade u našoj zemlji obično kritiziraju, no, u čemu Vi prepoznajete njihovu najveću snagu?

– Mislim da je u našoj državi problem to što svi iz kuće nosimo ono: „Hajde šuti. Nemoj se ti miješati. Pusti“. Tako se razvija pasivnost, a mladi se trebaju podsticati da kritički razmišljaju sami, treba ih učiti da ne trebaju šutjeti nego se trebaju pobuniti, da trebaju imati svoj stav i mišljenje, ma kakvo ono bilo. To je neko pravilo. Mladi mogu puno, ali im se ne daje dovoljna podrška da to i urade. Kod nas je bio problem s učenikom Nikolasom, koji je s ostalim učenicima dao inicijativu da se škola ne dijeli. On je bio onaj koji se najviše izlagao u javnosti. Oni koji se nisu slagali s onim što je on pričao su govorili: „Šta će on, tek mu je 17 godina. Otkud on zna?“ A ljudi s toliko godina mijenjaju svijet i dobijaju nagrade za to.

 Kakvo je Jajce sredina kada je riječ o mogućnostima za mlade?

– Jajce je lijep grad koji ima mnogo prirodnih bogatstava i drugih potencijala. To je grad u kojem je osnovana država, a desilo se još mnogo toga značajnog. Ali, mladi zbog nezadovoljstva odlaze i grad se polako gasi. Što je žalosno. Broj učenika u školama se smanjuje i uvečer kada izađete upitno je hoćete li sresti jednog čovjeka ili nećete. Ljeti grad malo živne zbog ljudi iz dijaspore, ali Jajce ima toliko prirodnih ljepota koje bi se mogle iskoristiti usljed čega bi grad bio posjećen tokom cijele godine. Nažalost, nije tako.

U kakvoj Bosni biste voljeli da Vaš sin odrasta?

– Uvijek kažem da ljudi mogu biti svakakvi, ali da im se to treba tolerisati jer nismo svi isti. Ali za Novu godinu, 1. januara, bio mi je rođendan, imala sam samo želju da ljudi u njegovom okruženju zadrže dobrotu. Da odrasta s dobrim ljudima i da ih procjenjuje samo na osnovu toga. Želim da ima prijatelje kakve ja imam u svom životu.

 HELLP sindrom

HELLP je skraćeni naziv od početnih riječi koje označavaju: hemolizu (raspadanje), povišene vrijednosti enzima jetre (elevacija) i smanjen broj tromobocita (Low Platelet count). Problemi su povezani sa krvarenjem, funkcijom jetre i krvnim pritiskom, kako kod majke, tako i kod nerođenog djeteta.

Ova bolest je češća kod žena koje su ranije imale problema s krvnim pritiskom, mada može da se javi bez ikakvih prethodnih tegoba. Većinom se javlja poslije 25 godina starosti, obično kod višerotki, kao i kod žena koje su imale nekih problema sa trudnoćom u prošlosti. Nasreću, učestalost bolesti je mala i iznosi otprilike tri slučaja na hiljadu porođaja.

 

 

(azra magazin)