Zijad Plivac: Dubravko, naš Cuba (1)

Povodom godišnjice smrti istaknutog profesora i naučnog radnika Dubravka Lovrenovića jučer je održan naučni skup “Dubravko Lovrenović – život i djelo” u organizaciji Društvo za zaštitu kulturno-povijesnih i prirodnih vrijednosti Jajca.

Na kraju skupa, u ime Dubravkove generacije, Amer Kulenović je pročitao veoma nadahnut tekst kojeg je napisao Zijad Plivac.

U nastavku pročitaje tekst našeg sugrađanina:

 

Dubravko, naš Cuba (1)

 

Autori biografije o pokojnom prof. dr. Dubravku Lovrenoviću pisali su i pisaće o njegovim radovima, knjigama i značaju njegovih, zaista velikih djela. Međutim,  s nekoliko rečenica želim učiniti pokušaj da našeg cijenjenog, nažalost prerano preminulog, sugrađana Dubravka uz pomoć njegovih prijatelja i sestre, pokušam opisati kao osobu, kao druga, kao muzičara i kao vrsnog sportistu, košarkaša.

Dubravko, naš Cuba, kako ga njegovi drugari i prijatelji iz milja oslovljavaše, a u Jajcu gotovo da ne postoji osoba bez nadimka, odrastao je u starom, drevnom jajačkom gradskom naselju Donje Pijavice. Poznato je da je Jajce od pradavnina naseljeno. Donje Pijavice takođe. U staro rimsko doba na mjestu Donjih Pijavica postojala je rimska ciglana. Dubravku se iz Pijavica pružao pogled prema srednjovjekovnoj, Hrvojevoj tvrđavi, prema Medvjed kuli, Sahat kuli…

Iznad njegovog doma pružao se „Elektrobosnin“ Dovodni kanal sagrađen u vrijeme Austrougarske monarhije. Ispred mahale plovili su talasi i hučali slapovi Plive, kupao se u njenon zelenilu na čuvenom Pihlerovom kupalištu.

Kao dječak krenuo je u novoizgrađenu osnovnu školu Berta Kučera.

„Kao dijete jako nemiran, nestašan, nikad nigdje nije imao mira. Čak je iz zabavišta bježao,
Njegova učiteljica bila je Smiljka Sarić. Nije nikad mogao mirno sjediti, nego hodao po razredu.

U početku učiteljica Smiljka je našu mamu Blaženu zvala da ga primiri, ali poslije je rekla:“Nema problema. Kad mu postavim pitanja, on na svako pitanje zna odgovor, tako da mu ništa ne mogu.“ I ostaviše ga na miru, prisjeća se sestra Snježana.

Uz Donje Pijavice punim damarima se oglašavaše vozovi prelazivši iznad Plive preko željezničkog mosta, Željinog kako ga Jajčani nazivaše, a nalazio se odmah uz Željezničku stanicu. S  desne strane  vežu se Varošnice, drevno mezarje, a na mezarju iz austrougarskog doba sedrom građena vila, kasnije nazvana Titova. Iza Varošnica dimiše se peći „Elektrobosne“. Na lijevoj strani nižu se jedna do druge kuće iz austrougarskog doba, građene u tirolskom stilu, građeni u istom stilu kao i nekadašnji jajački hotel „Grand“ i „Elektrobosnina“ kuća u Gornjim Pijavicama na kraju Dovodnog kanala.

Kaže se, i tvrdi se, da djeca od malih nogu pokazuju svoja interesovanja. Dubravko se upravo rodio i do 1969. god. živio u dijelu prostora fabrike „Elektrobosna“, u naselju tzv. Kolonije. Nakon življenja u „Elektrobosni“, porodica Lovrenović se seli u  obližnji dio grada, u Donje Pijavice, gdje Dubravko odrasta u tom „živom“ muzeju, doslovno u svojevrsnom muzejskom okruženju. Dubravku su se, vjerovatno, već kao dječaku nametala mnoga pitanja: „Ko je Pihler, kad je most izgrađen, koliko je stara tvrđava…?“

Radost igre i druženja tokom cijele godine odvijala se  od proljetne igre klikerima i nogometa na pijavičkom rukometnom igralištu, smješten uz zgradu stare Gimnazije, žmurke oko pijavičkih kuća, a jesen rado dočekivali zbog vašara koji je mnogih posljednjih godina održavan baš u Dubravkovim Donjim Pijavicama, kao i pijaca srijedom kasnije premještena na prostor bivše Željezničke stanice.

Djetinjstvo Dubravkovo je proteklo u vedrom druženju, mnogim dječijim igrama tokom cijele godine, a u školi redovno s odličnim ocjenama.
Dubravkova sestra Snježana sa sjetnim osmijehom se prisjeća njegovog djetinjstva:“Ne da je bio nemiran. Bio je vilen.“

U osnovnoj školi, nastavivši igrati košarku i u Gimnaziji, pohađajući u B odjeljenju, Dubravko je pokazivao izuzetno veliki talenat kao košarkaš. Bio je standardni član srednjoškolskog košarkaškog kluba „Srednjoškolac“. Zbog njegovog izuzetnog talenta kasnije su od strane prijatelja i saigrača mnogo puta Dubravku upućivane konstatacije, moglo bi se reći čak s dozom žaljenja:“Cuba, bolan, trebao si nastaviti igrati košarku! Ti bi škole takoitako završio!“, našta se Dubravko blago osmjehivao i ponekad bi rekao:“Nije baš tako jednostavno.“ Naravno da nije,  jer Dubravkov opus rada danas nam jasno potvrđuje Dubravkov odgovor.

„Uvijek je imao hiljadu nekih zanimacija, ali košarka je bila na prvom mjestu. Znam da ga je htjela sarajevska „Bosna“, zvao ga je taj košarkaški klub. On je htio da studira DIF ali mama nije bila zato pošto je svoju nogu bezbroj puta i lomio i iščašivao. Mislim da je kod Jure bio milion puta da mu namjesti nogu. Pošto je, eto, poslušao mamu, onda se odlučio za studij historije.“, prisjeća se setra Snježa.

Uz ljubav prema košarci, Dubravko je uživao i u muzici. Svirao je ritam gitaru u jajačkoj grupi VIS „Ona i oni“. Gitaru i svu ostalu tehniku otac mu je kupio u prvom razredu gimnazije koju je pohađao u staroj zgradi Gimnazije, današnjem gradskom muzeju. I on i njegovi gimnazijski drugari krišom bi na nastavi koji put na tranzistoru što tiše, na uho, naprosto morali odslušati tadašnje hitove koji se emitovaše na Radio Sarajevu popodne od četiri do pet, zašta su jednom prilikom on i drugari primjećeni od strane strogog profesora. Eh, profesor pretjera pa im podijeli jedinice u dnevnik i naredi da pozovu svoje roditelje na razgovor kod direktora škole. Tad se Dubravko na sljedećoj pauzi, nezadovoljan prestrogom kaznom, pred svima u razredu zareče da će historiju bolje naučiti od njihovog profesora. Mnogo kasnije, stečenim zvanjem i radovima, tu svoju izjavu Dubravko je debelo podvukao.

„On je bio odličan odličan učenik,  a ako treba za raju i koju jedinicu dobiti i pobjeći sa nastave to mu nije predstavljalo problem. Ali ništa ga, ipak, nije omelo da dobije na kraju petice.

Čak je na faksu, na drugoj godini poništio ispit, dobio ocjenu sedmicu kojom nije bio zadovoljan, pa je ponovo polagao i dobio desetku. Sjećam se,  tata je bio ljut na njega – veli, ko će poništavati ispit jer profesor uvijek može postaviti pitanje na koje ne možeš znati odgovor.“

Izlasci mladih pijavičkih momaka uglavnom su se odvijali u klubovima poput kluba „117 mladih“, klub „Bunar“ u Kozluku, klub „Elektrobosna“, a svirke njegovog VIS-a „Ona i oni“ održavaše se u holu gradskog Doma kulture i holu škole.

Nakon prestanka bavljenjem muzikom, svoje slobodno vrijeme Dubravko je i dalje koristio igrajući košarku, izašavši na pijavičko igralište igrao je košarku pa makar s puno mlađim od sebe. Svi se slažu da je bio majstor za ubaciti tricu.

Koliko je Dubravko bio dobar košarkaš govori primjer, sjećanje njegovog školskog druga i prijatelja, Fahrudina Aganovića Fakana:“Dvije kolegice iz razreda dobiše loše ocjene iz fizičkog vaspitanja. U znak protesta sutradan Dubravko ne dođe na utakmicu. Klub izgubi utakmicu! Nakon toga te dvije kolegice dobiše petice i to zaključene dva mjeseca prije kraja školske godine.“

Iz Dubravkovog odjeljenja kasnije se iznjedri nekoliko, Jajcu značajnih, osoba. Nadasve Dubravko. Iako odlični učenici, bili su veoma vrletni, veoma međusobno složni, te ih njihov razrednik, profesor njemačkog jezika, pokojni Radovan Josip, iz milja zvani Joško, isprati riječima:“Nikad više ovakvog odjeljenja, a ni ja nikad više neću biti razrednik.“, prisjeća se Fahrudin.

Dubravko je djevojkama bio veoma privlačan. Stasite i lijepe građe, lijepog lica i vedrog duha kao magnet je privlačio djevojke. Bio je veoma zaljubljive prirode.

Iako Dubravko veoma rano ostade bez oca Stjepana, svojom upornošću i radom uspio je završiti željene studije. Svoj grad i svoje prijatelje nikad nije zaboravljao. Zbog svog rada na obnavljanju jajačkih starina, drevnih spomenika i ljubavi prema svom gradu i sugrađanima, cijelo vrijeme sticao se dojam da Dubravko živi u Jajcu, a ne u Sarajevu.

U toku ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini Dubravko je izvjesno vrijeme proveo u Njemačkoj. Svake sedmice je u listu „Eurobosna“ objavljivao članke u vremenu dok je Ibrahim Halilović bio glavni urednik lista, pripremao se za doktorat,…
„Kako  na početku rata, tako i sve do posljednjih dana svoga života, Dubravko Lovrenović je bio posvećen ideji građanske Bosne.“, napisa Dubravkov prijatelj, novinar i publicista Ibrahim Halilović.

Dubravko je pored mnogih obaveza nalazio vremena da i svoju snažnu  sociološku osobinu lično, daleko od medija, iskaže pomagajući ljudima i porodicama koje bi upoznavao, te bi slao obavještenja – apele putem e-maila prijateljima i kolegama tražeći od njih da se, shodno mogućnostima, tim ljudima finansijski ili materijalno pomogne dostavljajući imena i adrese onih kojima je pomoć bivala zaista neophodna.

Dubravko je volio svoju generaciju. Redovno bi izlazio na kafu u čaršiju, u mali, ali zaista lijepo uređeni jajački „Hotel“ čiji su vlasnici upravo njegovi školski drugovi, bračni par Rizo i Vlasta Rupić.

Nadomak obala Velikog plivskog jezera Dubravko je uredio svoju vikendicu, pripremao se da još veći dio vremena provodi u Jajcu, a vremenom, nakon penzionisanja, planirao je povratak u Jajce.

Međutim, Dubravko sklopi oči i san ga odvede u nebeska prostranstva. U prostranstva gdje mu je, možda, već saopšteno da li će se ispuniti njegova želja i s tim duša umiriti i obradovati – da jednog dana grad Jajce bude uređen i njegovan po najvišim standardima kao i njegova Bosna i Hercegovina.

„Pa, makar u mislima tek, pa makar samo na tren, u snu, da se ponovo okupimo i jednom zanavijek iskupimo jajačko prognaničko čovječanstvo s one sluđujuće granice Svijetova „Gdje pijetli ne pjevaju, gdje se ne zna za glas roga, tamo gdje „gajtan trava raste“, u onoj dalekoj, tajnovitoj, vilenjačkoj, alkemijskoj Zemlji iz bajke kojom „modra rijeka“ teče, pa da se Viranu i Patku nasmije, da se ´rđom o zemlju tresne, da se kolo zaigra i bečki valcer pod kestenom zapleše, da se burek u zalogaju pojede i vode s Omerbegove česme naiskap napije, da se jednom, samo još jednom između Kapija „đir“ uz  pozdrav baci, pa nek` zvona zazvone, i nek` se ezan prolomi, i nek` se već jednom u Bosni sitno samelje, i nek` lopta još jednom veselo odskoči, i nek` se gajba pive u jezeru o`ladi, i nek` se jagnje na ražnju okrene, i nek` se serdžada kraj Vrbasa prostre, i nek` crna zemlja jekne i nek` se otvori, pa nek` i vodopad progovori, i nek` demoni iz Podmilačja povilene, i nek` usnuli „ilirski“ kralj iz zemlje ustane, pa nek` se izdajnička suza otme i niz vodopad skotrlja… samo nek` „Vrbas voda (još jednom) nosi jablana i nek` mlad kujundžija, „tako mu zanata“, ne iskuje „plava… već garava…. od zlata junaka…“

(Dubravko Lovrenović, Berlin, 28.2.1996. Iz Predgovora „Jajce“, Sedin Keljalić, Hallsberg – Švedska)

 

 

 

(Zijad Plivac, Linz 4.12.2017./Jajce Online)