Emina Žuna: Hljeba, igara i nožnih udaraca

Piše:Emina Žuna

Prošle su skoro dvije sedmice od početka 2018. i medijsku novogodišnju euforiju smijenile su pesimistične prognoze godine koja nam predstoji. Međutim, prije nego što joj se prepustimo, valja se malo vratiti na početak i ponovo pozabaviti novogodišnjim nastupima.

Veći gradovi u regiji im posvećuju znatnu pažnju i takmiče se koji će dovesti veću regionalnu muzičku zvijezdu i na čijem će gradskom trgu zabava biti “luđa i nezaboravnija“. Ovakvi nastupi su često mnogo više od toga i opterećeni su dodatnim značenjima koja nam otkrivaju neke posve druge stvari. U odnosu na ta dodatna značenja, ove godine valja izdvojiti tri nastupa i to: nastup Zdravka Čolića u Sarajevu, Dine Merlina u Dubrovniku i Bijelog dugmeta u Budvi. Krenimo redom.

Čola pjeva, Sarajevo gori

Vijest da će Zdravko Čolić za Novu godinu pjevati u Sarajevu predstavljana je u medijima kao stvar od državnog značaja i nešto čime se trebaju ponositi administracija grada i gradonačelnik Abdulah Skaka. Činjenica da se radi o estradnom profesionalcu koji za Novu godinu uglavnom ima dogovoren nastup u nekom gradu u regiji pa je red došao i na Sarajevo, nije smetala domaćim medijima da ovaj njegov dolazak opterete i dodatnom simbolikom. Najviše se tu radilo o zavičajnim sentimentima i jeftinom lokalpatriotizmu budući da je Čolić rođen u Sarajevu pa je trebao kao “pravi Sarajlija” pjevati svome rodnom gradu. Već je prije samog nastupa Čola (u medijskim obraćanjima dominira nadimak od milja, čime se naglašava kako je on “naš” i kako svi mi volimo Čolu) dogovarao detalje nastupa uz “bosansku kafu”.

Isticanje bosanske kafe nikako nije nebitno jer naglašava pjevačevo bosanstvo i pored toga što Zdravko Čolić rat nije proveo u BiH i Sarajevu, pa je u određenom periodu imao ulogu “odbjeglog sina”. Međutim, Čolić nikad to nije bio u mjeri u kojoj su bili Emir Kusturica ili Nele Karajlić, čak ni Goran Bregović. Čola je bio i ostao “naš” pa je njegov nastup radosno dočekan i euforično pozdravljen. O tome je, simptomatično, slikovito pisano i na portalu Radio Sarajeva: “A onda su došle devedesete i… ma sve znate i puno toga se promijenilo, ali jedno je ostalo nepromijenjeno – Čola je ostao Čola. Nakon prvog intervjua sa Čolom, nakon završetka rata, odmah su svi komentarisali: ‘Ništa se nije promijenio’, ‘Ma zna se da je Sarajlija, čim otvori usta, osjeti se, nije ni sekunde promijenio onaj sarajevski naglasak’ (…)”. Dakle, Zdravka Čolića karakteriše određeni sarajevski esencijalizam, šta god to značilo, budući da je “pravi Sarajlija” i Sarajevo ga je euforično prigrlilo, a njegov nastup već unaprijed bio osuđen na kompletan uspjeh.

Šta o tome misli sam Zdravko Čolić i da li svoj nastup u Sarajevu izdvaja od nastupa u drugim gradovima u regiji, čini se da je spalo u sporedni plan. Autorica ovog teksta nije uspjela pronaći intervjue rađene s Čolićem povodom ovog nastupa i ostat će misterij da li on nije bio raspoložen da ih daje ili ga za njih niko nije ni pitao. Moguće da se sentiment koji on osjeća prema svom rodnom gradu naprosto podrazumijeva pa nema potrebe da se za njega traži autorska verifikacija.

Hoćemo mir, nećemo rat

Patriotski ponos, iako druge vrste, bio je prisutan i u Dubrovniku. Naime, tamo je također nastupio jedan “naš” pjevač i sve pomeo uspješnošću. Dojmljiv je stil kojim se, naprimjer u tekstu “Dino Merlin na Stradunu priredio spektakl o kojem će se dugo pričati”, piše o koncertu: “Dvoiposatni koncert otvoren je impresivnim laser showom, a izlaskom Dine Merlina na scenu s pjesmom ‘Hotel Nacional’ atmosfera na prepunom Stradunu je proključala. Od tog trenutka nastaje posebna povezanost između Dine i publike i tako ostaje sve do posljednje otpjevane pjesme ‘Undo’, a Dinin briljantni nastup, jedinstvenu harizmu i energiju te dobro raspoloženje cijelog benda oduševljena publika ispratila je ovacijama.” Osim ovih komplimenata, superlativa i adoracije, nastup Dine Merlina dodatno je patriotski označen činjenicom da je na njemu bio i “naš dijamant”, Edin Džeko, koji je i sam zapjevao s Merlinom.

Međutim, pored osvrta na Merlinov koncert s ove strane granice, ne smijemo zanemariti negativne komentare koje je dobio u Hrvatskoj. Iako se navodno radilo samo o reakcijama čitalaca koji su stizali u inbox lista Dubrovački dnevnik, postojalo je određeno nezadovoljstvo što se Dini Merlinu dopušta koncert u Dubrovniku dok Marko Perković Thompson ne smije koncert održati u Sarajevu. Autorica Dubrovačkog listaIvona Butjer, na ove kritike je odgovorila da im je draži Dino Merlin, jer on, za razliku od Thompsona, poziva na mir i ljubav. Na stranu sada što se spomenuta dva pjevača ne mogu dovesti u istu ravan ni muzički ni ideološki, ovo nas je podsjetilo na stalnu tenziju koja postoji između susjednih država, a koja je posljednjim dešavanjima samo pojačana.

Okršaj Bijelog dugmeta

Vijest koju je obradio i satirični portal Njuz.net, iako nije ni imao potrebu jer je sama po sebi satirična, bila je da su se nakon nastupa u Budvi potukli pjevači Bijelog dugmeta Alen Islamović i Mladen Vojičić Tifa. Kako prenosi BHRT, navodeći Podgoričke vijesti, pjevači su se prvo verbalno sukobili, što je onda dovelo do guranja i tuče, a povod za svađu bilo je to što je Islamović otpjevao dio pjesme koja je bila namijenjena Tifi. Goran Bregović ovo nije htio komentarisati, ali se povodom događaja oglasio izvršni producent aktuelne turneje Bijelog dugmeta, Adis Gojak, rekavši, parafraziramo, kako su cijelu stvar izmislili protivnici koncerta u Budvi jer nisu mogli naći nikakvu zamjerku organizaciji. A radilo se naprosto o tome, kako kaže Gojak, da se Tifa, silazeći s pozornice, okliznuo i pri tome gurnuo i Alena, što se i samom Gojaku, kako je rekao, “događa sa ženom deset puta dnevno”.

Ma koliko ova vijest bila smiješna i ma koliko bilo nebitno da li su se Tifa i Alen stvarno potukli, samo okliznuli ili je pak Tifa Alena udario glavom, kako nam je u konačnici otkrio videosnimak, ona nam je bitna kao i sve ostale koje se tiču Bijelog dugmeta.

Naime, Bijelo dugme je na neki način paradigmatski jugoslavenski bend i zbog toga je svaki njegov spomen obilježen dodatnim simboličkim potencijalom. Ponovno okupljanje Bijelog dugmeta i njegova turneja po regiji nakon rata bili su značajni i u smislu regionalnog povezivanja i evociranja zajedničke prošlosti. Zato svako spominjanje ove grupe, čak i negativni ili komični detalji koji prate njihove sadašnje nastupe, može značiti kolektivno podsjećanje na prošlost i propast države unutar koje su djelovali kao bend. Zato je svaki intervju i s Tifom i Alenom i priča o njihovom sadašnjem životu kod čitatelja istovremeno podsjećanje na njihov prethodni život i period kada su se proslavili i kada su i taj bend i država u kojoj je djelovao bili nešto posve drugo.

Regionalna scena

A geografski prostor na kojem danas nastupaju je nešto potpuno drugo, makar svi njegovi stanovnici znaju za Bijelo dugme kao što znaju i za Zdravka Čolića i Dinu Merlina. Istina je da su upravo regionalne muzičke zvijezde, kako stare a tako i one postratne, bile pioniri ponovnog regionalnog povezivanja tokom i nakon rata. Ali odnos prema tim zvijezdama u svakoj od država nastalih raspadom Jugoslavije, nepovratno je obilježen ratom i svime što se desilo. Tako i Sarajlija prema Zdravku Čoliću, tako i Hrvata koji su fanovi Thompsona prema Dini Merlinu, tako i svih ostalih prema Bijelom dugmetu. On može biti pozitivan ili negativan, ali je najčešće politiziran i ideološki obojen i nema puno veze sa samom muzikom.

Zadnjih godina se u kontekstu regije sve više govori o ideji post-Jugoslavije u smislu kulturološko-identitetske povezanosti ljudi s prostora nekadašnje države. Zajednička muzička scena jedna je od njenih najistaknutijih odlika, i baš je početkom ove godine na Al-Jazeeri prikazana emisija Kontekst s temom “Muzička scena regije”. U njoj su gostovali  Edin Zubčević, direktor Jazz Festa Sarajevo, Mirela Priselac Remi, pjevačica grupe Elemental, i Žarko Kovačević Žare, pjevač grupe SARS. Pametna sugovornica i sugovornici koji nastupaju po cijeloj regiji su nam kratko i jasno predstavili stanje na muzičkoj sceni. Radi se o tome da je ta scena prilično mala i da se muzičarima jedino isplati da ciljaju na fanove iz cijele regije. Dakle, osim zajedničke prošlosti i veoma slične sadašnjosti, pragmatično-tržišni razlozi i zajedničko tržište jedina su “ideologija” koja stoji iza njihove usmjerenosti na cijeli postjugoslavenski prostor.

Do nastupa 2019.

I pored crnih prognoza u ekonomsko-socijalnom smislu za ovu godinu, nadati se makar da se neće obistiniti one još crnje i da ćemo u miru dočekati proslavu naredne godine. Tada će se ekonomsko-estradna kombinatorika izmijeniti pa će u Sarajevu, Budvi, Dubrovniku i ostalim gradovima nastupiti neki drugi regionalni pjevači. Ko će gdje pjevati, ostaje da vidimo, ali već je izvjesno da će “pomesti nastupom” i da će sve biti “ludo i nezaboravno”. Do tada, zdravlja, sabura i što manje stresa.

 

 

(analiziraj.ba)